Čovjek dvadeset i prvog stoljeća nerado i nerijetko govori o smrti. Izbjegava se i sama pomisao na nju. O smrti se ne govori, smrt se ne susreće, o smrti se ne razmišlja. Iako je nepoželjna, ona je prisutna. No, u srcu kršćanstva stoji pobjeda nad smrću. Isus Krist je na svom križu ušao u samu smrt i pobijedio je iznutra.
Kroz sva tri biblijska čitanja pete korizmene nedjelje provlači se tema smrti i uskrsnuća na novi život. U Ivanovu evanđelju riječ je o Lazarovoj smrti i o Isusovoj reakciji.
Iako je tema današnjega Evanđelja Lazarovo oživljavanje, Isusova samoobjava i Martina ispovijest vjere u Isusa kao Krista i Božjeg sina – vrhunac su cijelog poglavlja. Ako malo bolje promotrimo biblijski tekst, vidjet ćemo da Ivan ništa ne govori o Lazaru, koliko je još dugo živio i kako je uopće izgledao njegov život.
Lazar je, dakle, platno na kojem se prikazuje Božja slava. Isus naglašava svojim učenicima da u cijeloj ovoj priči nije naglasak na Lazarovoj smrti nego na proslavi Boga i Sina Božjega.
Evanđelje pete korizmene nedjelje mogli bismo usporediti s onim treće korizmene nedjelje. I jedan i drugi izvještaj donose isti problem: ljudi nisu u mogućnosti odmah prepoznati u Isusu – Krista i Sina Božjega. Žene ne mogu vidjeti Isusa sada. U razgovoru s Isusom, Samarijanka kaže: „Kad Mesija dođe, sve će nam objaviti“ (Iv 4, 25). Isus joj odgovara: „To sam ja koji govorim s tobom“ (Iv 4, 26). U središtu današnjeg Evanđelja nalazi se druga žena, Marta, koja govori: „Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan“ (Iv 11, 24). Isus joj odgovara: „Ja sam uskrsnuće i život“ (Iv 11, 25). Drugim riječima, Martin „posljednji dan“ jest kod Isusov sada. U oba slučaja, Isus nije u startu prepoznat kao Mesija. Gledali su ga, ali ga nisu vidjeli. Samarijanka ga je smatrala običnim Židovom, a Marta – bliskim prijateljem.
Nakon što je Marti rekao da je on „uskrsnuće i život“ i da nitko od onih koji vjeruju u njega „neće umrijeti nikada“, Isus joj postavlja izravno i nedvosmisleno pitanje: „Vjeruješ li u ovo?“ (11, 26). To je pitanje nad pitanjima u životu svakog čovjeka: vjeruješ li da u tvom grobu sve završava ili imaš nadu da se poslije smrti tvoj život preobražava? Marta je jasno izrekla svoju vjeru koja je kasnije bila potvrđena povratkom njezina brata iz groba u život. Njezina vjera je samo primjer i poticaj i ne može zamijeniti vjeru svakoga od nas. Obraćajući se Marti, Isus svakome od nas postavlja pitanje: „Vjeruješ li ovo?“
Korizma nije vrijeme čekanja nego vrijeme onog Isusovog milosnog sada. Sveti Pavao piše Korinćanima: „Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa“ (2 Kor 6, 2). Kada će ovo sada doći u naš život? Sada je Božje vrijeme: kod Boga nema prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. On jest. Ovo sada je jedino vrijeme koje možemo iskoristiti. Ono što je bilo – nikad se neće vratiti. Ono što tek slijedi – još uvijek ne postoji. Živeći u prošlosti i maštajući o imaginarnoj budućnosti, gubimo dragocjenu sadašnjost. U Lazarovim smo povojima.
Čovjek dvadeset i prvog stoljeća nerado i nerijetko govori o smrti. Izbjegava se i sama pomisao na nju. O smrti se ne govori, smrt se ne susreće, o smrti se ne razmišlja. Iako je nepoželjna, ona je prisutna. No, u srcu kršćanstva stoji pobjeda nad smrću. Isus Krist je na svom križu ušao u samu smrt i pobijedio je iznutra. Kao što smo već rekli, lajtmotiv današnjeg Evanđelja jest Lazarova smrt i njegovo oživljavanje.
Lazarovo oživljavanje je nadasve buđenje iz smrtnog sna. Otvaranje očiju, ulazak u svijet, početak novoga. Ja sam Lazar koji mora ustati iz svoga groba, iz groba mlake i površne vjere, ravnodušnosti i povremenog beznađa. Isusov „ustani“ poziv je svakome od nas. Poziv na skidanje povoja koji me sputavaju slobodno krenuti naprijed, slobodno krenuti u život.
