Ako je netko trebao suditi dr. Jadranku Prliću – onda su to Hrvati iz BiH, preciznije Hrvati Hrvatske Republike, još bolje Hrvatske Zajednice Herceg Bosne. O potrebi suđenja tadašnjem predsjedniku HVO-a HZ HB (kasnije Vlade HR HB) ne pišem kao razni „generali poslije bitke“. Pisao sam upravo to i tako u vrijeme dok je dr. Prlić imao moć, koju nažalost nije koristio u pravcu boljeg, pravednijeg i učinkovitijeg organiziranja života na prostorima pod nadzorom HVO-a, nego za uskogrudno bogaćenje njega samog i njegovih ‘kamarada’. U tadašnjem tjedniku HVO-a Tomislavgrad, TRN-u (Tomislavgradske ratne novine) predlagao sam Zagrebu da, ako žele sačuvati Hrvate u BiH, bez odgode provedu lustraciju u tadašnjim strukturama Herceg Bosne i HVO-a. Kamo sreće da su nas poslušali u Grudama i u Mostaru, poglavito u Zagrebu! Lustracija ne toliko zbog prošlosti nego zbog opasnosti recikliranja onog komunističkog snađi-se-druže načina poslovanja.
Da se razumijemo, ne pada mi napamet nakon svega što su Prlić i ostali prošli, naslađivati se. Ili, ne daj Bože na bilo koji način opravdavati bilo koji postupak haaškog političkog Tribunala. Dapače, bio sam, nakon svega, spreman svjedočiti u korist dr. Prlića na način da (do)kažem da ga se u Tomislavgradu baš i nije puno pitalo, da iako je bio na čelu izvršne vlasti Herceg-Bosne nama nije bio autoritet, a koliko sam uspio pratiti suđenje njegovim odjetnicima je upravo to trebalo – dokazati da je Prlić bi „general bez vojske“ i predsjednik Vlade – bez lisnice. Znaju dobro njegovi tadašnji suradnici, danas uglavnom uspješni (?) poslovni ljudi ili umirovljenici: Neven Tomić, T. Grbavac, D. Marić, B. Kvesić, S. Božić, i drugi, kako su bili dočekivani u Tomislavgradu, koji je, odgovorno tvrdim, tada, u ratu, bolje funkcionirao u svakom pogledu nego danas, u nekakvom miru. Spreman sam, za razliku od mnogih čiji bi to posao, slijedom stvari trebao biti, ne samo progovoriti i pisati o „slučaju Prlić“, nego ići s prosvjedima od Međugorja i Mostara sve do Brisela i Haaga, kako bismo „urbi et orbi“ prigovorili presudi kakva se najavljuje i progovorili o svojoj Herceg Bosni. Onoj od jučer i onoj od sutra!
HERCEG BOSNA KAO INSTITUCIONALNI OKVIR ZA OBRANU OD AGRESIJE
Nije, gospodo i drugovi, Herceg Bosna bila nikakav projekt, navlastito ne zločinački, skupine „radikalnih nacionalista“, niti je taj i takav jedini mogući oblik organiziranja Hrvata u BiH radi obrane doma i Domovine, ikada bio zamišljan kao prostor kojeg treba „očistiti“ od bilo koga. Herceg Bosna je bila iskaz volje naroda, nakon napada na Ravno, prepuštenog samoorganiziranju i obrani golih života. Dok je Alija Izetbegović šutio o agresiji četnika i jugo-armade na Hrvatsku, dok je međunarodna zajednica držala neopravdani embargo na naoružavanje, Hrvati nisu imali drugog puta nego pripremati otpor, stvarati svoju vojsku, svoj HVO. A vojska se ne može stvarati, ni mir održavati ni život građana organizirati, bez institucionalnog administrativno-pravnog okvira na području koje prihvate legalno i legitimno izabrani predstavnici naroda. To, i samo to je bila Herceg Bosna! Zemlja branjena puškom, politički sustav bez Ustava, ali ipak dostatan okvir za preživljavanje unutar svoje zemlje BiH.
