Kako biračko hrvatsko tijelo u BiH ne bi bilo frustrirano nakon svih nepravednih i protupravnih postupaka međunarodne zajednice i njihovih satelita u Sarajevu, kako se ne zapitati jesmo li stvarno osuđeni na asimilaciju ili nestanak, što je davno britanski veleposlanik poručio kardinalu Puljiću? Što bi se dogodilo u tzv. demokratskim zemljama, pa i u najbližem BiH okruženju, kad bi većinski narod ‘birao’ predstavnike manjinama, a u BiH se dogodi nasilje nad Hrvatima, i u RS gdje im je nametnut dopredsjednik RS-a, i u Federaciji iz koje nam se u dva navrata nameće član Predsjedništva BiH s manje od 1 % glasova Hrvata, a sad se evo pokušava nametnuti i izvršna vlast, uz pomoć naših političkih ‘janjičara’? Umjesto diplomatske i medijske osude bar iz Hrvatske, HTV u najgledanijom terminu, nedjeljom u dva, glavnim protagonistima takvog političkog nasilja, Lagumdžiji, Komšiću i J. Lijanoviću, daje prostor za dodatno zbunjivanje svekolike hrvatske javnosti!? Da ne spominjem stotine istinskih hrvatskih domoljuba nasilno uklonjenih iz političkog života zbog pokušaja čuvanja hrvatskog identiteta, primjerice hrvatskih simbola i oznaka na policijskim odorama, za što je sukladno Daytonskom sporazumu, županija imala isključive ovlasti. Mnogi u Hrvatskoj i Europi se više i ne sjećaju „slučaja Hercegovačke banke“. Priče o desecima pronevjerenih milijuna maraka su se pokazale i dokazale kao pokvareno kukavičje jaje tadašnje bošnjačke obavještajne službe, ubačeno u hrvatsko političko gnijezdo s jedinim ciljem – ocrniti i u vlastitom narodu ogaditi cijeli vrh tadašnje političke elite Hrvata , zajedno s nekim hercegovačkim svećenicima. Nakon svega, nedavnu presudu od jedne i pol godine za otmicu bivšeg člana Predsjedništva BiH više nitko niti primijeti niti komentira kao još jedan pravosudni apsurd. To je kao normalno!?
Jedna druga, također višenacionalna zajednica, Belgija si može dopustiti luksuz ne-formiranja Vlade dva-tri i više mjeseci, ali kad se to dogodi u jednom ionako osiromašenom entitetu s deset županijskih i jednom središnjom Vladom, kad zbog toga ni nakon više od stotinu dana nema ni zakonodavne ni izvršne vlasti na razini države, ne reagira EU, nego američki diplomatski sateliti iz Turske i Njemačke snime stanje na terenu i onda ponavljaju stalno iste floskule o potrebi jačanja „državne valsti“ i opasnostima od moguće daljnje podjele BiH. I tko je kriv? Opet Hrvati! Kao zadnji autoritet za par dana bi u Sarajevo trebao doći zamjenik državne tajnice USA, a možda i EU imenuje osobu od povjerenja, koja bi zajedno s još uvijek aktualnim Visokim predstavnikom, nastavila iskazivati zabrinutost i pozivati na razboritost koga – Hrvate!? U iščekivanju zadnjih riječi obrane generala Praljka i ostalih, čak (!) su se i neki hrvatski mediji počeli zgražati na najavljene drakonske kazne haaškog Tužiteljstva. Sramotni proces hrvatskom branitelju Purdi iz Vukovara, kojeg u Zenici saslušavaju tužitelj iz Srbije i tužitelj Srbin iz BiH, zajedno s tužiteljem iz RH, zato što je bio zatočenik srpskih logora (!?), još nije kap koja bi prelila čašu hrvatskog (s)trpljenja!? Da se još uvijek prikazuje, Calimero bi, zbog i radi Hrvata u BiH – mogao zauvijek zašutjeti o svojoj „pravoj pravcatoj nepravdi“!
