Kriza je definitivno – hit tema ovoga stoljeća. No, ne želim govoriti o materijalnoj, već puno ozbiljnijoj i izraženijoj, mada ignoriranoj moralnoj krizi.
Definicija morala glasi – Moral je skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose i prosuđuju što je dobro, a što zlo.
Moral je nešto objektivno kao oblik društvene svijesti, sistem običaja, navika, normi. Temeljne vrijednosti morala su: dobro, ispravno i pravedno.
Zaustavimo li se kod ove definicije, zaključit ćemo da je kriza morala u stvari kriza: dobrote, kriza ispravnog načina života i kriza pravednosti. I doista je tome tako. U trenutku kad zaniječe svoj habitus, a to je dobrota, čovjek se odriče moralnog kodeksa u sebi, što neminovno dolazi do devijacija u čovjekovom ponašanju i percipiranju stvarnosti. A kriva percepcija stvarnosti i društva, onemogućuje nas za pravilno ponašanje prema drugome. Tako nemoralan ili amoralan čovjek živi devijaciju vlastitog karaktera. Na žalost tu problem ne prestaje. On ima potrebu svoju devijaciju nametnuti sredini u kojoj boravi.
Moral se oslanja na svijet i svijest pojedinca, a kao sankcije za nemoralno ponašanje javljaju se grižnja savjesti, prijekor ili bojkot okoline.
Etiketiranje „konzervativnima“ onih koji nastoje prihvatiti moralna načela i implementirati ih u svoj život, svakodnevna je pojava. Mediji su se potrudili da to postane „zvanični stav“ , te se moralnost sve više definira kao opredijeljenost manjine. Uvjereni da mogu živjeti „kada, kamo i kako“ vjetar puše, mnogi su zaboravili Kranjčevićevu misao: „Čovječe, mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati.“
Tako danas imamo novi model smrtnosti – u kojem je čovjek tjelesno živ, ali duhom mrtav. To umiranje započinje u savjesti koja ne može živjeti odvojena od čovjeka, tj. kad je se on odrekne. A bez savjesti čovjek je otuđen na vječno lutanje u labirintu besmisla. Ta lutanja smo smjestili u definicije: ovisnik, kockar, razvratnik, razbojnik, delikvent itd.
Dobro je najveća moralna vrijednost. To je ljudska osobina koja odgovara biti čovjeka. Čovječnost je dužnost svakog pojedinca, uvjet dobrog života. To podrazumijeva suradnju sa drugim ljudima, dijalog, ljubav i dostojanstvo osobe.
O dobru je puno toga rečeno, napisano, pa i otpjevano. No, kakvo je naše poimanje dobra?! Dobro najveća moralna vrednota. Iz ove definicije slijedi, da nema dobra bez moralnosti. U društvu gdje su moralne (zajedno s vjerskim) norme gurnute iza margine života, ne može biti dobra niti za pojedinca, niti za društvo u cjelini.
Da rezimiram.
Da bismo uspostavili dobar poredak u društvu i svijetu (a svi k tome težimo), prvotno moramo uspostaviti poredak unutar vlastite savjesti. Vratiti se temeljnim vrednotama, a po inerciji stvari one će se implementirati u sve pore našega života.
To nije ni malen ni lak zadatak, ali je vrijedna svakoga truda.
Za let si dušo stvorena- za izdignuće ponad sebe same.
Zašto čamiš u okovima upitnog smisla,
Kad ti je let nedogleda svojstven?