Postoji mnogo mogućnosti da pred istinom zatvorimo oči. Uostalom, tko može pomoći današnjem čovjeku da pronađe izgubljenu ravnotežu i da iznova otkrije svoj život? Bijeg od sebe u duhovnu sljepoću, koja se često naziva lažnom smirenošću, samo još povećava rastrganost života, a svako se zatvaranje očiju pred stvarnošću – uvijek osveti.
Četvrta nas korizmena nedjelja poziva na razmišljanje o iskustvu “slijepca od rođenja“ (Iv 9, 1-41), čiji se hendikep pretvorio u blagoslov.
Isusovi su učenici, prema ustaljenom način razmišljanja onog vremena, bili uvjereni da je njegova sljepoća posljedica grijeha njegovih predaka. Isus odbacuje takve predrasude i kaže: “Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja” (9,3). Pred čovjekom koji je obilježen ovisnošću o drugima, ograničenošću i patnjom, Isus ne misli na eventualne grijehe nego na volju svoga Oca koji je stvorio čovjeka za život. S riječi prelazi na djela: s malo sline i zemlje čini blato i nanosi ga na slijepčeve oči. No, ovo ozdravljenje podiže veliku buru, jer Isus ga je učinio subotom, kršeći tako, prema farizejima, propise o blagdanu subote. Tako se na kraju Ivanova izvještaja obojica nađu “izbačeni” od strane farizeja: jedan jer je prekršio njihov zakon, a drugi jer je, unatoč ozdravljenju, ostao obilježen kao slijepac od rođenja.
Što se sve može dogoditi onima koje Isus blagoslovi, otkriva nam se u četiri dramatična čina današnjeg Ivanova evanđelja:
U prvoj sceni (r. 8-12) iscijeljeni čovjek pokušava otići kući, ali ne može. Promjena ovog čovjeka je toliko radikalna da njegov povratak u staro susjedstvo ne izaziva dobrošlicu, radost i slavlje, već samo pitanja i sumnje. Njegovo uporno inzistiranje da je to zapravo on, ne nailazi na plodno tlo. “Njegovi“ su ga prije poznavali kao nesretna čovjeka neodlučna i teturava hoda koji je ovisio o drugima. Uostalom, ipak je bio slijep. Njegovo siromaštvo je bilo njegov identitet, koji je definirao njegovo mjesto u zajednici. Ali dogodila se promjena. To više nije onaj nemoćni prosjak. Ovaj čovjek hoda uspravno, svjestan je svoga cilja i konačno je neovisan. Tko si ti? Tko te ozdravio? Tko je Isus? Mi tebe ne znamo…
U drugoj sceni (r. 13-17) iscijeljeni je čovjek odvučen pred socio-religijske vođe onog društva. Farizeji su uvijek zainteresirani za ovakve neobične događaje i trenutno se nalaze u neprilici: slijepac je iscijeljen u subotu – šabat. Ako je slijepac zaista ozdravio, onda je to učinio netko tko dolazi od Boga, ali, budući da se ozdravljenje dogodilo subotom, čime je prekršen Božji zakon, ispitivači su u sumnji. Jesi li siguran da vidiš? Jesi li zaista bio slijep? Tko je to učinio? Što misliš o njemu? Istraga se nastavlja…
U trećoj sceni (r. 18-23) farizeji ispituju roditelje iscijeljenog čovjeka. Da, to je naš sin. Da, od rođenja je bio slijep. Ne, ne znamo što se dogodilo. Ne, ne znamo tko je to učinio. Sada se radost zbog ozdravljenja njihovog sina pretvorila u strah. Eventualni izgon iz sinagoge i obiteljska sramota predstavljaju visoku cijenu za sina blagoslovljenog od Gospodina.
U posljednjoj sceni (r. 24-34) iscijeljni je čovjek opet podvrgnut farizejskom ispitivanju. Farizejski autoritet, suočen s neoborivim dokazom iscjeljenja, nagovara ozdravljenog čovjeka da proglasi Isusa – grešnikom. Nesretni čovjek, naoružan samo svojim iskustvom i zdravom logikom, ne može vjerovati da jedan grešnik može činiti čudesa. Farizeji su bijesni i frustrirani: čovjek je, zajedno s Isusom, proglašen grešnikom i izbačen iz sinagoge. Nakon što je Isus doznao da je čovjek izbačen iz sinagoge, pristupio mu je i blagoslovio cijeli njegov život.
U današnjem Evanđelju imamo zanimljivu galeriju likova: tu su nepovjerljivi susjedi koji pretpostavljaju da to nije onaj slijepac nego netko njemu sličan. I vjerski čuvari reda koji pitaju: “Je li trenutak ozdravljenja zapravo korektan?“ Roditelji koji ne otvaraju usta jer se boje reakcije ljudi: “Pitajte njega, on je odrastao čovjek.“ Postoji mnogo mogućnosti da pred istinom zatvorimo oči. Uostalom, tko može pomoći današnjem čovjeku da pronađe izgubljenu ravnotežu i da iznova otkrije svoj život? Bijeg od sebe u duhovnu sljepoću, koja se često naziva lažnom smirenošću, samo još povećava rastrganost života, a svako se zatvaranje očiju pred stvarnošću – uvijek osveti.
Tko nam uopće može pomoći da vidimo cjelovitost života? Tko može povezati rastrgane dijelove naše egzistencije u jednu cjelinu?
