Ležeći u sobi, u mraku, oslobođen svih „čuda“ tehnike po glavi mi se motaju religiozne teme. Ne znam zašto, ali nekako uvijek kada sam oslobođen svakojakih problema i problemčića ljudskoga života vjera mi upada u glavu. Je li to zbog toga što je zapostavljena u mom svakodnevnom životu, vjerojatno da.Uvijek sam si utvarao da sam religiozan, da sam jedan od većih vjernika u selu, gradu…
Služio sam svećenicima kao ministrant, bio u franjevačkoj mladeži, išao u crkvu, ponašao se dolično tamo gdje je to društvo zahtijevalo, ma slika i prilika pravoga mladića. No taj moj balon od sapunice rasuo se tako lako čitajući jednu istinitu priču, zapravo svjedočanstvo, koje mi je preporučio jedan dobar prijatelj. To je priča koja je u meni izazvala toliku količinu emocija, toliku da nisam ni vjerovao da se sve te emocije mogu pojaviti odjednom, zapravo u razmaku od sat vremena koliko mi je trebalo da pročitam priču. Radost, strah, ljutnja, postiđenost,nada… A sve u samo par desetaka stranica.
No da već jednom kažem o čemu se radi. Svjedočanstvo gđe Glorije Polo, žene koja je bila na „onom“ svijetu i vratila se. Za neke možda SF roman no za vjernike,katolike, zasigurno ne. Naime nju i njenog nećaka je pogodila munja. On je bio na mjestu mrtav, a ona ostala između dva svijeta, zapravo bila malo na jednom malo na drugom, da bi na kraju ostala zarobljena u čistilištu. Bila je ugledna doktorica, ne previše religiozna no ne ni nepopravljiva grešnica, sve u svemu rekli bi „duša za raj“. Međutim tu slijedi razočaranje. U čistilištu joj sude prema Deset Božjih zapovijedi, strože nego što je itko to zamišljao. Svaku misao koju je pomislila, grešan osjećaj koji je doživjela, sve, baš sve je izneseno na vidjelo. Zapovijed po zapovijed. Neću iznositi detalje suđenja, već samo svoj dojam. Nisam mogao vjerovati svojim očima što čitam, uvijek sam mislio ma provući ću se ja nekako, dobro je to, ima puno gorih od mene, itd. U koliko sam stvari sebe prepoznao, koliko sam se samo puta prisjetio scena iz svog života, to je nemjerljivo. Svaki put bih osjetio kako mi obrazi „gore“ od postiđenosti koju sam tada osjećao.
Nju je ,na kraju suđenja, sam Isus vratio na Zemlju rekavši da je dobila novu šansu, ne zbog svojih zasluga, ne zbog molitava dragih ljudi, već zbog ljudi koji ju uopće nisu poznavali. A molili su pošto je njezina tragedija objavljena na vijestima. Dobila je novu šansu, tijelo joj se obnovilo do zadnjeg atoma, rodila dijete i započela novi iskupljenički život. Otada svjedoči svijetom o svom doživljaju ne primivši za to ni lipe, kako joj je Gospodin naredio. Tako i mi što čujemo to svjedočanstvo dobivamo novu šansu, šansu za „popravak štete“. A možda se sada pitate otkud toliki pomiješani osjećaji, pa evo:
Radost, jer naša vjera ima smisla, da su naši „izgubljeni“ voljeni pronašli mir, jer to u što vjerujemo zaista postoji i vrijednost života kao katolika je nemjerljivo dragocjena!
Strah, od strašnoga suda i kriterija kojim će mi biti suđeno, jer sam svjestan svojih grijeha, a slab sam da bih prestao griješiti, da li se uopće mogu nazvati katolikom;
Ljutnja, što za sve nisu ista pravila suđenja, nama koji smo imali u životu mogućnost spoznati katoličanstvo i onima koji žive daleko od toga neće biti jednako suđeno. Nama će biti daleko teže proći „najveći test“, test odlaska u raj;
I na kraju Nada, nada da ipak ima vremena popraviti stvari,živjeti onako kako je On zapovjedio i čekati dan blaženog susreta s njim, nada da ću ipak s osmjehom sklopiti oči kada me On pozove.
Svjedočanstvo možete preuzeti klikom na link