Prije skoro četiri godine sam postao svećenik. Kad bi mogao zaustaviti trenutak i vrijeme, zamrznuti život u nekoliko dana, volio bi da to budu baš dani oko 10. lipnja 2007. godine. Tih dana sam se doista osjećao kao da me Bog dotaknuto. Bio sam ponosan i radostan što sam svećenik. Osjećao sam se i ugodno među našim ljudima u New Yorku koji su tako lijepo sve pripremili za moje svećeničko ređenje. Iako danas shvaćam koliko je sebična i egocentrična želja zaustaviti baš to vrijeme, jer svećenik nisam postao zato da bi meni bilo divno i krasno nego da budem u službi Božjega kraljevstva i da budem službenik Tijela Kristova (kako je naglasio biskup Sullivan u svojoj propovjedi na moje ređenje koje je bilo na svetkovinu Tijelova), vrlo se rado prisjetim tih dana.
Ali kako obično bude, medeni mjesec ne traje vječno. U ovome, iako ne predugom, ali dovoljnom vremenu za procjenu, čini mi se da mogu navesti neke zgodne i manje zgodne strane svećeničkog života.
Prvo ove nezgodnije. Često puta se dogodi da se upitam „Što je meni ovo trebalo?“ Moji školski kolege/ice su već uglavnom oženjeni i udate, mnogi imaju djecu. Osnovali su svoju obitelj i napravili određenu karijeru. Ako čovjek ima sreće, to nosi neko ispunjenje. Svećenik toga nema. Naša baština nije obitelj nego Bog, naša je služba – ili to treba biti – svjedočenje da vrijedi usmjeriti život prema većim vrijednostima od ovih zemaljskih, bez obzira koliko i zemaljske vrijednosti bile dobre i plemenite. A teško da na zemlji ima nešto bolje i plemenitije od istinskog obiteljskog zajedništva. Život bez obitelji i u celibatu svakako jest žrtva, ali žrtva ima smisao ako znam čemu je usmjerena. Zahvalan sam Bogu što mi još čuva živim taj cilj i vjeru.
Moj je život (sa svim svojim nedostatcima) predan Bogu, Crkvi i narodu kojemu sam poslan. Ali i tu je često prisutna napetost. Savjest nije uvijek sigurna što Bog želi, ja nisam uvijek siguran što je za Crkvu dobro, a narod često ima drugačiju procjenu od mene što je ispravno. Služba svećenika ponekad uključuje i opomenu i ukor i kaznu. Svećenik treba postići Kristovu blagost i ljubav prema svakom čovjeku, ali ujedno i beskompromisnost prema zlu, bez obzira činio to zlo ja sam, moj prijatelj ili poznanik. Iako sam uvijek nastojao da takvim stvarima nema utjecaja moja ne/naklonost, srdžba ili osobno mišljenje, nisam uvijek uspio. Čovjek ne može pobjeći od sebe, pa ni svećenik od slabe strane svoje ljudskosti. Teško podnosim kad su dobre namjere krivo protumačene i dobronamjerna upozorenja izazovu nepredviđenu ljutnju. Znam da sam mnogo puta bio pošteđen kritike samo zato što sam svećenik, ali znam jednako da sam često bio objekt kleveta i uvreda bez objektivnog razloga.
Iako poznajem svoje slabosti, bilo mi je teško često u novinama, na internetu, na internet forumima i u raznim razgovorima čuti previše kritika na život i rad svećenika, i standardne etikete da smo lopovi, kurvari, pedofili ili sve zajedno. Svjestan sam da ima puno zla i pogrešaka među nama koji smo se u svećeničkom pozivu pozvani potpuno predati Bogu. Ali isto tako znam da su kritike često način da ljudi operu svoju savjest i opravdaju sami sebe, da nađu objašnjenje zašto ne poslušati ono što svećenici govore.
Također, naša redovnička zajednica u mnogočemu nadomješta obitelj. I tu ima nesporazuma i sukoba, kao i u svakoj obitelji. Ponekad nisam siguran ni u to da sva subraća istinski žele ono što je dobro i kršćanski, a ni moji motivi nisu uvijek ‘uzvišeni’. Nemam sigurnosti da su odluke poglavara uvijek pročišćene od sebičnosti, plitkih spletki i politikantstva. Ipak, mislim da je većina fratara pokazala veću bratsku ljubav prema meni nego ja prema njima. Nadam se da ću i ja s vremenom i s Božjom pomoći postati bolji fratar.
A sad one ljepše stvari.
