Počinjem ovaj tekst pisati u stolnom gradu, a ne znam gdje ću ga dovršiti. Ne radi se o Mostaru, ma u Zagrebu sam. Vidim negdašnjeg predsjednika Mesića kako mrgodi one svoje obrve. Reče nama Hrvatima u Herceg Bosni da nam je taj stolni, oprostite, glavni grad Sarajevo.
Nije da imam nešto protiv njega, i Mesića i Sarajeva, ali ne ide to tako. Neka taj šeher, što sada nije, bude glavni grad zajedničke nam države BiH (vidite da nisam loš), a mi ćemo svatko za sebe imati svoje glavne gradove. To je kao u zgradi. Više stanova, a ona je samo jedna i svi je drže svojom.
Dobro, nije ni meni sasvim jasno zbog čega se svega ovog dovezah. Valjda zato što sam se tek vratio s Trga bana Jelačića, a vidio sam i trg onog zločinca Tita, pa mi se ponovno posvjestilo koliko je važno čuvati svoju samosvojnost. A upravo nam to pokušavaju ukrasti u posljednje vrijeme. Evo primjera. Pročitah danas u jednim novinama odgovor poznatog hrvatskog redatelja na pitanje zbog čega on i drugi ne prave filmove o junacima Domovinskog rata. I reče istinu. Kako će ih praviti kad su svi ti junaci po tamnicama. Na stranu to što ih vjerojatno ne bi pravio i da su vani, jer je takav, ali rekao je istinu. Treba uhititi ratnike da ne bi ometali hod u novo bratstvo i jedinstvo na ovim prostorima. Ono se, pak, kuje na raznorazne načine. Recimo, odlaskom Tereze Kesovije na koncert u Beograd. Naravno, zbog čega ne bi išla tamo, ako joj ne ćemo zamjeriti kad bi išla u Rim, Budimpeštu, pa i Sarajevo…? I opet dotični imaju pravo, samo malo manje nego u redateljevom slučaju. Nije srž u nečijem odlasku u Srbiju, rat je bio i donio je što je donio, nego je srž u tome što prelazimo preko onoga što je bilo, gazimo svoju bit, pa i bit onoga kome odlazimo u posjet. Može se biti i Srbin, i Kinez, i Tunguzijac, ali se ne može gajiti opako komunističko bratstvo i jedinstvo. Evo, stat ću ovdje, ako mislite da sam pretjerao i izdržali ste čitati do sada. Ali, razmislimo malo o ovome.
Ili možda da razmislimo o tome kako, ovamo u Herceg Bosni i BiH, zavlače narode koji tu žive. Pustiše komuniste s lanca, rekoše im da se najprije obračunaju s Hrvatima i predstava započe. Hrvati bi htjeli da je poštenija, ali tko te pita. Ne želiš li igrati, kazna stiže. Upravo gledam namrgođenu sliku visokog predstavnika Inzka u jednim novinama. A iznad je naslov da će novčano i na druge načine biti kažnjeni svi oni političari koji se budu opirali uspostavljanju vlasti u BiH. Naravno, poslije dolazi i blaži tekst u službi slamanja volje jednog naroda, a moglo bi se reći i drugoga, te pametnih ljudi u onom trećem. Čisti nadrealizam u stilu one negdašnje sarajevske predstave na temu audicije, čiji glumci početkom rata odoše… Otišli su tamo kamo su otišli, ali ta predstava u izmijenjenom glumačkom sastavu pojavi se ovih dana u stolnom gradu Mostaru. U javnim glasilima ushićeni naslovi, mislim u nekima. Još samo nedostaje zaključak kako nam je nekada lijepo bilo, dok je carevalo nezaboravljeno blaženo bratstvo i jedinstvo. Pa će nam opet biti ako… E, ovdje se sjetih Indijanaca. Znate, to vam je onaj narod što nakon dolaska Engleza, i još nekih iz Europe, bi stjeran u rezervate. Bilo je, naime, i drugih kolonizatora, međutim njihovi Indijanci ostaše živjeti na otvorenom ili zajedno s drugima nakon što ih pobiše dovoljan broj da budu podčinjeni. Da nastavimo s onim prvim Indijancima. Davaše im šarena stakalca, alkohol koji im je mutio pamet, razne dude varalice, pa i bolesti, dok ne biše svedeni na zanemariv broj. Bilo je tu i »junačkih pokolja«, međutim premali je ovo prostor za tako velike teme. I ništa se ne promijeni sve do dan danas. Jesmo li stvarno Indijanci i damo li se lako prevariti? Ima takvih trenutaka, prisjetimo se samo koje utakmice gledamo, jesu li to one regionalne, one u svrhu kovanja bratstva i jedinstva? Tu je naravno isti obrazac i za drugo: književnost, umjetnost, zabava i puno toga. Pa čak i vojska. Rekoše da bi mogli svi zajedno ići u Afganistan braniti demokraciju (što li im ga to znači) te netko napisa: Danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu. Naravno, prisjećao se negdašnje JNA, daleko joj kuća bila.
Da ne bih ovako otjerao do u beskraj, opet ću se zapitati: jesmo li slijepi kraj zdravih očiju? Prepoznajemo li čime nas i zbog čega nas sve varaju? Je li nam možda dosta svega, imamo svoj svakodnevni život i baš nas briga za te visoke misli i ovakvo govorenje koje je najbolje nazvati naklapanjem? Ja ću sebi nakon zatvaranja računala pokušati odgovoriti na ovakva pitanja pa kud puklo da puklo.