Doc.dr.sc. Vedran Ćorić – kirurg koji je presadio najviše srca u regiji

Imaš samo pola sata za razmišljanje ili će organ dodijeliti nekom drugom. U tim je trenucima bitna svaka sekunda, stotinka. Odlučuješ tada o životu čovjeka, djeteta, nečije majke, oca… Važeš… Ne smiješ ni pomisliti: Što ako ne donesem ispravnu odluku? A onda, ako imaš sreće, mogu ti odobriti još toliko…, počinje nam priču doc. dr. se. Vedran Corić, zagrebački kardiokirurg, rođeni Hercegovac, koji je presadio najviše srca u regiji, dok odmara u svome rodnom kraju Ljubuškom.

Uspio je malo vremena naći i doći do Mostara. Bijeg od zagrebačke svakodnevice najbolje mu upravo dođe među svojom obitelji u Hercegovini, a poslije će… – Dva prva tjedna odmora rezervirana su za Podgoru i Ljubuški, onda se potkraj srpnja vraćam u Zagreb. Znate, Zagreb je prekrasan prvih dana kolovoza… Bez gužve, užurbanosti… Idealan za mene. Jer ne volim gužvu… Svi su tada negdje na odmoru. A onda, u drugome dijelu kolovoza ponovno idem na dvotjedni odmor, malo Dubrovnik i neka druga morska odredišta. Sad odmaram, družim se s obitelji, prijateljima. Internet, pak, izbjegavam. -I, nedostaje li Vam sad liječnički posao? – U svakome trenutku. Ali, drago mi je što sad ima mlađih educiranih kolega, koji danas također uspješno presađuju srce, pa mi je lakše biti na odmoru. Uvijek sam na raspolaganju, premda mi u posljednje vrijeme ne prekidaju godišnje odmore kao prije. Vremena se mijenjaju i struka se razvija i ide naprijed, mlađe snage dolaze.

50 srca

Ovaj je liječnik dosad presadio gotovo 50 srca. Dječjih… Pa, onih u najboljim godinama… Vraćamo se u dramu jednoga od posljednjih slučajeva kada je darovano srce zakucalo u 14-godišnjem dječaku iz Hercegovine.  Dobio sam poziv daje pronađeno srce koje odgovara dječaku kojemu je infekcija uništila srce. Prognoze, da nismo našli srce, nisu bile nimalo   optimistične. Mladić koji je donor stradao je u prometnoj nesreći. Bio je mrtav. Uslijedili su pregovori s obitelji. A s druge strane… Srce mu je moralo biti održavano visokim dozama lijekova da bi imalo tlak, da bi uopće radilo. Naravno, takve visoke doze lijekova mogu oštetiti donorovo srce, koje tada nije upotrebljivo.
– U međuvremenu, kako su se osjećali dječakovi roditelji? – pitamo dr. Ćorića dok zajedno s njim preživljavamo ovu dramu dok pripovijeda.
–  Otac se dvoumio, majka je pristala na presađivanje. No, zbog tretiranja donorova srca velikim količinama lijekova kako bi mu se održao tlak, a mogli su oštetiti srce, odluka je bila još teža. No, svaka stotinka bila je bitna.

Važna svaka sekunda

Dr. Ćorić tada je bio na izravnoj telefonskoj liniji i s varaždinskom bolnicom gdje je bio donor, ali i s koordinatorom za transplantaciju. Pokušala se tada ‘kupiti’ svaka sekunda, minuta… Jedni su održavali srce na životu. Drugi su čekali odgovor. U Varaždinu su smanjili visoke doze lijekova i kroz nekoliko desetaka minuta je procjenjivano kako će se srce ponašati, je li nepovratno oštećeno ili je još uvijek vitalno. – Da, uzimamo srce! – čim je dr. Ćorić te riječi prevalio preko usana, više se nije moglo natrag. U tom trenutku u isto vrijeme trebaju početi operacije i s kadavera (mrtvog donora) i na dječaku koji će dobiti novo srce. Pale se kola Hitne pomoći. Vrtoglavom brzinom uz rotacije kreću iz Varaždina prema Zagrebu. Prati ih i policija. Jer, srce se mora presaditi u što kraćem roku. Mladić-donor poginuo je negdje oko 4 ujutro. Operacija je počela navečer, oko 1 sat poslije pola noći. I trajala do 9 ujutro. Unatoč osmosatnom vrlo teškom kirurškom zahvatu u kojemu i najmanji trenutak dekoncentracije može biti koban, umora nema. Nema ni podrhtavanja ruku. Već
se naviklo biti budan. Koncentriran i precizan satima, pa i danima.- Najvažnije je da je uspjela. Dječak je dobro, dobro se oporavlja. Nema ljepšeg osjećaja od onoga kada pacijentov organizam dobro odgovori na primljeni organ. To se ne može opisati. Cijeli si ispunjen.

