Pečat humskoga kneza Miroslava[1] bio je pohranjen u Zavičajnom muzeju na Humcu[2] kod Ljubuškoga od 10. svibnja 1903. do konca veljače 1945. god. kad ga je u svojoj tašni odnio zapovjednik[3] (komesar) partizanske jedinice koja je tih dana boravila u ljubuškom kraju.
U popisu izložaka muzeja na Humcu bilo je pod brojem 195. za god. 1903. (10. svibnja) uz pečat humskoga kneza Miroslava navedeno sljedeće: “Milićević Luka sa Humca, darovao je pred 6 godina pečat (muhur) iz kositra kneza humskog Miroslava r. a. Stephanosa. Našao pečat u Lugovim u Berišu[4].” Sarajevski arheolog Ćiro Truhelka[5] je boravio na Humcu 1903. god. radi izučavanja ruševina rimskoga logora, posjetio je obližnji samostan i njihov muzej te je tada u svoju terensku bilježnicu na posebom listu papira zabilježio tekst aversa i reversa, izradio tupom stranom olovke kopiju lica i naličja toga pečata. List papira Truhelka je podijelio vodoravnom crtom na dva dijela: gornji dio sadrži kopije aversa (lijevo) i reversa (desno), a ispod aversa upisano je ime Humac. Donji dio Truhelka je uspravnom crtom podijelio također na dva dijela: lijevo je tekst, a desni dio je ostao prazan.
Miroslavov pečat je nastao između 1190. i 1199. god., dakle u doba kad je taj knez vladao cijelim Humom. Pečat je bio od olova, a ne od kositra kako je to navedeno u bilješci inventara humačke zbirke. Nastao je koncem 12. stoljeća Na reversnoj strani jasno se vidi površinska krivudava udubina i to sredinom od vrha do dna kuda je bila provučena tanka vrpca koja je istrulila. Vrpcom je pečat s doljnje strane bio pričvršćen za darovnicu (povelju) kakvoj crkvi ili kakvu plemiću (fudalcu). Na aversnoj strani pečata također je vidljiva napuklina od vrha do dna, ali znatno tanja i plića od one na reversnoj strani. Na dnu i vrhu te površinske udubine dio pečata je oštećen tako da su oštećenja veća na aversnoj nego na reversnoj strani, veća su u doljnjem nego u gornjem dijelu. Oštećenje u gornjem dijelu seže do unutarnjega ruba prstena, ono u doljnjem dijelu seže do slovaг u trećem redu tako da su slova ла u četvrtom redu potpuno uništena. Pečat ima oblik donekle nepravilnoga kruga promjera 43 – 47 mm. Na olovnu masu je utisnut pečat promjera 36 – 37 mm. Pečatna polja na aversu i reversu obrubljena su prstenom širine 3 – 4 mm bez ikakvih znakova unutar njega. Pečatna polja su krugovi promjera 33 mm. Unutar pečatnoga polja na aversu utisnut je ćirilički tekst, a na reversnoj strani nalazi se lik sv. Stjepana i ime toga svetca na grčkom jeziku.
Na početku tekstovnoga dijela na aversnoj strani utisnut je križ jednakih krakova koji je zapravo uobičajeni invokacijski grafijski znak. Ćirilički tekst se sastoji od četiriju riječi koje su raspoređene u četiri reda tako da su treća i četvrta riječi zbog svoje dužine iza četvrtoga slova morale biti prelomljene. Tekst glasi:
+ пєчатъ
кнєза хлмь
скога миро
сь(ла)ва
Tekst je strukturiran tako da je prva riječ temeljna, a ostale tri su u atributivnom odnosu prema njoj i znače pripadnost toga pečata humskomu knezu Miroslavu. Tekst se sastoji od triju imenica i jednoga pridjeva koji je na poziciji iza imenice.
