Vaha je ultra popularan. Novi Tito u Zagrebu. To prelazi nogometne okvire. BBB se kunu u njega. Prije nekoliko godina za “Dane” Vaha je ispričao svoju životnu priču. Tamo odgovara na pitanje razmišlja li o povratku u Mostar: “Nikad neću zaboraviti plač svoje djece, koja su tamo počela ići u školu, kad su nam ubili psića pred kućom. I kažu: oprosti, zaboravi…Ni zaboraviti, ni oprostiti, daj Bože da se nekad mogu osvetiti.” Donosimo završni dio razgovora a cjeli tekst pod naslovom “Neću ni zaboraviti ni oprostiti” pročitajte na linku
DANI: Vahide, razmišljate li ikada o povratku u Mostar?
HALILHODŽIĆ (poslije duže pauze): Nikad neću zaboraviti plač svoje djece, koja su tamo počela ići u školu, kad su nam ubili psića pred kućom. I kažu: oprosti, zaboravi… Ni zaboraviti, ni oprostiti, daj Bože da se nekad mogu osvetiti. Dođem pred svoju kuću i gledam ruševinu. Ja se, istina, nisam borio tako da sam pucao, ali valjalo je nabaviti sve te stvari za odbranu grada i donijeti ih. Nije Alija Izetbegović donio ništa tamo – da se njega pitalo, taj bi grad bio prodat. Safa Oručević je kasnije postao nekakva demokratska faca, ali ja znam ko su ti ljudi bili prije i šta su radili. Prodavali su grad, trgovali, radili šta im se htjelo. Nikako mi nije jasno zašto su Hrvati htjeli napraviti svoju enklavu kad smo bili skupa od početka. Bilo nas je 60 posto muslimana u HVO-u. Pet puta sam sjedio s Matom Bobanom, koji je nudio da u vladu tzv. HZHB izaberemo sedam muslimana, a on će sedam Hrvata. Odgovorio sam da ne izabira, jer ko je on da mi izabire bilo koga. Boban onda kaže: “Uh, što si ti opasan.” Ljudi iz naše policije koji su došli sa mnom pitali su se kako sam ostao živ kad sam mu na kraju rekao: “Kad staviš ljiljane na rukave, ja ću ti povjerovati, a u Mostaru nećeš napraviti Herceg-Bosnu.” On će meni: “Ti si blesav, pa znaš li ti da Alija hoće da se to napravi?” I ja opet kažem: “U Mostaru neće.”
DANI: I prevarite se?
HALILHODŽIĆ:Bio sam ponosan na to što sam radio, na vrijeme početka rata. Ljudi jesu tražili da ostanem, ali čini mi se da je kod Bošnjaka bilo previše komandanata, i nekako su svi odjednom počeli klanjati. Rahmetli otac me nikada nije tjerao u džamiju, to što sam musliman nisam osjećao kao neku veliku prednost ni manu. Pravo da vam kažem, slabo kontaktiram s ljudima. Rat me je razočarao, zgadilo mi se sve šta se dogodilo. Opet, kažem, ostao sam zdrav, ali ja niti mogu zaboraviti da mi je punac Hrvat, punica Srpkinja, da sam u krajnjoj varijanti ostao ono što jesam. Volio bih da ona kuća stoji narednih 50 godina onako i da bode oči onima koji su se busali u “europsku kulturu” a zapalili su je. Gade mi se neki moji suigrači; odem u Mostar i nakon dan-dva mi bude dosta.
DANI: Ipak, valja se sjetiti finala Kupa Jugoslavije Velež – Željezničar kad je nekoliko hiljada ljudi kleknulo na koljena pred pobjedničku ekipu, za koju ste dali dva gola, i počelo oponašati klanjanje vičući: Vahideee…
HALILHODŽIĆ:Neke procjene tvrde da je na Terazijama bilo 20 hiljada ljudi. Miljanić je tada rekao: “Ne mogu da verujem da se ovo događa na Terazijama, da klanja 20 hiljada ljudi.” Poslije su me zvali na razgovore u Komitet, pitali me “ima li to veze s nacionalizmom”. To jeste bila utakmica sa najviše emocija jer je bila moja posljednja u Veležovom dresu. Pred mojim stanom bilo je 1.000 ljudi sedam dana nakon pobjede. Nikako nisam dolazio kući, u mojoj zadnjoj utakmici prvi put je u istoriji Velež osvojio neki trofej. Slično je bilo kad smo u Maroku osvojili prvenstvo Afrike. Samo, tad je na proslavu došlo između milion i dva miliona duša. Casablanca je ipak grad od 10 miliona, nabrzinu se milion skupi, rijeka ljudi te nosi…
DANI: Šta je životni moto Vahida Halilhodžića?
HALILHODŽIĆ:Kad nekog sretnem, želim mu biti prijatelj.
DANI: Svaki Vaš uspjeh je uspjeh i BiH, bez obzira na to koliko te dvije stvari izgledaju međusobno udaljene.
HALILHODŽIĆ: Vjerovatno. Kad sam čuo za Tanovića i kad sam vidio da je dobio Oscara, želio sam da mu stisnem ruku. Govorio sam svojim prijateljima Francuzima da u divljim zemljama ima pametnih ljudi, a meni bi bilo drago da ima sto puta boljih trenera nego što sam ja.
DANI: Zemlja koja se zove Bosna i Hercegovina imala je dva grada za koje je, ako ćete slijediti simbole, čovjek mogao biti vezan – Mostar i Sarajevo. Gdje vidite sličnosti, a gdje razlike između ta dva grada?
HALILHODŽIĆ:Stari most i Velež su bili simboli tog grada. Da bi bio nešto, trebao si da skačeš sa mosta ili da igraš za Velež. U Sarajevu je bilo mnogo više mogućnosti: dva jaka kluba, muzika, film – jedan spektar ličnosti koje su nešto značile: Bregović, Halid Bešlić, Safet Sušić, Kusturica i Davorin Popović i Mirza Delibašić Kinđe, koji, nažalost, nisu više s nama. U Mostaru dva-tri slikara, pisca, bio je Izo Lampa (Ilijaz Delić, danas pjevač Mostar Sevdah Reuniona) i par legendi u gradskim okvirima. Velež i razglednica sa Starim mostom bile su jedine stvari po kojima se Mostar mogao prepoznati na širem nivou. Grad velikim čine ljudi, a kod nas je općenito teško biti veliki. Mostar je u smislu prepoznavanja neke veličine, čini mi se, još poganiji od Sarajeva.
