Kad mi žena niku večer u krevetu reče da joj opipam livu sisu, ja pomislio da je to znak pomirenja nakon svađe, ka i ranije – priča mi rodijak Maće.
– A kad ona reče da je napipala neku izraslinu i da se boji raka, pa me upita sićam li se ja te žlizde na livoj sisi, meni ruke klonuše. Otada se žena pozdravlja s dicom, a ja u svakoj sisi vidim rak.
Uistinu, nema dana da nas u ovoj kriznoj situaciji netko s televizije ne bombardira pričom o raku dojke. Uvažavajući potrebu borbe protiv te opake bolesti, ne mogu se oteti dojmu da se tu pretjeruje. I utjeruje strah u kosti svakoj ženi i članovima njezine obitelji.
Slično stoji i s drugim vrstama raka o kojima liječnici s ekrana kazuju simptome, pa se nesretni gledatelj odmah počnu češkati ili ih zaboli na istom mjestu i na isti način kako je kazao liječnik s ekrana.
Prije desetak godina bolovao sam od hipohondrije, pa sam svakog oboljelog pitao za sindrome. Pa sam jednog poznanika upitao kako je predosjetio rak želuca. Kad mi je kazao da ga nikako nije osjetio, nego mu je slučajno otkriven na sistematskom pregledu, ja sam zabrinuto kazao:
Kladim se da je to i kod mene, jer ni mene ništa ne boli. Hipohondrija je bolest modernog svijeta, kako tjelesna, tako i društvena. A nju uvelike potiču mediji viškom informacija u kojima se naglašava društvena bolest i njezine posljedice.
Pojedincu koji se teško nosi i osobnom krizom preko medija se na leđa tovare sva svjetska zla toga dana: teroristička ubojstva u Pakistanu, ludi ubojica u Njemačkoj, incestuozni otac u Austriji, krvavi obračun narkokartela u Meksiku…, a da ne govorimo o propadanju banaka, bankrotu tvornica, nezaposlenosti i apokaliptičnim komentarima budućnosti. Nove generacije odrastaju u takvoj depresivnoj atmosferi.
Ne zna se što je gore, živjeti u totalitarnom režimu bez sadašnjosti, ali sa ‘svijetlom budućnosti’ ili pak u demokraciji gdje postoji samo grabežna sadašnjost u kojoj višak informacija i bezbroj istina stvaraju kod ljudi razne fobije, osjećaj besciljnosti i nihilizma.
Svećenici djecu plaše paklom, učitelji lošim ocjenama, roditelji neizvjesnom budućnošću, a političari i mediji svakodnevno šire osobnu i društvenu hipohondriju, nudeći svima, čak i bogatima, dovoljno razloga da budu nesretni.
Zato svaka čast Ćiri Blaževiću koji u svakom režimu i svakoj situaciji zna ljudima pružiti makar banalni razlog da budu sretni.
Piše: Petar Miloš, Slobodna Dalmacija