Kad se uzmu u obzir i dva oštećena slova, cijeli tekst je imao 30 slova. Truhelka je vidio slovo manje, dakle 29 slova zato što je pretpostavio da je naoštećenom dijelu bilo samo jedno slovo. Ako se ima u vidu visina i širina slova na pečatu, onda se zasigurno može zaključiti da su na oštećenom dijelu bila dva slova, i to slovaла. Pavao Anđelić [6] je također vidio 30 slova. [1: 278] Poteškoća u čitanju navedenoga ćiriličkoga teksta ne ima, a jedinu poteškoću čini zapravo drugo slovo u četvrtom redu koje je najvjerojatnije stilizirani poluvokal ь, iako je više nalik na slovo o. Moguće je da je izgledu toga slova pridonio i sam Truhelka koji je nakon učinjene kopije suhom olovkom pojačavao neka slabo vidljiva slova, pa i ovo nastojeći ga grafijski izjednačiti s istim slovom na kraju drugoga reda. Poluvokaluь u toj riječi i nije mjesto, nego samo poluvokalu ъ na kraju (мирославъ), pa se ta pogreška može pripisati nepoznatomu tekstopiscu koji je vjerojatno autor još jednoga pečata kneza Miroslava, i to onoga iz 1190. god. u kojem se u istoj riječi i na istom mjestu nalazi isti poluvokal. Tekstopisac je inače razlikovao poluvokaleъ i ь [7] što je vidljivo u prve i treće riječi: пєчатъ i хлмьскога. Zbog ograničenoga prostora u pečatnom polju tri puta je tekstopisac vezao po dva slova tako da je desna okomica prvoga slova postala istovremeno lijeva okomica drugoga slova:нє za нє u riječi кнєза, мь za мь u riječi хлмьскога i ми za ми [8] u riječi мирось(ла) вa.
U sredini reversa pečata nalazi se lik sv. Stjepana, patrona kneza Miroslava. Lik svetca je u stojećem stavu i raširenih ruku. U desnoj ruci svetac drži nekakav dugačak predmet koji je u doljnjem dijelu naboran, iznad šake vidljiva je drška. U lijevoj ruci drži nekakav u odnosu na prethodni upola kraći ali i širi predmet koji se jednim dijelom nalazi iznad šake. Teško je odrediti o kakvim se predmetima radi i kakva im je simbolika. Svetac je odjeven u usku i dugu haljinu koja mu seže ispod koljena, a na glavi mu se s desne strane jasno ocrtava aureola. U slobodnom dijelu pečatnoga polja nalazi se s obiju strana lika sv. Stjepana tekst pisan stiliziranim grčkim pismom.
Lijevo od lika sv. Stjepana utisnuto je polukružno šest, a na desnoj pet grčkih slova. Tekst na lijevoj strani je sljedeći: αγς στε, a na desnoj φανος. Prva tri slova αγς na lijevoj strani jesu pokrata grčke riječi άγιος (‘sveti’), a sljedeća tri slova στε jesu prvi dio imena στεφανος.
I na kraju nekoliko riječi o nastanku i nestanku pečata. Knez Miroslav je Humom vladao od 1169. do 1199. god. Pečat je vjerojatno nastao koncem toga razdoblja. Njime su potvrđivane plemićke povelje, darovnice i pisma. Kad je taj pečat bio nađen 1897. god. u Ljubuškom polju, bio je smješten u Zavičajni muzej na Humcu iz kojega ga je u veljači 1945. god. odnio u svojoj tašni zapovjednik[9] partizanske jedinice koja je tih dana boravila u tom kraju. Ne zna se kakva je bila daljnja sudbina toga pečata; možda je izgubljen, a možda je danas u vlasništvu nekoga anonimnoga vlasnika.
Izvor i literatura
[1] Pavao Anđelić, Pečat humskoga kneza Miroslava. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1966., str. 277. – 280.
[2] Mahmud Konjhodžić, Kronika o Ljubuškom kraju, Veselin Masleša, Sarajevo, 1981.
[3] Andrija Nikić, Ljubuški kraj za turske vladavine (od 12. stoljeća do 1878.), Mostariensia, sv. 15., str. 123. – 178., Mostar, 2002.
