Da, upravo sam se vratio s puta. Ništa posebno. Švrljao sam malo po Herceg Bosni. Bilo je usput i roštilja. Obznaniše neki Dan državnosti pa ljudi iskoristiše vrijeme za praktičnije stvari, svinjokolj. Kao nekad u Jugi. Dan Republike naveliko se zaista slavio. Skičalo je na sve strane. Zimnica se spremala, a neka slavi kome se slavi. Dok sam se putem vozio, neki se čude zbog čega svi ne slave. I to postavljaše kao ozbiljno pitanje. A sav je odgovor u pitanju: Jesu li ikoga pitali, osim sebe, kad su baš ovaj dan određivali za to neko slavlje? Odgovor je poznat, shodno tome i ponašanje pučanstva.
Putujući prema stolnom gradu Mostaru, barem tako kažu, vozio sam slalom cestom koju su, kao, počeli popravljati, a nikako dovršiti. Vidio sam usput jednoga koji je nešto mjerio, drugi se oslonio na lopatu. Sviću nama bolji dani. Čista ekologija. Ne kao u vrijeme Herceg Bosne. Moćni strojevi ruju, putevi pucaju tamo gdje nikad nisu bili, samo se o njima sanjalo priželjkujući da se vlast smiluje, radilo se bez prestanka. Ma, nije to dobro. Treba sve polako. Baš su na radiju govorili da se treba čuvati stresa. Federacija to zna i ne će propasti. Jedino me nešto buni onaj događaj od neki dan kad onaj ubode onoga čakijom. Mora da je bio pod stresom, čim ga je ubo. Ako je to tako, onda nije sve bajno? Možemo to i dalje nabrajati, samo da ne upadnem kotačem u onu rupetinu, ustvari pravilno izrezanu kocku. Napraviše je u prometnoj ulici stolnog grada, nije im se nešto sviđao asfalt pa ga izrezali. Nikakva znaka nema da su to učinili. Ne paziš li… Srećom, išao sam polaganije nego inače, a i kočnice su mi u vozila bile ispravne. Isplati se uložiti u sigurnost, unatoč što smo nekada lijeni za to.
Naravno da sam se opet ponovno sjetio događaja iz sretnih komunističkih, drugarskih i sličnih vremena, kad smo opet živjeli u nekoj federaciji. Napravili cestu kroz vinograde. Dužina silna, kilometar i pol. Opisujući drugove, vinograde i tu cestu govornik u zanosu reče da vijuga kroz te bajne vinograde. A slušatelj, jedan od onih iz Herceg Bosne, tko bi drugi, nato uzviknu: Hajde što je tako kratka i uska, ali zašto vijuga? Dobro je prošao, nisu ga čuli na toj »terevenki« ni u obližnjoj milicijskoj stanici. Cesta je ostala vijugajući, a on se zarekao da će je ispraviti pa kud puklo da puklo.
Zajedno s drugima bio je u tome puno učinio u posljednje vrijeme. Onda Herceg Bosni, kao političkom okviru, zavrnuše šijom i sad ti ispravljaj tu cestu kroz vinograde, ako nije kroz kakve šljivike. Stanje se u posljednje vrijeme istina nešto promijeni. Počelo se glasnije govoriti o vijuganju i pravom putu. U međuvremenu to su činili oni koji se ne boje razmišljati naglas. Prebirući nešto po računalu naletih na jedno takvo djelo. Naslov: Politička sudbina Hrvata u BiH. Čovječe! Pojavi se 2005. Pa onda listam. Što se promijenilo? Nismo makli smjesta, samo se vrijeme i događaji zgusli do usijanja. Nešto se mora napraviti, inače sve će se rasprsnuti. Znaju to čak i oni koji uporno u jedan te isti stan žele smjestiti dvije obitelji. Ne ide, ljudi moji! Ali oni zaintačili i sad se pitaju zašto stvari idu ukrivo te zbog toga grde dotične i nazivlju ih svakakvim imenima. Spomenuta knjiga im, pak, lijepo o tome govori. Čak počinje izdaleka da lakše shvate. Spomenu i hrvatsko kraljevstvo te kako se jedan njegov dio, kasnije nazvani BiH, otrgnu iz njegova zagrljaja. Pa onda nedavni ratni sukob i prijedlozi i inicijative Međunarodne zajednice. Nakon toga Daytonski sporazuma i razni prijedlozi novog ustroja BiH, jer taj sporazum očito nije uspio. Kao pisac naveden je Ivan Zlopaša, a kao izdavač Hrvatski blok BiH. Prvoga i danas hvala Bogu ima, a drugi se preselio u povijest. Samo, smije li tamo i ostati?
Ne zbiju li Hrvati ponovno redove, kao početkom devedesetih, mrko nam se svima piše. Izgleda da hoće, ponovno puca zora, ponovno puca dan.