Daleko sam ja od toga da bih se složio sa ovom konstatacijom, od strane ljudi koji su izvodili radove u crkvi Sv.Antuna u Kašču. To sam već napisao u prijašnjem postu, pa se ne bih ponavljao.A što je to lijepo?
„Ideal ljepote ovisi o kulturnom kontekstu, a u okviru iste kulture se često mijenja tijekom vremena. Ne postoji jedinstveno objašnjenje ljepote, a brojni pokušaji definiranja najviše govore o njenoj zagonetnosti“( wikipedia).
Naši mještani koji su izvodili radove na uređenju crkve i oltara, poslali su slike nakon izvedenih radova, da ih objavimo na ovom blogu.
Na slikama se vidi da je ostao samo prvi dio oltara, pa se ovom prilikom ispričavam zato što sam u prijašnjem postu (iz razgovora sa mještanima, vjerujući da je točna) prenio informaciju da će oltar ipak ostati kakav je bio, i nas nadživjeti. Na moje veliko razočarenje ostao je samo prvi dio oltara.
Nekima je sad ljepši, nekima ne… Meni osobno nije. Ali, da je i od zlata, meni ne bih bio ljepši od onog starog. Na žalost, ostaje činjenica da je stari nepovratno devastiran, i da mnogi od nas nisu znali za devastaciju ovog našeg zajedničkog vlasništva. Ali, tu se više ništa ne može napraviti.
Gdje se može dosta napraviti?
Starorimska izreka kaže: „Errare humanum est, ignoscere divinum!“ („Griješiti je ljudski, praštati božanski!“). U svakom slučaju oprost najviše liječi nas same. Cijenim ljude koji znaju praštati. Moći oprostiti daleko je teže, jer se moraš uhvatiti u borbu sa svojim najvećim neprijateljem, sa svojim egom.
Svi oni koji se ovdje osjećaju oštećenima trebali bi razmisliti o tome! Svatko u životu griješi (svjesno ili nesvjesno). Hrabrost je i priznati grešku, pogotovo ako je pojedincu iskreno žao. Ako već pogriješimo i u dubini duše smo toga svjesni, trebamo to priznati i potruditi se popraviti stvari, koliko je to moguće. Naši ljudi su uvijek između sebe gajili jednu bliskost, pa i neće biti teško oprostiti nekome s kim smo bili bliski, s naznakom „ne ponovilo se“.
Tekst: ip-talic
“Mnogo se, istina, govori o ljubavi prema narodu, ali mnogi govore tako zato što to koristi njihovom džepu,
drugi zato da lakše prikriju razne prljavštine, treći zato što su željni slave.
No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine, nego je ona moralna i etička dužnost”.
»Bog ne trpi one koji miruju, a predodređeni su za borbu.«
(bl. Alojzije Stepinac)
Raniji tekst: Je li moguće napraviti stariji oltar?
„Oltar je središte i srce crkve, stol za euharistijsku gozbu i žrtvu, on je žrtveni posvećeni kamen i simbol Isusa Krista“.
Kameni oltar (od kaščanskog kamena) vjernicima je prije više od stotinu godina darovan od strane mještana, koji su preko brda nosili kamen, da bi ga poslije obradili, i doveli u stanje u kojem se nalazio sve do sada. Isklesan je iz našeg domaćeg kamena, te time za nas ima posebni značaj.
Grupa mještana (navodno u dogovoru sa župnikom) donijela je odluku da se oltar premjesti. Trenutno su u tijeku radovi. Izjavili su da su u samom početku oltar planirali skratiti (otpiliti), a da su se kasnije odlučili na premještanje. Oni tvrde da će oltar poslije radova biti ljepši i funkcionalniji, te da ćemo se kasnije svi složiti da su oni imali pravo.
Posebna je i važnost samoga čina posvete oltara i postavljanje moći u kamenu posudu, nakon kojeg se zatvori zadnja strana oltara. Tako je bilo napravljeno i sa našim oltarom (po pričanju starijih mještana). Sada prilikom premještanja, jedan od naših mještana kaže da moći nisu uspjeli pronaći!?
Je li moguće napraviti stariji oltar?
Mi, (zagovaratelji da se oltar ne dira) smatramo da bi i župnik naše župe (Šipovača – Vojnići), trebao zauzeti sasvim drugačiji stav (s obzirom na svoju svećeničku dužnost).
Po nama, oltar se eventualno mogao malo obnoviti (nikako premještati), i to uz nazočnost stručne osobe. To je i jedna od najstarijih kulturnih baština u našem selu.
Znamo kolika je važnost i svetost oltara u svakoj vjerničkoj zajednici, te njegov središnji značaj u samoj crkvi. Možda mještani mogu biti slabije upućeni o tome, ali župnik ne smije. U našoj župi svećenici su se mijenjali, a oltar je bio na svom mjestu više od stotinu godina. Sve do sada!
Očito je da se ovakvi poslovi ne smiju izvoditi na ovakav način, a da nismo (svi) niti obaviješteni o samim radovima, nego tek kad su radovi već bili u tijeku.
Svi znamo koliko je „numera“ u selu, i treba imati na pameti da niti jedan nije važniji, nego su svi isto važni. Svi smo jednaki, nema „jednakijih“
Bez obzira, tko je manje-više u pravu, ovo ne smije prouzročiti razdor između nas mještana, jer ipak smo ljudi, a ljudi i griješe. Nije bitno o kome je riječ. Vjerujem, da ni jedna „strana“, nema loše namjere. Ovo nam svima treba biti pouka za budućnost, da se prvo o svemu trebamo detaljno dogovoriti (gdje god bili, jer je ovo zajednička imovina), pa onda krenuti u izvedbu. Tek nakon dogovora (kojeg prihvati većina) možemo zajednički snositi troškove radova. Svima se mora predočiti na uvid kompletan troškovnik od strane onog tko izvodi radove, jer sve ostalo može dovesti do razdora.
Iako je bilo i onih (neka im dragi Bog prosvijetli pamet) koji su zagovarali, čak i rušenje samog oltara, oltar s moćima (nadam se da će ih ipak pronaći) će ostati u crkvi Sv. Ante, kao jedan povijesni znak o nama i on će nas nadživjeti svojim postojanjem, kao što je nadživio i naše starije generacije.