Tih dana veljače u Mostaru je bilo hladno. Godina 1945. Neke su vojske odlazile, neke dolazile. Trebali su to biti samo njihovi poslovi, ali nisu. Civili i crkvene osobe u sve su silom uvučene. Glave su vrcale kao kuglice u fliperu. Razlijegala se pjesma o antifašizmu, partizanima s kapom na tri roga što se bore protiv Boga, o drugu Titu… Postalo je hladnije nego što je to i Neretva mislila bježeći užasnuta prema moru.
Danas je opet veljača, samo posve neka druga godina. Ispod svega je trebala biti podvučena crta te pogled uprt u budućnost. Međutim, pokušavaju ga zarobiti u prošlosti. I nanovo puštaju one iste pjesme, potiho pa sve glasnije. A i Europa ih osudi i pita nas što to činimo dok kažemo da žurimo prema njoj? Nemam odgovora, znam da u tome ne sudjelujem. Svaka čast pokojnima pa ma kakvi oni bili kroz život, ali obnavljati njihove spomenike po našim trgovima da bi nam bili uzorima neka je druga priča. Posebno kad nedostaju neki bitni spomenici. U Mostaru bih tako postavio, jer nikada to nije učinjeno, spomenik svima onima što su pobijeni na Čekrku, u Sjevernom i Južnom logoru, Sutini, raznim rukavcima Neretve, na mostovima što bi trebali spajati njezine obale… Bila je to nepotrebna cijena koju su civili i crkvene osobe platili na tim prostorima. Da se svima začepe usta, proglasiše se ta vremena antifašističkima i sad ti nešto zucni. Neretva je nastavila teći i pamtiti istinu o svemu tome. Jer nju se ne može ušutkati i ona ne zaboravlja.
Razmišljam o svemu ovome dok se sjećam tih davnih, a tako blizih događaja u Hercegovini. Mučeništvo tada poče postajati raspoznajni znak svake kuće u njoj. Nestajali su očevi, majke, sinovi, kćeri, susjedi, poznanici, djeca, nitko nije bio pošteđen. Kao da nije bilo dosta, dogodi se malo kasnije još i svibanj te sljedeći mučni mjeseci i godine. Revno ubijaše i uvjeravaše nas da Bog ne postoji. Gledajući ih spoznavali smo da u njihovim glavama i srcima zaista ne postoji, da su ga protjerali, dok je nama svjetlo i nada u budućnost. Oživljavali smo uspomene na progone prvih kršćana i vjerovali da nas nitko ne može strti ako to ne dopustimo. Na kraju i bi tako. Raspade se njihova kula babilonska, a naša se pravedna kula pokaza u svom punom svjetlu. Oni danas lutaju i pokušavaju se snaći u novim okolnostima. Jedni se kaju i mi im pružamo ruku pomirnicu, drugi bi htjeli povratak na staro i mi im uskraćujemo svoju ruku. Važan nam je i Bog i čovjek, njima je samo važan užitak na ovoj kugli zemaljskoj, i kako da budemo zajedno? Volio bih da nije tako i da svi idemo u istom pravcu bez obzira koliko nam putevi bili različiti. Bog i Kraljica mira neprestano nas zovu da postanemo takvi. Imamo različite darove u sebi i zbog čega ih u potpunosti ne uporabimo za uspješan život dok ovom zemljom, kao mostom, idemo prema svojoj nebeskoj domovini. Iza nas ne smije zakukati ni jedna majka, ne smije svoju suzu pustiti ni jedan otac. Mi smo vjesnici mira i ojađenima i njihovim mučiteljima. Dobro vječno ostaje u krilu Nebeskog Oca, a zlo vječno odlazi u pakao. Drugog puta jednostavno nema.
Govorim sve ovo i čovjeku čijeg oca ubiše dok je imao samo dva i pol mjeseca. Poznavao sam ga čitav život i nisam ništa o tome znao. Jer, to se nije smjelo spominjati u ona huda komunistička vremena, a poslije je već zaborav učinio svoje. Pričao mi je jučer o svemu tome. Sad mu je samo jedina želja da mu pronađe kosti i da ih dostojno pokopa. Podrazumijeva se da ću pomoći koliko je u mojoj moći. Samo, jesu li dostatne sile onih koji danas iz ljubavi prema pobijenima skupljaju njihove ovozemne ostatke po raznim stratištima i rasvjetljavaju te tmurne dane? Bojim se da nisu, iako je i ovo bolje nego ništa. Države s obje strane granice još uvijek uporno šute. Podržavaju ih u tome prijetvorne međunarodne sile koje se svaki čas miješaju u poslove tih država. Možda otud vjetar puše i možda je taj vjetar donio ove koji bi sada, kao, trebali odlučivati? Ne bih sada na to odgovarao. Malo je to duža priča i traži da bude ispričana sama. No, znamo što se zbiva i ne pristajemo na te njihove nedemokratske korake, da ne uporabimo neki drugi pojam. Žao mi tek njihovih građana. Nisu zaslužili da oni govore u njihovo ime. Nadam se da će smoći snage prozreti ih i skinuti sa svoga vrata.
Šumi Neretva i odlazi dolje prema jugu. Priča o toplini koja će zgrijati naše mrzle dane. Potpuno je to blijeda slika onoga što čini Kraljica mira unatoč tome što u to znaju ne vjerovati i neki iz okoline. Recimo oni što rade i nedjeljom i svecem te na to tjeraju i svoje djelatnike. Zar im je bliži govor prošlih, prohujalih vremena? Ili bi ih oni ponovno vratili? Vrijeme je stvari staviti na svoje mjesto. Nadam se da ćemo u tome ustrajati.