„STOP MAJORIZACIJI NAD HRVATIMA U BiH“
Silom prilika, dva najglasnija zagovornika potrebe institucionalnog izjednačavanja Hrvata s ostala dva naroda u BiH, su kardinal Vinko Puljić i Srbin Milorad Dodik, što dostatno govori da Hrvati u BiH više nisu ni dio problema ni dio rješenja mirne Bosne. Tek poneki bošnjački intelektualac Hrvate doživljava kao mogući faktor buduće političke stabilnosti i, ne manje važno, ekonomske održivosti BiH. Dok kardinal mora balansirati između univerzalnih, državnih interesa Vatikana i nerijetko radikalno suprotstavljenih pojedinaca s područja njegove nadbiskupske jurisdikcije, srpski vođa Milorad Dodik spremno potpisuje peticiju „STOP MAJORIZACIJI NAD HRVATIMA U BiH“!? Naravski da to radi zbog očuvanja stabilnosti i nedodirljivosti RS-a, ali nije normalno što to toliko smeta dijelu katoličkih svećenika provincije Bosne Srebrene i ne manje bošnjačkim intelektualcima iz svih političkih opcija, kao i nekim hrvatskim intelektualcima bosanske provenijencije (štogod to značilo). Umjesto da se sami upitaju zašto se među njima ne nađu oni čiji bi se glas zbog institucionalne i stvarne obespravljenosti Hrvata čuo u javnosti, oni ne prestaju baš u svakom hrvatskom političaru tražiti i pronalaziti secesioniste, radikalne i uskogrudne nacionaliste, tuđman-iste, političke autiste i egoiste…, kriminalizirajući tako cijeli hrvatski narod koji, eto opetovano upravo tim i takvim političarima na izborima daje apsolutno povjerenje.
Ipak, teži i veći problem od svega navedenog jest sa svim ovim uzročno-posljedično povezano beznađe, apatija i nepovjerenje svih u svakoga. Ne vjerujemo više ni onima čije smo ime jučer na izborima zaokružili ni njihovim kritičarima. Ne vjerujemo međunarodnim prevarantima ni našim beskičmenjacima. Ni svećenici, ako se još koji od njih uopće usudi komentirati aktualnu i akutnu nemoć hrvatskih političara u Sarajevu i u Zagrebu, nam više nisu neupitni autoriteti. Sve je uzalud, ne vrijedi ni pokušavati, ili u najboljem slučaju treba čekati bolja vremena ili čudo s neba su zaključci čak i ozbiljnih analitičara naše političke svakodnevice. A živjeti se mora! Sada i ovdje! Zato nam je ipak svima prva zadaća tražiti načine kako se pokrenuti, kako pobijediti malodušje, kako probuditi onu čvrstu vjeru pobjedničke generacije i na koncu bar kao katolici naučiti „obrazložiti razloge svoje nade“. U Hrvatskoj se rađa novi politički pokret Hrvatski rast – Hrast, čiji su utemeljitelji i neki koji su prije dvadeset i koju godinu osmislili tadašnji nacionalni pokret HDZ, koji se pretvorio u stranku u kojoj odavno nema mjesta „tvrdolinijaškim političkim Hercegovcima“, ni bilo komu tko se usudi javno upozoriti na nepostojanje bilo kakve brige, da ne spominjem nacionalnu strategiju, o Hrvatima u BiH. Među utemeljiteljima Hrasta su i bivši predsjednički kandidati: Ante Ledić, Zvonimir Šeparović, Miro Tuđman, Josip Jurčević, dvije-tri stranke i više desetaka uglavnom katoličkih Udruga i braniteljskih zadruga. Može li Hrast ili slična inicijativa biti početak promišljanja i djelovanja u pravcu traženja vlastitih jakih hrvatskih korijena u BiH?