Svaki novi dan događa nam se novi problem, ali mi smo još uvijek tu. Mi Hrvati smo istovremeno puni određenih loših osobina, ali i dobrih. Ne želim prejudicirati da smo nužno genetski bolji od ostalih naroda jer to sigurno nije točno niti je moguće. Ali koliko god nešto dobro činimo, tako znamo to pokvariti jednim lošim potezom. Često dopuštamo drugima da nas gaze, ali nikad da nas slome. Čudna je ta naša ćud. Naš narod je ponudio brojne intelektualce, vrhunske književnike, glazbenike, znanstvenike, sportaše, no umjesto da idemo naprijed, uvijek se vraćamo unazad svojom vlastitom glupošću.
Mi bosanskohercegovački Hrvati smo većim dijelom dovedeni, a manjim dijelom smo se sami doveli, do situacije u kojoj drugi odlučuju umjesto nas, gdje mladi nemaju perspektive, gdje nas preglasavaju preostali većinski narodi u BiH, gdje su postali normalni učestali napadi i prijetnje pripadnicima našeg naroda, gdje nas drugi žele raseliti. Taj manji dio kojim smo se doveli sami u takvu situaciju, ipak nije zanemariv. Mi koji više pratimo politiku i politička zbivanja, osjećamo gorčinu kad netko spomene imena poput Paddya Ashdowna ili Wolfganga Petritscha i ostalih međunarodnih predstavnika u BiH, a naročito ova dva predstavnika koji su možda i najzaslužniji za ovaj nepravedan ustav koji je na snazi, a ujedno je i glavnina naših problema. Govorit ćemo s gorčinom i o Daytonu, o tome kako je zaustavio rat, ali da je ipak nepravedan po nas. Ako pogledamo povijest, možemo zaključiti da hrvatski narod nikad nije ni bio omiljen od svjetskih velesila i međunarodnih institucija kad je trebalo nešto za njega učiniti, ali zato kad je drugima trebalo, uvijek smo bili tu. Ostaje dojam da su ostali narodi s ovih prostora uvijek imali jake saveznike i bili puno omiljeniji od nas. Zato ćemo međunarodnu zajednicu ostaviti po strani, jer nije nam baš naročito bila sklona. Ali što je s onim manjim dijelom krivnje za ovakvo stanje?
Godine sustavne neodgovornosti prema svome narodu, od strane naših političkih predstavnika koji, kad im se spomene riječ „vlast“ bale poput malog djeteta, nisu nikako zanemariv dio krivice za situaciju u kojoj jesmo. Sve veće iseljavanje, naročito mladih ljudi za koje nema posla su posljedica neodgovorne politike. Da se razumijemo, u onim sredinama gdje nismo većina, uzroci iseljavanja su druge prirode, između ostalog, nasilne metode pripadnika drugih naroda. Posljedica iseljavanja je trenutni manjak glasova na izborima za naše kandidate. A posljedica toga je sve manji broj naših predstavnika u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti u BiH. Programi, još uvijek naših, stranaka za predstojeće izbore ne ulijevaju nimalo optimizma, s obzirom da izgledaju tako da ih je mogao sastaviti srednjoškolac prosječne inteligencije. Spominje se razvoj gospodarstva, naravno ništa previše konkretno, povećanje socijalnih davanja, i ironično, razvoj pravne države. Spominje se kako će biti važna uloga mladih ljudi u idućem razdoblju, a na listama čini se kako je sve više starih i prekaljenih. Također na listama bodu oči imena ljudi koji su bili zastupnici, nisu ponudili nijedan suvisao prijedlog tokom četiri godine, nego su spavali ili bolje rečeno vegetirali, te zato dobivali redovitu plaću. Takvih ima u županijskim skupštinama jako puno, a gotovo svi na državnoj i federalnoj razini. To dokazuju provedene statistike za rad zastupnika u skupštinama. Naši predstavnici su sveukupno bili najneaktivniji od svih.
Od svega najviše iritiraju prekobrojni odlasci u Zagreb naših političara na razgovore sa raznim političkim faktorima u RH, i moljenje rješenja od istih. A poruke koje nam stižu su gotovo uvijek identične i glase otprilike ovako: „RH podržava nastojanje Hrvata u BiH da izbore jednakopravnost, želimo snažnu BiH s tri konstitutivna naroda na putu prema Euroatlantskim integracijama.“ Volio bih ući u misli naših političara samo na par minuta, i vidjeti o čemu razmišljaju u tim trenucima. Kao da među nama samima nema dovoljno pameti da smislimo neko suvislo rješenje, nego vapimo za ovakvim porukama koje su puko slovo na papiru.
