Godine 1971. hrvatska je javnost dostojno i svečano proslavila 300. obljetnicu hrvatskih velikaša Petra Zrinskoga i Krste Frankopana, koji 30. travnja 1671. bijahu nepravedno pogubljeni kao urotnici protiv cara. Toga dana otkrivena su i njihova poprsja u zagrebačkoj katedrali, gdje nakon I. svjetskoga rata počivaju njihove kosti. U XVII. stoljeću Hrvatska je imala žalosnu sliku.
Godine 1527. (nakon Mohačke bitke 1526.), za Hrvatsko-Ugarskog kralja rodbinskim vezama dolazi car Ferdinand I. iz kuće Habsburga. Naravno, od cara se zahtijevalo poštivanje starog hrvatskog ustava i hrvatske slobode. No, već krajem XVI. stoljeća počinju provoditi apsolutizam. Hrvatska se našla, ne između dvije vatre, nego između tri. S jedne strane habsburški Dvor, s druge nesloga hrvatskih velikaša, a s treće Turci.
Povijest Zrinskih bila je najviše ispunjena borbom protiv Turaka, počevši od “hrvatskog Leonide“ Nikole Zrinskog, pa sve do Petra. Naravno, uz Zrinskog ne možemo izostaviti Frana Krstu Frankopana, s čijom je sestrom Petar bio vjenčan. No, danas nćeemo opisivati njihov život ni njihovu borbu, već samo pripravu na smrt i samu smrt. Međutim, mora se reći kako je do svega toga došlo.
God. 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod sv. Godharda, ali tu pobjedu nije iskoristio Leopold I. nego je sklopio sramotni Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč podlom politikom onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vode udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Nakon nesretne pogibije Nikola Zrinskog u lovu 18. studenog god. 1664., njegovo mjesto preuzima njegov mlađi brat Petar.
Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa su se tako povezali s glavnim mađarskim vođama. Dogovor je pao da zatraže pomoć Turaka, kada im ni Luj XIV., ni Mleci ne žele pomoći. Zrinski se kolebao. U njegovoj se duši borila prošlost njegova roda s ljutom nevoljom u kojoj se nalazio. Ipak, sve treba učiniti za opstanak Hrvatske, te je ipak ovo drugo pobijedilo. Tako su 1699. Godine počele otvorene pripreme za bunu. U Beču su pazili na svaki korak Petra Zrinskog, još od dana kada se zaprijetio u carskom predvorju uzdignutom desnicom: „Još ćete me se bojati!? Uskoro je bečki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareći za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujući izdajom iz urotničkih redova. Tako su nakon dugotrajne istrage u Bečkome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te čitave Europe.
Zrinski je sa šurjakom Frankopanom 13. IV. 1670. krenuo u Beč kako bi od cara izmolili oprost. To su i očekivali, no čekalo ih je nešto drugo. Prvo su na prijevaru dovedeni u Beč, zatim uhićeni i osuđeni na smrt odsijecanjem glave što je izvršeno 30. travnja 1671. godine. Oni su pošli u smrt kao ljudi duboke i proživljene vjere. Što se taj dan dogodilo piše nam najbolje naš povjesničar dr. Ferdo Šišić: „Sav dan 29. travnja prođe Zrinskomu i Frankopanu u jednakoj pripravi za vječnost i smrt. Petar je oko deset sati u jutro slušao misu, te se i pričestio, a iza toga dođoše k njemu carski komisari, koji su također misi prisustvovali. Mladi je Frankopan isto tako proveo prije podne u molitvi i u slušanju mise…?
Prije smrti Petar Zrinski je svojoj ženi Katarini napisao oproštajno pismo, koje je već god. 1671. prevedeno na nekoliko svjetskih jezika. Usuđujem se ustvrditi, zajedno s velikim brojem priznatih autora, da je to pismo pravi biser duhovne literature, koji bi mogao ući u svaku antologiju. Čujmo što piše čovjek koji se oprašta od ovoga svijeta i sprema za vječnost!
Moje drago srce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, ni burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi! Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u diki vekivečne sastanemo. Već ništa ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil.
I Fran Krsto Frankapan piše oproštajno pismo svojoj supruzi :
Predraga i preljubljena Julijo! Moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božje milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvredu i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli.
Dana 30. travnja izveli su ih na stratište. Petru je car dodijelio „milost“ da mu se ruka ne odsiječe. Svijet koji je došao na taj dan gledao ih je prestrašeno, stoga je Petar rekao: „Ovi se siromasi više straše moje smrti nego ja“. U 09:00 krvnik zamahne i tek drugim udarcem odsiječe glavu Zrinskom. Došao je red i na Frankopana. Prvi udarac u rame i Fran Krsto zatetura, te se podiže. I tek drugi rastavi glavu od trupla. Petru je bilo pedeset godina, Frankopanu dvadeset i osam.
Kasnije su bečki strvinari potpuno opljačkali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i neki mletački poslanik zapisao: “Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj.” God. 1907. „Braća hrvatskog zmaja“ su pronašli kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana, a god. 1919. hrvatski rodoljubi su njihove ostatke prenijeli i sahranili u zagrebačku katedralu. Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: „Navik on živi ki zgine pošteno.“ Da li je svemu ovome potreban još kakav komentar? – Nije! Sve je tako kristalno jasno. Glavni je grijeh tih junaka bio što su strastveno ljubili svoju nesretnu, bespravnu i potlačenu domovinu. No to se ne može zvati grijehom već vrlinom. I stoga njihova uspomena u hrvatskom narodu do danas nije izblijedjela. Oni nam svijetle kao uzori vjere u prekogrobni život, jer su se na nj dobro pripremili. A njihovo domoljublje, koje su zapečatili i životom, pokazuje nam kako se domovina ljubi.