Ljubuški. Petak. Natprosječno topla večer… možda jedanaest sati navečer. Moje cipelice s par centimetara pete me još nisu dotukle, pa imam snage i volje šetat se od kafića do kafića. Iako je muški dio bio za vožnju s autom. Od Bambusa do Flamenca, dakle 100 metara. Ali, takvi su oni, ne mogu nigdje pješke.
Ovaj put je moja moć uvjeravanja pobijedila i sad svi zajedno pomalo mamurni hodamo kroz najljepši grad na svijetu. Iz srednjoškolskog kafića dopire neki narodnjak. Dobro, popila sam par pića, ali čovječe, nisam pijana. Možda haluciniram. Ipak ne, svi se u čudu okrećemo i pogledavamo. Znatiželja je prevagnula, odvlačim društvo unutra. Onako, iz zezancije, nismo tu bili od početaka srednje škole.
Da se razumijemo, nije stvar u vrsti muzike, jer samu mene ćete zateći kako pjevušim uz takve tekstove. Već je stvar što takav ”đir” tu nikad nije bio. I dobro, krećem ja prema vratima. Ups, zapreka…balavica od petnaestak godina izlazi iz kafića, teturajući lijevo-desno, i točno ispred mojih, gore spomenutih cipelica s petom, izbaci sve što je toga dana pojela. Vrtim očima, moj dragi mi se smije na način: ”sama si to tražila”. Nema predaje, želim vidjeti kako se zabavlja ta današnja google/microsoft/playstation/i-pod generacija. Kad unutra, derneeek. Stolovi puni alkohola, curice polu-gole, momci na stolicama…sve u svemu, kolektivna razvaljotka. O, Bože. Pogledom tražim brata, misleći se kako mu je odzvonilo zateknem li ga u takvom stanju. Na sreću, nije tu…osim ako nije negdi ispod stola.
I smjestili se tako mi, sjeli za stol, naručili piće…i gledamo. Pa se smijemo. Pa opet malo gledamo. Mlađarija ulazi i izlazi, a nitko, pod Bogom milim, ne zatvara vrata. Dlake mi se nakostriješile, od vjetra frizura pokvarila. Aj, dobro, ovo očito nije generacija kavalira. Ustajem i sama zatvaram vrata. Kad dječarac do mene, podrugljivo se smijući, otvara širom vrata i vraća se nazad prijateljima za stol zbijajući šale na moj račun. Blijedo se okrećem oko sebe, pokušavajući shvatiti šta je tako smiješno. Neuspješno. Gotovo, dozlogrdilo mi je. Crvena u licu, s parom iz ušiju, održim malcu jezikovu juhu.
Glasno, jasno i književno. On me u čudu gleda. Kultura, pristojnost…kao da prvi put čuje te pojmove. U tom trenu nisam više ljuta, u tom trenu ih počinjem žaliti. I njih i njihove roditelje. Razočarano se vraćam svojim ”starcima”, okrećem još jednu turu i izlazim otamo. Na terasi još uvijek ona djevojka s početka priče. Sjedi na stolici, ne znajući uopće gdje se nalazi. A tih prijatelja, s kojima je do maloprije eksirala votke i jegere, nigdje ih nema.
Sljedeće jutro provodim polemizirajući s društvom na kavi. Pitamo se jesmo li mi ostarili, ili je to stvarno sve previše. Pa Bože, i ja sam bila u njihovim godinama. I ja sam se znala opiti, veseliti, plesati. Ali ono sinoć, ono nije bilo ni blizu toga. Ono je previše čak i za mene, pomalo liberalnu. Balavci od 15,16 godina, svaki petak i subotu vani do 2, 3 ujutro. Prisjećam se svoje srednje škole. Prvi izlazak nakon ponoći u trećem srednje. I to možda jedanput mjesečno. Nisi smio, nisi mogao drugačije. I kad bi izašla vanka, nisam imala ni dovoljno novaca za iznapijat se i biti vani do zore. Danas mi se čini da je roditeljima najjednostavnije vikendom klincima tutnut u džep 50 maraka, ili dvjesto kuna, ovisi koja vam valuta paše, i poslat ih vani. Jer, ne možete mi govorit da nisu roditelji krivi. Jesu. Najviše. Roditelj je tu da te odgaja, da te nauči šta je u redu, a šta ne, šta bi trebao, a šta ne bi trebao.
Sjetim se one djevojčice na terasi. Nikad takvo nešto ne bi sebi dozvolila sa 15 godina, jer su me tako naučili. Pa se pitam, što danas većina roditelja uopće radi sa svojom djecom. Kome ih prepuštaju na brigu? Školi, ulici? I onda se čudom čude kad dođe do problema. Pa to je tvoje dijete, ti si taj koji ga je trebao naučiti što, kako i kuda!!! Ti, njegov otac, njegova majka. Svatko od nas ima zgode sa svojim eskapadama iz djetinjstva, al složit ćete se, naše su zgode smiješne. Ove generacije se neće imati čemu smijati, jer se pola toga neće ni sjećati. A ostala polovica je žalosna, nimalo smiješna.
“Ovaj svijet ide u krivom smjeru.”, rečenica je s kojom zaključujem raspravu o izlasku koji su mi upropastili jedna bljuvotina i jedna otvorena vrata. I sretna što nisam dio ove generacije, sjedam u auto, zadovoljno pjevušeći onu Balaševu: neki novi klinci, neki novi klinci…