Mirno ljeto

Primjećujemo s koliko žara dr. Ćorić priča o pozivu koji je odabrao. No, oduševljava nas u isto vrijeme i njegova jednostavnost, neposrednost. I smisao za humor. Pokušavamo malo skrenuti pozornost s teških tema. Pričamo o odijevanju (dr. Ćorić došao je u Mostar ležerno odjeven u bijelu sportsku majicu i bijele ljetne hlače, nap. a.)
– Ma, ove su vam sa sniženja, govori uz smijeh. – Znate, sve se prvo pokupuje, a na kraju ostaju bijele hlače jer su najnezahvalnije. Ne možemo ne primijetiti i znatno vitkiji izgled.
– Ma, to je zahvaljujući dijeti. Smršavio sam 21 kilogram i mogu vam reći da se osjećam mnogo bolje… No, opet se vraćamo na profesiju. Dr. Ćoriću dosad je ovo mirno ljeto. Proteklih je, u slučaju žurnih transplantacija, često prekidan njegov odmor. Po njega se dolazilo gliserom, helikopterom. Sve da se navrijeme spasi još jedan život. Napominje kako je u KBC-u Rebro, gdje i sam radi, obavljeno 130 presađivanja srca. Raduje ga, kaže, stoje Hrvatska lider u regiji kada je riječ o razvijenosti svijesti o važnosti darivanja organa. U Europi je to, pak, Španjolska. – Naši rekorderi s jednim doniranim srcem žive više od 20 godina. Oko 50 posto pacijenata preživi 10 godina. A onda je svaka nova operacija sve rizičnija. Dr. Vedran Ćorić, osim što predaje na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, od studenoga lani predavač je i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Ovog lipnja je prvi put u Mostaru predavao “svoj mali izborni predmet” Transplantacija torakalnih organa (srca i pluća) sa 17 studenata. – Zadovoljan sam i pomalo iznenađen prilično velikim zanimanjem. Iako je većini studenata te dobi neugodno reći: Bavit ću se ovim ili onim primijetio sam da ih dosta zanima ova tematika. Ispit su svi položili. No posebno mi je zanimljiva bila anketa u kojoj su studenti anonimno ocjenjivali rad nas predavača.
I? Jeste li dobili izvrsne ocjene? –  Pa, bilo je i izvrsnih, pa i onih malo lošijih – priča nam iskreno kroz smijeh. Priznaje, pak, kako je među najbolje ocijenjenim predavanjima i predavačima bio prof. dr. sc. Ante Kvesić, inače ravnatelj Sveučilišne kliničke bolnice Mostar o temi “Budućnost transplantacije u SKB-u Mostar”, što govori o interesu studenata, koji su, zapravo, već za nekoliko mjeseci liječnici, ali i njihovim željama za razvoj struke i mogućnostima njihova stručnog napredovanja. Pitamo je li lakše imati komplicirane kirurške zahvate koji su za tog stručnjaka postali rutina, ili prenijeti sve to znanje na predavanjima studentima.

Pisanje romana

-Tematika se mora vrlo dobro poznavati da bi se mogla uopće predavati. Bitno je i pojednostaviti predavanje. A onda je sve lako. No, važno je i ne bojati se javnoga nastupa. U moru stresnih priča ima i onih zbog kojih, prema Ćorićevim riječima, vrijedi svaka minuta proživljena u neizvjesnosti. Na otvaranju stručnog simpozija u Hrvatskom liječničkom domu u Zagrebu, o transplantaciji torakalnih organa u sklopu kojeg je promovirana i njegova knjiga-udžbenik “Transplantacija torakalnih organa” (nedavno predstavljena i u Mostaru, nap. a.) brojnu publiku je pozdravila i jedna obitelj. Nazočnim liječnicima se obratio i 12-godišnji dječak, najmlađi pacijent kojem je dr. Vedran presađivanjem srca darovao novi život. Mali hrabri pacijent došao je u pratnji svojih roditelja, izišao pred masu i rekao: Ja sam… i menije presađeno srce. Dobio je burni pljesak, a i sam dr. Ćorić se tada osjećao kao daje u njemu zakucalo novo srce. I ima ih još… Bezbroj… Priče i život jednoga samozatajnog čovjeka, rođenoga Ljubušaka, koji je presađivao srce i djeci, ali i političarima, mogle bi se lako pretočiti u roman. Koji bi se gutao u dahu. Predlažemo dr. Vedranu Ćorić takvu mogućnost. I – dogovaramo se… Brani se da nije više mlad, ali je nedovoljno iskusan za pisanje memoara. Ipak možda bi trebalo nešto učiniti za njegovu jubilarnu, 150. uspješnu transplantaciju srca…