Velika koalicija SDP-a i doktora Ive

Njegov jedan i pol mandat, na kojega je on toliko ponosan, obilježilo je razbijanje dviju spomen-ploča u stilu vukodlaka (dok zora još nije zarudjela ni pijevci zakukurikali), eliminacija “nacionalista” iz stranke i iz javnog života, zadržavanje Račanovih i Mesićevih kadrova, koalicija sa SDSS-om uz nevjerojatne ustupke srpskoj manjini, trofejni lov Ante Gotovine i Branimira Glavaša, podjela Hrvata u BiH…

Ako akteri predaje Ine MOL-u (Linić, Jurčić, Polančec, Sanader) drže da je to bio dobar i za Hrvatsku koristan posao, zašto se onda traže krivci i zašto se odgovornost, a ne zasluge, nastoje prebaciti na drugoga? Odgovor je jednostavan. Svi oni znaju da je napravljena velika društvena šteta, uz osobnu korist, koju je, naravno, teško priznati.

Temelji katastrofe udareni su 2003., kada je Vlada pod vodstvom pokojnog Ivice Račana prodala mađarskoj kompaniji 25 posto plus jednu dionicu, s posebnim upravljačkim pravima, i to za 3,5 milijardi kuna, iako je te godine Ina bilježila dobit od dvije milijarde. Kao podloga za tu transakciju poslužila je procjena vrijednosti Ine od strane dviju investicijskih banaka (PriceWaterHouseCoopers i Deutsche bank) u visini od 1 do 1,8 milijardi dolara, iako su analize Ininih stručnjaka govorile o barem deset puta većoj vrijednosti.

ovakvu u korist kupca pristranu procjenu, s podcijenjenom vrijednošću, platila je naša Vlada 5,5 milijuna kuna.

Koga je briga za kriminal?

Drugi čin drame pada u 2008. godinu, kada Vlada Ive Sanadera daje većinska upravljačka prava MOL-u, premda on nije postigao 50 posto vlasništva, kako to predviđa i prvi ugovor, i to nakon smišljene operacije prodaje državnih udjela građanima i dodjele braniteljima, što država nije morala učiniti, s jasnom tendencijom da svi ti udjeli u konačnici padnu u koš MOL-u, koji do prekretničke 1990. nije bio ni do koljena našoj naftnoj industriji. I sada država vraća sebi plinsko poslovanje koje se MOL-u ne isplati, i to po cijeni koja je nešto niža od cijene plaćene za cijelu Inu.

Da bi slika ovog odnosa bila kompletna, treba spomenuti i već dogovorenu zamjenu dionica koju je bivši premijer Sanadar bio dogovorio u Budimpešti i od koje se ipak odustalo, po kojoj je država trebala prepustiti sve svoje udjele u Ini MOL-u, a zauzvrat dobiti pet posto cijelog MOL-a. Država je nesumnjivo oštećena izgubivši kontrolu nad važnim i profitabilnim gospodarskim resursom, ali kao da do toga nikome nije stalo.

U ispitivanju Ive Sanadera od strane saborskog povjerenstva formiranog radi rasvjetljavanja uvjeta prodaje Ine (zašto ne i povjerenstva za banke, telekomunikacije, hotele?) u prvi su plan izbili neki drugi interesi. HDZ-ovi članovi povjerenstva priču su vraćali na početak, ali nisu naišli na suradnju svoga donedavnog velikog šefa.

Naprotiv, Sanader je hvalio ugovor Račanove vlade kao dobar, a svoj nastavak ugovaranja objašnjavao je potrebom kontinuiteta politike i čak nacionalnog jedinstva (u lopovluku!?). Članovi povjerenstva iz SDP-a su Sanadera propitkivali s velikim obzirom, divljenjem i jedva skrivenom zahvalnošću, s jednom jedinom idejom – da za sve optuže HDZ, Vladu i posebno aktualnu premijerku Jadranku Kosor, iako je posve jasno da u cijeloj priči ona nije ni luk jela ni luk mirisala i da je sve odluke donosio autoritarni šef stranke i Vlade, koji nije trpio prigovore.

Ono o čemu se dugo, još za prvog mandata Sanaderove Vlade, šuškalo, ona velika koalicija dviju najjačih stranaka, sada se na neki način objelodanilo. Ne koalicija SDP-a i HDZ-a, nego koalicija SDP-a i osobno Ive Sanadera.

Hadezeovac po zadatku

Snažna dodirna točka SDP-a i Ive Sanadera jest vruća želja za što skorijim izvanrednim izborima, budući da se procjenjuje kako je kucnuo čas i kako se ukazala prilika koja će se teško ponoviti, koji bi se iznudili rušenjem prijeteće Jadranke Kosor, koja u svojoj protukorupcijskoj kampanji očito namjerava ići do kraja, žrtvujući članove vlastite stranke, ali ne štedeći ni samog Sanadera, kao ni ljude iz drugih stranaka.

Spomenuta koalicija jedne ideološki jako određene stranke i ideološki posve neutralnog i moralno praznog pragmatičara nije od jučer i ona može iznenaditi samo slabo upućene u političke odnose i karaktere pojedinaca koji drže sudbinu nacije u svojoj šaci. Dragutin Lesar je posvjedočio na malom ekranu kako je upravo Račan zaustavio njegovu inicijativu za formiranje povjerenstva za ispitivanje navoda o mitu koje je Sanader primio od Miroslava Kutle.

Ukupna politika Ive Sanadera u šest godina vlasti u stvari je bila upravo, kao u slučaju Ine, kontinuitet Račanove politike kodnog naziva “detuđmanizacija” (i to na unutarnji i time učinkovitiji način) zbog čega je pobrao i još pobire aplauze i simpatije ljevičarskih krugova, koji su ga bolje prepoznali negoli njegovi biraču.

Njegov jedan i pol mandat, na kojega je on toliko ponosan, obilježilo je razbijanje dviju spomen-ploča u stilu vukodlaka (dok zora još nije zarudjela ni pijevci zakukurikali), eliminacija “nacionalista” iz stranke i iz javnog života, zadržavanje Račanovih i Mesićevih kadrova, koalicija sa SDSS-om uz nevjerojatne ustupke srpskoj manjini, trofejni lov Ante Gotovine i Branimira Glavaša, podjela Hrvata u BiH, odustajanje od gospodarskog morskog pojasa, orijentacija prema “regionu”, potpora Stjepana Mesića na predsjedničkim izborima.

U tom kontekstu ni tvrdnja dr. Nediljka Mihanovića o Sanaderovoj suradnji s Udbom ne izgleda nevjerojatno. Ivo Sanader je bio hadezeovac po zadatku, a ne po uvjerenju i o onima koji su mu davali zadatke, Jadranka će Kosor u konačnom neminovnom obračunu morati voditi računa.