[4] Đuro Tošić, Trg Drijeva u srednjem vijeku. Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
[1] Kad je bizantski car Manuel I. Komnen pobijedio Ugre 1168. god. i osvojio zemlje južno od Save i Dunava, oduzeo je vlast raškomu županu Desimiru koji je bio protiv bizanstske vlasti. Upravu na tim novoosvojenim područjima bizantski car je dodijelio četvorici sinova kneza Zavide: Tihomiru, Stracimiru, Miroslavu i Nemanji. Tihomir je bio glavni župan kojega je najmlađi brat Nemanja zbacio s vlasti i pobijedio u bitci kod Pantina na Kosovu 1170. god. Stracimir je na upravu dobio sjeverozapadnu Rašku do rijeke Drine, Nemanja južnu Rašku sve do Dubočice i Morave na istoku, a Miroslav je dobio Polimlje i Hum. Nakon smrti cara Manuela 1180. god. Stjepan Nemanja je znatno proširio područja kojima je samostalno vladao. I njegov brat Miroslav je ostavio vidljiv trag u povijesti. Ne zna se kada je rođen, a umro je 1199. god. Polimljem i Humom je upravljao od 1169. do 1999. god. Bio je oženjen sestrom bosanskoga bana Kulina koja je, prema izjavi Vukana Nemanjića, bila patarenka. Knez Miroslav je već 1181. god. na se navukao bijes papinske kurije zbog više razloga: zaštitio je neretvanske plemiće Kačiće koji su bili kamenovali splitskoga biskupa Rajnerija, zadržao je biskupov novac i často je ometao ustoličenje biskupa na području svoje kneževine zbog čega ga je neki papinski legat javno prokleo. Nakon smrti bizantskoga cara Manuela I. i on je nastojao proširiti svoju kneževinu pa je tako 18. kolovoza 1184. god. s braćom Stracimirom i Nemanjom zaratio protiv Dubrovnika koji je pak pobijedio Miroslavovu flotu kod Koločepa, a Stracimirovu kod Korčule. Nakon toga je 1186. god. utanačen mir koji je Dubrovčanima omogućio nesmetano trgovinu u trima kneževinama, a trojici Zavidinih sinova trgovanje čak i u gradu Dubrovniku. Knez Miroslav je stolovao u gradu Stonu, ali je često boravio i u gradu Blagaju kod Mostara. Ljubuško područje je pripadalo njegovoj kneževini. Nakon smrti kneza Miroslava naslijedio ga je desetogodišnji sin Andrija kojega su humski plemići zajedno s njegovom majkom protjerali iz Huma. Tada je Humom od Cetine do Kotora zavladao Andrijin brat Petar (1220-ih god.), a kasnije sinovac Toljen kojega je 1239. god. knez Andrija uz pomoć raškoga kneza zbacio s vlasti. Knez Miroslav je poznatiji po evanđelistaru koji je dijak Grigorije prepisao za njegove potrebe. Taj se evanđelistar u literaturi nazivaMiroslavovo evanđelje umjesto Miroslavov evanđelistar . Uz riječ evanđelje se mogu dodavati samo imena četiriju evanđelista: Marka, Matije, Luke i Ivana, ali ne i kneza Miroslava. Evanđelistari dakle sadrže dijelove evanđelja ili cijela evanđelja navedenih evanđelista. Uz ime kneza Miroslava ponegdje je u literaturi i na internetskim stranicama vezan patronim Nemanjić što je pogrešno zato što je taj patronim tvoren od imena Nemanja, a to je pak bio njegov brat. Otcu im je bilo ime Zavid (Zavida) pa je patronim kneza Miroslava zapravo Zavidić (Zavidović), a ne Nemanjić.
[2] Humac kod Ljubuškoga danas je poznat po ostatcima rimskoga logora, franjevačkom samostanu, crkvi sv. Ante, zavičajnom muzeju, knjižnici, glasiluKršni zavičaj…
[3] Autor ovih redaka je u kolovozu 1983. god. na Humcu razgovarao s fra Bonom Rupčićem, autorom teksta o Humačkoj ploči, koji mi je objasnio kako je nestao pečat kneza Miroslava. Tada je fra Bono već bio star i boležljiv, ali se je nadao da će doći dan kad će se i o sudbini toga pečata moći slobodno pisati, a da se ne završi u zatvoru.
