Koliko je očuvanje tradicije bitno među ljudima našega kraja, govori podatak da većina sela, a i gradova naše regije ima svoja kulturna društva koja svojom izvedbom autohtonih hercegovačkih plesova i zajedno s prezentacijom vjernih replika izvornih narodnih nošnji odaju počast tradiciji kulture života Hercegovaca. Dvoje ljudi koje predstavljamo svojim je ustrajnim radom, a i nadarenošću nesebično dalo prilog očuvanju izvornih narodnih običaja i kulture. Ona izrađuje lutke i nošnje, on uči tradicionalnim plesovima. Franja Šunjić iz sela Radišići pored Ljubuškog nam je kroz razgovor otkrila povijest bavljenja svojim zanatom – izradom narodnih nošnji po predlošku onih izvornih, iz starina. Ova 74-godišnja starica izradom narodnih nošnji bavi se od svoje 12. godine.
Nošnje radi od 12. godine
“Svemu što danas radim i znam naučila me moja pokojna baka koja je nadaleko bila poznata kao svestrana i sposobna žena koju su svi zvali Majstoruša”, počinje Franja Šumić svoju priču. Ostala je kao siroče kao vrlo mala i od tada je počela živjeti sa svojom bakom Majstorušom, kako su je zvala, a od nje je naučila sve tehnike i tajne prela, veza… – jer nije bilo toga što njezina baka nije znala raditi, a posebno i najčešće je izrađivala opanke.
“U to vrijeme šišale su se ovce, prela se vuna i manje-više živjelo se od toga, tako da je njezin, a kasnije i moj posao bio vrlo cijenjen i tražen”, priča nam Šunjić. Kaže da joj nije bilo teško upijati sve tajne ovoga zanata jer je ona to voljela, a i danas voli raditi, čak i danas po cijelu noć prede i plete jer naručitelji se neprestano javljaju. “Kroz život se nisam mogla do kraja posvetiti ovome poslu jer kako sam rasla, stizale su i nove obveze. Trebalo je podići djecu, radila sam i išla kao i većina ljudi iz svog kraja ‘trbuhom za kruhom’ u Njemačku, bilo je posla kući oko poljoprivrede i sadnje duhana, ali tek danas kad su moja djeca odrasla i formirala vlastite obitelji i kad sam u mirovini, mogu se do kraja posvetiti svojim rukotvorinama”, kaže ponosno. Nagrađivana za rad
Rad ove vrijedne starice nije ostao nezapažen pa danas stalno surađuje s Hrvatskim kulturnim društvima iz Radišića kao i s Hrvatskim kulturnim društvom “Stap” iz Ljubuškoga i može se pohvaliti da ih je sve “opremila” svojim ručno izrađenim narodnim nošnjama i opancima i danas broji od 100 do 120 izrađenih narodnih nošnji za odrasle kao i za male članove folklornih društava.
“Za moje rukotvorine potrebno je dosta rada, a i vremena – za izradu jedne muške narodne nošnje potrebno je 8 do 9 dana, a za ženske 10 do 12 dana cjelodnevnog rada. Ja nište ne prepuštam slučaju, moram obići puno mjesta kako bih pronašla materijal koji je najsličniji onom pravom starinskom kako bi mi izrada bila što kvalitetnija i vjerodostojnija”, priča nam Šunjić. Objašnjava nam da se narodna nošnja sastoji od džoke (prsluka) koji se izrađuje od materijala čoje po kojoj se stavlja gajtan, nakon čega dolazi nakit s tri puška. Košulja mora u cijelosti biti od pamuka koji je najpraktičniji za održavanje .
“Ništa ne prepuštam slučaju pa obraćam pozornost i na najmanje sitnice poput odabira čipke kojom obrubljujem pregaču i rubove košulje. Opanci se prave od špage, konca i od junjeće kože, a pri samome vrhu ukrašavaju se crvenim i zelenim šarama. Čarape se također ručno pletu od rude miješane s pamukom”, kaže nam. Jedna posebna zanimljivost posla ove gospođe je izrada nošnji za lutke koju su prozvali “Mara i Ante” te malene lutke odjenula je u svoje rukotvorine identičnom, ali dosta umanjenom verzijom kao onih za odrasle.
“Za izradu lutkinih opanaka potrebno je podjednako vremena kao i za odrasle jer zahtijevaju dosta preciznosti pa ih pri izradi moram držati pincetom i s dvije igle, ali ne tužim se jer danas moji ‘Ante i Mara’ krase mnoge domove i kod nas i po Kanadi i Njemačkoj te ostakljeni služe našim iseljenicima kao spomen na svoj rodni kraj”, kaže nam. Bez tradicije nema ni nas
Franja Šunjić danas ima primjerke svih svojih rukotvorina izložene u Etno selu “Herceg” u Međugorju i dobitnica je brojnih priznanja, a najdraža joj je, kaže nam, Plaketa i priznanje za zaštitu kulturne baštine i uspješno sudjelovanje na izložbi tradicionalnih autohtonih proizvoda, usluga i obrta na 11. međunarodnom sajmu gospodarstva Mostar.
“Svjesna sam brzine života današnjih modernih ljudi, ali opet želim dati svoj doprinos da se nauči cijeniti ono naše tradicionalno jer bez toga nema ni nas. Ja želim izrađivati dok god budem sposobna, a za dalje obučavam svoju unuku koja je već pokazala sklonost i ljubav prema ovom poslu tako da naša obiteljska, a i hercegovačka tradicija ne bi izumrla”, kaže nam na kraju Šunjić. Jedan drugi vid nesebičnog širenja kulturnog dobra uočili smo i kod folklornog koreografa s Humca pored Ljubuškog -Jure Dedića. Dedić je u Hrvatsko kulturno društvo “Radišići” došao na poziv predsjednice i osnivačice društva Marije Dedić koja je prepoznala njegov entuzijazam, a i poznavanje lokalnih i međunarodnih plesova kao i njegovu volju da ih i prenese na mlađe naraštaje.
“Koreografije koje radim s djecom dosta su teške i komplicirane, no moji mali polaznici pokazali su dosta volje i truda jer im neprestano pričamo o važnosti očuvanja tradicije kao i širenja opće kulture. Trenutačno smo na tečaju, koji imamo jedanput tjedno, koncentrirani najviše na zapadno-slavonske plesove i plesove posavskih Hrvata. Iako navedena koreografija i nema toliko veze s našim autohtonim plesovima poput truse, tarabana i trojanca, ipak je nužna jer želimo da djeca naprave korak dalje i da budu pravi mali profesionalci i na taj način obogate sadržaj svojih nastupa izvan granica. Publika je oduševljena našim nastupima, pogotovo se oduševe oni stariji kada ugledaju ljepotu i raskoš narodne nošnje zajedno upriličene s plesnom izvedbom”, kaže nam na kraju Dedić.
