Svi smo čitali priču o Posljednjem Mohikancu, a sad evo priče i o Posljednjem Cowboyu. Rođen u Sarajevu ’54., teško djetinjstvo, radničko dijete… Trebala mu je utjeha i nađe je u glazbi… a vremenom nađe u njoj i više od utjehe, čak i kruh. Stvarao je povijest glazbe zajedno s najvećima… Ogromno iskustvo, preko 40 godina svirke … iza leđa ostaše i Buna i Bunica te Colorado i Mississippie. Ne zna se točno je li išao za sudbom , il’ ga je ona gurala ispred sebe , no jednog se dana, koncem devedesetih, pojavio tu – noseći stetson, poncho i ridingboots … On osobno, Knez pjesme, bard bajera, singermeister, s dušom punom glazbe. Kantautor, virtuoz, multiinstrumentalist, tekstopisac, i naravno, cowboy.
Nije puno mario za krpljena koljena i lakte, bio je jedan od onih koji su mogli zaspati grickajući slamku divlje zobi, motreći sa the endecka Trebižat, kao sa kakvog trijema ispred saloona. Njegove prekrasne pjesme – Barba Mirko, Ljubuški memento i Bajer, evergreeni su koji će uvijek biti dobrodošli u našem dijelu etera i odjeknut’ će još puno puta kao usklik Yippie-yee u kanjonu Colorada.