[4] Lokaliteti Lugovi i Beriš nalaze se u Ljubuškom polju.
[5] Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesničar likovnih umjetnosti, rođen je u Osijeku 2. veljače 1865. god. Pučku školu i niže razrede gimnazije završio je u Osijeku gdje mu je otac, podrijetlom Čeh, bio učitelj. Više razrede gimnazije pohađao je u Zagrebu. Studij filozofije, arheologije i povijesti likovnih umjetnosti pohađao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1882. – 1885.). Doktorirao je 1885. god. obranivši disertaciju o slikaru Andriji Meduliću. Prvo zaposlenje dobio je u Sarajevu gdje je 1886. god. postao kustos budućega Zemaljskoga muzeja Bosne i Hercegovine sa zadatkom da taj muzej u osnivanju pripremi za otvorenje (1888.). Nadao se je da će se nakon toga vratiti u rodni Osijek, ali je ostao četiri desetljeća u Sarajevu. Pod kraj službe imenovan je profesorom arheologije i povijesti likovnih umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Skopju gdje je ostao do umirovljenja 1931. god. Zadnjih desetak godina života proveo je u Zagrebu. Kao kustos Truhelka je uredio bosanske paviljone na izložbama u Budimpešti (1896.), Bruxellesu (1897.) i Parizu (1900.). Godine 1905. naslijedio je Kostu Hermana na mjestu upravitelja Zemaljskoga muzeja i urednikaGlasnika Zemaljskoga muzeja (do 1920.). Zaslužan je što je Zemaljski muzej dobio novu zgradu 1913. god. Truhelka je svojim radom dao prepoznatljiv pečat sarajevskomu Zemaljskomu muzeju: bio je dugogodišnji kustos, organizator izložaba, ravnatelj muzeja, urednik glasila, upravitelj etnografske i historijske zbirke. Njegovom zaslugomGlasnik Zemaljskoga muzeja je postao veoma cijenjen europski znanstveni časopis. Truhelka je bio polihistor, uspješno se je bavio raznim temama, ponajviše historiografijom i etnologijom. Za potrebe svojih arheoloških, historijskih i etnoloških istraživanja naučio je albanski i turski jezik. Ustrojio je etnografsku zbirku u Zemaljskom muzeju. Izuzetno je značajan njegov doprinos u proučavanju povijesti srednjovjekovne Bosne; izučavao je bosanske stećke, pismo bosanicu, imena naselja, stare novce i druge ostatke materijalne kulture, te političke, društvene, ekonomske, kulturne i vjerske prilike u Bosni i Hercegovini. Bavio se je i prethistorijom pa je istraživao grobište na Glasincu (ilirski grobovi), sojeničiko naselje u Doljnjoj Dolini (prapovijesno naselje), te rimske i ranokršćanske spomenike. Napisao je mnoštvo kraćih i dužih tekstova o prapovijesnim, rimskim i srednjovjekovnim nalazima, o bosanskim poveljama i turskim ispravama, o stećcima i njihovoj likovnoj simbolici, o rimskom i srednjovjekovnom novcu i dr. Ovdje ćemo kronološki navesti dvadesetak njegovih radova koji najbolje pokazuju čim se je sve bavio:Starobosanski pismeni spomenici (1894.), Starobosanski natpisi (1895.), Slavonski banovci (1897.), Osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bosne (1900.), Djevojački grob (1901.), Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka (1901.), Kraljevski grad Jajce (1904.), Naši gradovi (1904.), Arnautske priče (1905.), Crtice iz srednjeg vijeka (1908.), Dubrovačke vijesti o godini 1463. (1910.), Tursko-slavjenski spomenici dubrovačke arhive (1911.), Gazi Husrefbeg (1912.), Kulturne prilike Bosne i Hercegovine u doba prehistoričko (1914.), Historička podloga agrarnog pitanja u Bosni (1915.), Das Testament des Gost Radin (1916.), Stari turski zakonik za Bosnu (1917.), Konavoski rat 1430. – 1433. (1917.), Nekoliko misli o rješenju bosanskog agrarnog pitanja (1918.), Sojenica kao ishodište pontifikata (1930.), Starokršćanska arheologija (1931.), O porijeklu bosanskih Muslimana (1934.), Studije o podrijetlu: Etnološka razmatranja iz Bosne i Hercegovine (1941.), Uspomene jednog pionira (1942.). O Truhelki su napisani brojni radovi, čak je objavljen i jedan zbornik njemu u čast (Zagreb, 1994.). Ćiro Truhelka je umro u Zagrebu 18. rujna 1942. god.
