Broj mladih ljudi koji su završili svoje obrazovanje po pravilima bolonjskog procesa dosegao je 12 tisuća. Podatak je to koji bi u nekoj normalnoj zemlji bio povodom ponosa i zadovoljstva.Kada su naraštaji sadašnjih birokrata na položaju studirali nisu mogli birati hoće li studij završiti po “starom” ili “bolonjskom” procesu. Danas novi naraštaju jednako tako ne mogu birati hoće li studirati kao njihovi očevi ili po “Bolonji”. No oni prvi (“stari”) mogu naći posao, a novi ne mogu.
Kada već nisu mogli birati za koliko godina će doći do diplome, zašto onda nemaju jednaka prava? Zašto netko tko je studirao ranije ima sva, a onaj tko studij završi danas nikakva prava? Zar je vremensko razdoblje studiranja jedino mjerilo koje čovjeku dodjeljuje stručnu spremu? Kako će netko danas završiti četvorogodišnji fakultet kada njih više nema?
Po svim civilizacijskim, pa i ustavnim normama, radi se o nepatvorenoj diskriminaciji. Radi se o diskriminaciji čije korijene ne moramo daleko ni dugo tražiti. Razlog je u nekoj čudnoj vlastitoj sujeti i i ili u nekom, manje čudnom, vlastitom strahu za čvrsto zauzeto radno mjesto današnjih birokrata, kako sami vole reći “svih razina vlasti”.
Izlika kako su oni studirali četiri godine, a sadašnja mladež “samo” tri ponajviše je uvrijedljiva razumu, nešto manje je tužna i jadna, a ponajmanje utemeljena. U navodno ime Europe i napretka, “Bolonja” je u ovoj zemlji postala nepravda najgore vrste, nepravda prema budućnosti. Za račun kratke, udobne i neometane, budućnosti već udomljenih birokrata, uništava se duža i važnija budućnost mladih.
Pitanje je samo imaju li mladi hrabrosti, volje i znanja mjenjati ovu zemlju ili će put bijela svijeta i pravednijeg društva. Vrijeme nije pitanje. Njega imaju sve manje.