Puno se na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj pričalo o učinku hrvatskih vratara. “Nismo imali njihovu podršku, da su malo bolje branili, bili bismo u polufinalu, da su skupili više od četiri obrane u 60 minuta…”, samo su neke od kritika koje izravno pogađale vratarski trojac, a ponajviše se to odnosilo na “jedinicu” Mirka Alilovića. Od stasitog Ljubušaka očekivalo se više. Naučio je Mirko na prijašnjim velikim natjecanjima suigrače i navijače da je on jedna od najčvršćih karika momčadi, znao je mnogo puta svojim obranama prelomiti utakmicu. No, ovaj put to se nije dogodilo, a dakako, slabim izdanjima najviše je pogođen sam Alilović, koji ne krije razočaranje. Ljubuški će ovaj put ostati bez medalje… – Žao mi što je situacija takva, ali tako se dogodilo. Nismo ušli u borbu za medalje, pred nama je susret s Islandom za peto mjesto koji želimo odraditi na pravi način i pobjedom zaključiti Svjetsko prvenstvo, kazao je 25-godišnji Alilović za Dnevni list.
Razočaranje
Razočaranje se ne može skriti. Iako nitko od igrača uoči SP-a nije najavljivao pohod na zlato, dakako da su se svi potajno nadali novom velikom uspjehu. No, već su prve utakmice dale naslutiti da će protiv “jakih” momčadi biti itekako teško što se kasnije pokazalo točnim. – Svi smo očekivali više. Željeli smo borbu za medalju, ali razočarali smo. Uvijek polazim od sebe, ne želim komentirati druge, jednostavno nisam bio na pravoj razini, nisam pružio ono što objektivno mogu i najbolnije mi je što nisam pomogao suigračima kada im je bilo najpotrebnije. Ništa drugo mi nije važno osim toga. Nikakvi komentari, zlonamjerni ili dobronamjerni, ništa od toga me ne ‘dira’, osim činjenice da nisam dovoljno pomogao momčadi. A komentara je bilo itekako puno. Dojam je da je svatko tko zna da se rukomet igra rukama našao za shodno izreći komentar o igri reprezentacije Hrvatske… Uglavnom se krivac našao u Baliću i vratarima. – Ne bježim od kritika. Bože moj, branio sam loše i to je to. Ne mogu reći da sam branio dobro kada nisam. Jednostavno me nije išlo. Iza sebe imam turbulentnu sezonu u Celju, gdje se svašta događalo, ali ne želim u tome tražiti opravdanje. Bio sam loš i to je to! Kritiku prihvaćam. Primarni cilj je ispunjen, ulazak u kvalifikacije za Olimpijske igre 2012. u Londonu. – S te strane trebamo biti zadovoljni. Olimpijske igre su najvažnije. Svejedno je bili peti ili šesti, idemo u borbu za Olimpijadu. Naravno, ljepše je biti peti pa ćemo se zato i svojski potruditi da pobijedimo Island. Bit će dosta neugodno i teško jer Island uvijek igra maksimalno, bilo da se bori za prvo, bilo za deseto mjesto. Javnost ipak neće biti zadovoljna krajnjim rezultatom. – Zar smo mi pali? Zar je biti peti na Svjetskom prvenstvu toliko loše?, upitao je Alilović. – Trebamo biti ponosni na sve što je Hrvatska učinila proteklih godina, a Bože moj, svakoj reprezentaciji kad-tad dogodi se određeni pad. Nekada je potrebno pasti da bi se digao, da bi shvatio neke stvari i krenuo jači dalje. Izvući ćemo pouke. Dvadeset pet mi je godina i s moje strane mogu reći da imam još puno godina karijere i želim spremno dočekati iduću priliku s Hrvatskom. A ova Hrvatska ima budućnost, ima dobre mlade i iskusne igrače. Nema mjesta za zabrinutost. Pogledajte koje su reprezentacije iza nas. Jedna Njemačka koja u rukomet ulaže sto puta više nego Hrvatska je jedva deseta. Pivnica