[6] Pavao Anđelić je rođen 1920. god. u Sultićima kod Konjica. Završio je franjevačku gimnaziju u Visokom te studij prava u Zagrebu. Radio je kao sudac, zatim u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Sarajevu, pa u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do umirovljenja. Doktorirao je u Beogradu. Bavio se je arheologijom, heraldikom, topografijom i kulturnom historijom srednjovjekovne Bosne. Svoje je kraće radove objavljivao uglavnom uGlasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Objavio je i nekoliko knjiga: o Konjicu, Pečatima, Bobovcu i Sutiskoj, a ima i zapažene dijelove u knjigama drugih autora, npr. u knjizi o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine, o Visokom i u knjigama o nekim župama. U Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine obradio je nekoliko lokaliteta koji se tiču srednjovjekovne Bosne.
[7] P. Anđelić se je, kad je riječ o poluvokalima, služio zastarjelom terminologijom nazvavši ъ debelim poluglasom, a ь tankim poluglasom. To su inače veoma kratki vokali koji u riječima imaju slogotvornu funkciju, ъ je stražnjojezični (nepalatalni), a ь prednjojezični (palatalni).
[8] P. Anđelić nije bio filolog pa su mu se u tekstu pojavile neke pogreške, tako npr. misli da je u riječi хлмьскога poluvokal ь trebao biti ispred slova м, a ne iza njega iako svi odnosni pridjevi imaju taj poluvokal ispred tvorbenoga nastavka –ski. Kad je pak poluvokal ispred slovaм, onda je to ъ kao u riječi хлъмъ. Anđelić ćiriličko slovo н bilježi latiničkim slovom N tvrdeći da u riječi кнєза to slovo ima neobičnu formu iako se tekstopiscu ne ima što prigovoriti glede slova н. U Truhelkinoj kopiji, kojom se je Anđelić jedino i služio, jasno se vidi da je u riječi кнєза na drugoj poziciji slovo н koje ima poprečnu crticu. Nadalje, Anđelić ćiriličko slovo н vidi kao и jer na kopiji pečata kosa crtica nije dovoljno izražena što može biti i ishod loša Truhelkina kopiranja.
[9] Pavao Anđelić nije znao pravu istinu o pečatu kneza Miroslava. Evo njegovih riječi: «Letimičnim provjeravanjem u arheološkoj zbirci Franjevačkog samostana na Humcu kod Ljubuškog nisam mogao pronaći ovoga pečata. Mala samostanska zbirka, osnovana još 80-tih godina prošloga vijeka ima zanimljivog arheološkog materijala, koji je, nažalost, nesređen. U toku rata mnogih predmeta je nestalo, a sama zbirka je zbog bombardiranja zgrade više puta premještana iz jedne prostorije u drugu. Moglo se desiti da je pečat odnesen, ali nije isključena mogućnost ni da je zagubljen prilikom prenošenja. Postoji jedan tračak nade da je zagubljen u samoj zbirci i da će se jedanput ponovo pronaći, ukoliko ga korozija ne bude potpuno uništila.» [1: 277]
dr. sc. MILAN NOSIĆ, izv. prof. l LJ::portal