Oni koji i danas, nakon svega, ne razmišljaju vlastitom pameću, koji besplatno ili za „Judine škude“ progovaraju jezikom njihovih gazda, ne kritiziraju tadašnje i sadašnje propuste međunarodne zajednice, zaboravljaju na desetke prijedloga te iste MZ-e o podjeli BiH, i prije „gorkih plodova Daytona“. Njima ni Daytonski sporazum ne znači ozakonjenje agresije i nepravedne podjele BiH na dva entiteta i jedan Distrikt – između tri naroda. Njima ni današnje silovanje demokracije od strane onih koji su uzurpirali pravo i zakone, koji ne priznaju i ne prihvaćaju izbornu volju cijelog jednog naroda, ne predstavlja nikakav problem. Takvima ne smeta što stvarni, notorni ratni zločinac Mladić, ne samo da nije uhićen, ne samo da ga se i ne pokušava ozbiljno pronaći, nego se temeljem njegova fiktivnog, fantomskog „dnevnika“ optužuje general Praljak da je s njim dogovarao podjelu BiH, ‘nadigravajući’ Izetbegovića !?? O tempora, o mores! O jadni hrvatski intelektualci (ne znam koju bih od ove dvije riječi prije stavio pod navodne znakove).
Na koncu, cijenim da bi stvarni osobni i nacionalni grijeh, pače zločin, bio – šutjeti o svemu što nam je Haag dosad pripremio, od nepravedne osude časnog čovjeka, istinskog domoljuba Darija Kordića, samo zato što se usudio braniti svoje, do ovog sramotnog procesa Prliću i ostalima. Procesa kojim se priprema osuda „šestorice“, susljedno, nikako ne i dosljedno, 66-ice, 666-ice,… svh „znanih i neznanih“, osuda Hrvata u BiH, te na koncu, ne i najmanje važno, presuda Republici Hrvatskoj koja je kao „organizirala“ taj navodni „zločinački poduhvat“. Šutjeti o tomu bi značilo posijati klicu novih sukoba, sjeme novog rata između unuka „pobjednika“ i „pobijeđenih“ pod nadzorom istih onih kojima na ovim prostorima očito ne odgovara mir, nego trajno „primirje“, i „kontrolirano upravljanje krizom“. Dakle, ne želim dodavati sol na ranu Prliću, Stojiću i ostalima. Još manje želim da se ovakav scenarij dirigiranog nametanja pravde i podmetanja novih „kukavičjih jaja“, usitinu i ostvari. Pišem ne mrzeći nikoga, ne želeći nikom i nikada nikakvo zlo. Pišem istinu kako ne bih dočekao da nam, djeca i unuci, zbog lažnih presuda i lažne povijesti, dožive novi poziv na obranu vlastitog života i nacionalnog dostojanstva. Gospodo i drugovi, zanima me je li, po vašim mjerilima i ovakav stav oblik radikalnog nacionalizma?
Znate onu priču o begu i narodu. Dok je god narod mrmljao i bunio se, beg je zapovjedao: “Steži još!”. Kad mu je sluga rekao da se narod ušutio, beg je rekao: POPUŠTAJ!!! I narodi u BiH, poglavito Hrvati, su sve tiši. Sve se manje komentira bilo što. Još ponetko tek odmahne rukom i na presude i na izdaje i na prijevare. Ali, oni koji o nama bez nas i ovih dana ponovno prego-varaju u Americi, morali bi znati što im se sprema ako NAROD OSTANE BEZ RIJEČI!! Opet nam se nude mrvice institucionalne slobode sa stolova prijetvornih upravljača krizom. Ovaj put nema tog “vođe” kojem bismo bili spremni oprostiti još jedan pokušaj svođenja Hrvata u BiH na manjinu. Ta, i manjine imaju više prava od onog što nam nakon svega nova pravDA nudi. Prvim referendumom, 28. veljače 1992., smo omogućili BiH kontinuitet državno-pravnog subjektiviteta. Prihvaćanjem najprije Washingtonskog, a onda i Daytonskog sporazuma, svjesno smo se žrtvovali za današnji suverenitet Hrvata na svakom centimetru Republike Hrvatske. MI više nemamo što izgubiti niti se za koga žrtvovati. Slobodan je samo onaj čovjek koji je ostao bez svega, koji više nema što izgubiti!!! Sjetite se toga, prije nego potpišete, i vi u Zagrebu i u Washingtonu, u Sarajevu i Briselu.