Mnogi su bili zabrinuti nakon što je objavljena vijest da je čitava momčad “zalegla” u pivnici. Dakako, pokazalo se da to i nije baš bilo istinito. – Kada je rezultat malo lošiji, uvijek se traži dlaka u jajetu. Odmah se gleda tko je udahnuo pet puta, pita se zašto nije sedam, ironično će Alilović. – Na pivo smo otišli zajedno, malo smo sjedili i razgovarali o svemu. Bio je to dopušteni izlazak do 23 sata i svi smo na vrijeme bili u hotelu. Ne znam stvarno što je tu problem. Zanimljivo, nitko nas nije fotografirao sljedeće jutro kako zajedno pijemo kavu. A čitava reprezentacija je pila kavu! Pokazalo se da je “izlazak”, odnosno otvoreni razgovor, urodio plodom. Dan poslije pala je Poljska. – Kamo sreće da smo to ranije uradili. Možda sada ne bismo vodili ovakav razgovor. Alilović je povukao jednu zanimljivu paralelu. – Na Europskom prvenstvu u Austriji, gdje smo bili srebreni, nakon prolaska prvog kruga stručni stožer dao nam je izlazak do dva ujutro! Nema to nikakve veze. Postoji mjesto i vrijeme za sve, naravno, uz dopuštenje stožera. Međutim, te priče me ne diraju. Jedino me boli to što čitav turnir nisam na svojoj pravoj razini i što je momčad zbog toga trpjela. Ponavljam, da smo barem ranije otišli na to pivo i popričali. Spominjao se i sukob Ivana Balića i izbornika Slavka Goluže. Snimka je pokazala kako se Balić “otima” iz Golužinog zagrljaja. – Smiješno. Njih dvojica su objasnila na konferenciji za novinare o čemu je riječ, tako da o tome stvarno nemam što za reći. Kažem, sada se traži dlaka u jajetu, gledaju se i najmanje sitnice.
Turbulencije u Celju
Što se točno događalo u Celju? Alilović je spominjao turbulentnu sezonu koja je, ne mora to otvoreno reći, sigurno ostavila traga na njegovoj formi. – Sezona u Celju je krenula super, imali smo odličnog trenera, uloženo je u igrački kadar, koji je bio stvarno respektabilan. Ali, odjednom je Noka (Serdarušić, op.a) otišao, a potom i Zorman, Pajovič…, sve se raspalo u dva mjeseca. U Celje sam došao jer je rečeno da će se raditi projekt stvaranja velikog europskog Celja, međutim, danas imamo ekipu s kojom ne možemo jamčiti ni titulu prvaka Slovenije. Čak mislim da je titula nemoguća misija. Je li to znak da će te i Vi dići sidro? Nedavno se spominjao mogući odlazak u njemačku Bundesligu? – Imam još dvije godine ugovora s Celjem, profesionalac sam i profesionalno ću odrađivati obveze. Što se tiče Bundeslige, od toga trenutačno nema ništa. Međutim, nadam se da ljudi u Celju neće dopustiti propast projekta kojeg su zamislili provesti. Osobna karta
Mirko Alilović je rođen u Ljubuškom 15. rujna 1985. godine, visok je 200 centimetara i težak 110 kilograma. Igra na poziciji vratara, a svoje prve korake u rukometnom sportu je napravio u matičnom Izviđaču iz Ljubuškog. Ljeta 2005. godine je prešao u Ademar Leon, gdje je odradio kompletan ugovor od pet godina. Pred početak tekuće sezone prihvatio je ponudu prvaka Slovenije Celja, s kojim je potpisao ugovornu obvezu na tri godine. U reprezentativnom dresu Hrvatske je nastupio 44 puta, te u tri navrata bio osvajač srebra na velikim natjecanjima (europska prvenstva u Norveškoj 2008. i Austriji 2010., te Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj 2009. godine).