Što se više bliže izbori, to su intenzivnije dvije vrste apela, jedan prema građanima da izađu u što većem broju jer još jedni „povijesni“ izbori su u igri, a drugi apel je prema političarima da daju potporu jednom zajedničkom kandidatu za člana predsjedništva. Ovaj drugi unaprijed je osuđen od strane stranačkih članova i simpatizera, kad su apelirali biskupi i brojni intelektualci i studenti, a i neki građani, na način: „Šta vi nama solite pamet, šta vi ‘oćete?!?“ Ali zato najviše ironije nudi posljednji apel od strane Jadranke Kosor i Ive Josipovića, u kojem oni mole sve građane da se odazovu na izbore. Kojeg li apsurda, Hrvatska, nakon što nam je skoro ukinula pravo glasa na izborima u RH, sada želi da izađemo na izbore u što većem broju. A da bi apsurd bio veći, mi nažalost, baš kad bi trebali izaći na izbore, nemamo za koga glasovati.
Neke stranke bh Hrvata mole sve Hrvate u inozemstvu koji su podrijetlom iz BiH da se registriraju za izbore, igrajući na kartu domoljublja. Činjenica je da mi imamo ogromno iseljeništvo, samo da bi se ti ljudi potakli da daju svoj glas nije moguće učiniti očajnim apelima „5 do 12“, nego treba kupiti par avionskih karata i otići razgovarati s udrugama iseljenika, treba uspostaviti kontakt s dijasporom puno prije izbora i održavati ga. Da ne govorim kakav se potencijal krije u našoj dijaspori u ekonomskom smislu, jer u njoj ima biznismena i uspješnih ljudi, s kojima treba razgovarati o mogućim ulaganjima u svoj rodni kraj. Ako Hrvatskoj ne trebaju naši glasovi i glasovi dijaspore, nama su potrebni. Da postoji kontakt s dijasporom, uopće ne bi pričali o bahatom Željku Komšiću, niti bi se spominjao zajednički kandidat, jer naš narod bi bez problema izabrao svog predstavnika u jednoj konkurenciji. To je samo jedan primjer mogućeg povećanja odgovornosti. Sada je takvo stanje kakvo je, ali zašto je uopće moralo doći do njega? Kako sada mobilizirati ljude da izađu na izbore u velikom broju, nakon godina neodgovornosti, nedosljednosti, nesposobnosti, obmana i laži? Ako je zajednički kandidat najbolje što trenutno možemo ponuditi, onda smo stvarno spali, što se kaže, „kenjcu za uši“, jer ove face u političkoj eliti teško da će prevladati svoje sitne stranačke interese, sitne spram interesa njihovog naroda.
Sada uopće nije pitanje hoćemo li ili nećemo pobijediti Komšića i „sarajevski stroj“ SDP, nego je bitno da se konačno počne nešto mijenjati u našem narodu i u glavama onih koje ćemo isturiti ispred sebe da nas predstavljaju. Na prvo mjesto moraju doći učinkovitost i sposobnost. Na stranačke liste ne smiju dolaziti ljudi po nečijoj preporuci, nego vlastitom zaslugom, odnosno sposobnošću.
Nema ništa od mogućeg zajedničkog kandidata, ako ćemo izabrati nekog tko će nastavljati dosadašnju neodgovornu politiku, bez obzira što smo ga mi izabrali. Nama treba nešto dugovječnije, a to je da se stvori kriterij ispod kojeg se ne smije ići. Od toliko puta spominjanih mladih mora se stvoriti mala „vojska“ intelektualaca. To će biti naša najveća snaga, kada svatko pojedinačno počne promišljati o onome oko sebe, i da sukladno razmišljanju valjano djeluje. Ne mora se pobijediti na izborima da bi se nešto mijenjalo i da bi se ispravno postupalo, mada je to određena prednost. Tiho među sobom zazivamo nekog vođu koji bi nas mogao povesti u bolje sutra. Ali nama uopće ne treba vođa, jer vođe su kratkog vijeka. Treba nam gomila obrazovanih i hrabrih ljudi. Ta gomila može trajati dugo i našem narodu biti jamac jednakopravnosti. Isto tako postala bi opasnost za naše nedorečene političare. Treba nam zdravo razmišljanje koje će omogućiti našem narodu da uvijek možemo izbaciti ispred sebe snažne pojedince koji će nas jedno razdoblje predstavljati. Proći će generacija i generacija, ali ovaj narod će ostati, svidjelo se to nekom ili ne.
Zamislite gdje bi bio kraj našem narodu da do njega dođe misleća snaga koja će ga gurati naprijed, kad uza sve nedaće i probleme s kojima se suočavamo još uvijek postojimo na ovom području. Možda je teško ostvariti jedinstvo među političarima, ali zato ono mora postojati među narodom. Postoje određene netrpeljivosti između Hrvata u Hercegovini, Srednjoj Bosni i Posavini koje se moraju savladati, jer jedan je hrvatski narod bez obzira gdje živi. To bi bila prava hrvatska snaga, višestruko jača od onih snaga koje se kriju pod političkim sloganima stranaka s hrvatskim predznakom.