Prije nekog vremena razgovarao sam s jednim čovjekom. Teško narušenoga zdravlja, nepokretan. Između ostaloga izusti: ‘Što sam ja Bogu skrivio da me ovo zadesi?’ Zgrozila me drskost toga pitanja. Ne zato što ionako ne znam odgovor i što bi valjda zato što sam svećenik trebao braniti Boga (Vjerujem u Hegelovu: jadan je Bog kojeg ljudi trebaju braniti!). Učinilo mi se drsko zato što dolazi upravo od toga tipa koji je vjerojatno milijun puta opsovao istoga Boga kojega sada hoće dovesti na optuženičku klupu. A ni mnogo bolji ljudi u puno lošijoj situaciji ne postavljaju se tako arogantno.
Naravno, nisam mu to rekao. Pokušao sam ga utješiti, vjerojatno bezuspješno jer je i moje suosjećanje bilo glumljeno – koliko god bi volio da sam bolji kršćanin te da volim svakoga i da se mogu uvijek sjetiti da je taj u Božjim očima možda manje loš nego ja.
No, to njegovo pitanje me potaknulo da idućih dana razmišljam o tome zašto nas Bog uopće drži? Nakon što je čovjek – sa razumom i moralnim osjećajem – nanio toliko zla i nepravde, uvreda i rana, toliko puta prekršio ne samo izravne Božje zapovjedi, nego i moralni zakon upisan u srcu, zašto još postojimo?? Ili Boga nema ili ga više ne briga što radimo? I nađoh priču čitajući knjigu koja govori o ljudskome genomu i koja nema nijednu sličnu prispodobu. Ne znam je li slučajnost ili Providnost koja mi odgovora. Kaže priča:
„Nekada davno, živjela je starica koja je običavala meditirati na obalama Gangesa. Jednoga jutra, završavajući meditaciju, ugledala je škorpiona koji se bespomoćno plutajući pokušavao otrgnuti snažnoj riječnoj struji. Kako se škorpion približavao, zapleo se u korijenje što se razgranalo duboko u rijeku. Škorpion se mahnito koprcao ne bi li se oslobodio, ali samo se još više zaplitao. Ne razmišljajući, starica je rukom posegnula prema utapajućem škorpionu, koji ju je, čim ga je dotaknula, ubo. Starica je povukla svoju ruku te potom, uspostavivši ravnotežu, ponovno ga pokušavala spasiti. Međutim, sa svakim njezinim pokušajem škorpion bi ju svojim repom ubo tako snažno da su njezine ruke postale krvave, a lice iskrivljeno od boli.
Prolaznik koji je vidio stravičnu borbu starice sa životinjom, uzviknuo je:
‘Što je s tobom, budalo stara?? Želiš li umrijeti kako bi spasila to odvratno stvorenje?
Gledajući stranca u oči, ona je odgovorila: ‘Zar zato što je u prirodi škorpiona da ubada, ja moram zatomiti vlastitu prirodu da ga spasim?’“
Nekoliko sam puta u propovijedima govorio da je Bog dobar, ali nije budala. Možda po ljudskim mjerilima ipak jest ‘stara budala’ koja nas pokušava spasiti unatoč svemu. Ali priča, kao i obično takve priče, nema kraja.
Hoće li starica uspjeti spasiti škorpiona? Hoće li Bog uspjeti spasiti mene?