Među mnoštvom južnohercegovačkih poljoprivrednika, kao i njegovih kolega po zanimanju iz susjedne Dalmacije, Bosne… Blago Bezer iz Teskere kraj Ljubuškog skreće pozornost razgovorljivošću i skromnom ponudom. Sadnice raštike i egzotičnog čempresa, nekoliko gajbi uvijek cijenjenog bijelog luka za kojeg veli da je “ekološki”, sjeme, kaže, autohtonog graha olovkaša i to bi bilo sve. Malo za ljude koji prodaju s hrpa, voća i povrća, manjih ili većih kamiona, ali za Blagu dosta.
Slučajno zanimanje
Zbog osebujne priče u centru je pažnje: “Poljoprivreda mi je ispala kao slučajno zanimanje, počeo sam studirati vanjsku trgovinu, u Zagrebu, dao tri semestra i odustao. Im’o nešto ušteđevine, vratim se kući i tako 20 godina, a na kraju kiks. Svake godine proizvedi, pa bacaj. Ljudi kažu da je ove godine dobro, meni ništa posebno. Čini mi se da ću ostati živ, a radim, vjerovali ili ne, 18 sati dnevno! Voda mi protječe kraj kuće, zemlja pod vodom, sunce krasno, sve je to divno, ali nikako na zelenu granu, samo proizvedi – jeftino daji, proizvedi – baci, tako sam došao do zadnje točke, kaže Blago koji govori nekoliko jezika.
“A zašto ljudi ne rade? Nemaju kome prodati. Uvoz! Tako je to. Sad su, kako čujem, bili i neki poticaji. Dijele se. Tko je bliže vatri, ogrije se. Ja se neću više boriti za pravdu, nego ću se samo nasmijati. Ptica, mrav, sve živi od poljoprivrednika, a vidiš kako mu je.”
Težačka priča
“Dijelili ove freze, mnogi ih uzeli, ali na sunce ne izlaze, po deset godina u kući stoje! Zato ja svoju zemlju ručno obrađujem, zbog takvih ljudi. Sedamnaest dunuma …
I tako Bezer, u kratkim crtama, priča svoju priču, nakon koje ne preostaje ništa drugo nego odabrati nešto iz njegove ponude. “Sve je ekološko, vidiš ruke”, tvrdi Blago.