Nedavno mi reče jedan mladić kad sam ga upitao zašto ne bi bio svećenik: „Ne bi volio tako izgubiti svoju mladost“. Odgovor me zatekao. Iskreno vam mogu reći da sam imao ispunjenu mladost. Imao sam prijatelje kakve sam samo mogao poželjeti, imao sam podršku kad mi je bilo teško i nezgodno. Mnogo sam putovao, imao sam prilike puno toga vidjeti i naučiti, upoznati mnoge dobre ljude, dobro sam se zabavljao i uživao u trenutcima, a ipak sam zahvaljujući svojoj zajednici i duhovno rastao. Zato ne bih žalio vremena koje sam proveo u sjemeništu i bogosloviji, sve i da nisam postao svećenik, i nikad to ne bih nazvao izgubljenim vremenom. Vjerovali ili ne, može se imati vrlo lijepa mladost i bez puno alkohola i nastojeći poštivati vjeru i moral.
Osim toga, svećenički poziv donosi poštovanje i povjerenje koje čovjek drugačije ne može steći. Ne mislim pri tome na prigodničarski blagoslov općinske zgrade ili prva mjesta na nekim domjencima. To mi je češće bilo više mučenje nego čast. Ali mislim na ono povjerenje kada čovjek s tobom razgovara o stvarima koje neće spomenuti ni najboljim prijateljima ili bračnom drugu. Mislim na onaj izraz lica sa kojega možeš pročitati da mu je dosita drago što vidi svećenika, iako nisi bog zna kako pametan, dobar ili simpatičan. Mislim na bezbrojne znakove pažnje (sad mi padaju na pamet jedna suvenir-šalica, jedna slika i jedna čokolada, te jedna rečenica ohrabrenja i podrške) koje su me doveli do ruba suza kada bi se vratio u sobu i pitao sam sebe: nisam li ja samo solidan glumac, jer bi li se mogli ponašati prema meni isto kad bi me znali u dušu? Jer nažalost, svoju ulogu svećenika i redovnika ponekad ipak radim, glumim, umjesto da potpuno živim. Ali to je već ispovjedna tema.
Nadalje, neopisiv je osjećaj da si nekome pomogao, da si mu pružio ruku i podigao ga stepenicu bliže Bogu. Ne mogu vam približiti što i svećeniku znači kada se između desetaka ili stotina ispovijedi dogodi jedna ona „prava“ kada čovjek istinski otvori dušu i oslobodi se tereta grijeha, možda i nakon desetljeća, kada i on i ja najdublje osjećamo da sam službenik Božjeg milosrđa pred kojim nije obavio samo još jednu ispovijed nego istinski susret s Bogom koji vodi obraćenju.
Zašto sve ovo pišem? Zato što ne volim kad mi ljudi kažu za moj poziv: ‘velika je to žrtva’ a zapravo žele reći da je patnja. Biti svećenik nije patnja. Ako netko svoj poziv tako doživljava, bolje mu je da odmah ode. Ipak, ako netko kaže da se velike stvari u životu mogu postići bez žrtve, on zavarava narod. Tako s pravom reče papa Benedikt. Ja doista osjećam da sudjelujem u nečemu velikom ugrađujući svoj mali kamenčić u povijest Božjega kraljevstva ovdje na zemlji. Zato sam, unatoč svim problemima, poteškoćama, padovima, grijesima, nesporazumima, ljutnjama i svemu ostalome – sretan. Sretan sam kao čovjek i kao svećenik.
Ova nedjelja je Dobrog Pastira, i učinilo mi se prikladno staviti ovo razmišljanje sa nekoliko crtica iz moga poziva (koje sam napisao ranije, ali ga se nisam usudio objaviti). Pri tom bi volio da ne zaboravite da je Dobri Pastir samo jedan, a svi mi ostali (uključujući svećenike) idemo ili trebamo ići za njim.
Ako među vama ima netko tko se bavi mišlju da pokuša biti svećenik, redovnik ili redovnica, iskreno mu preporučujem da se ne boji. Nije to lagano. Ali je uzvišeno. Ako se doista budete trudili, nikada nećete biti savršeni, nikada ni od sebe ni od drugih nećete moći napraviti ono što želite, ali doista možete biti sretni. Velika je stvar biti suradnik Božji.
Na kraju, možda ste primijetili da nedostaje odgovor na pitanje: zašto sam postao svećenik? Iskreno: Ne znam to izreći. Možda je čudno da u nešto uložiš svoj život, a ne možeš objasniti zašto. Ali zato se i kaže da se poziv osjeti, a ne shvati. Mislim da tu nema definitivnoga „zašto“. Kad bi roditelje pitali zašto vole svoju djecu, tko bi mogao reći zašto ih vole?
Pa toliko su puta nezahvalni, neposlušni, nezainteresirani, nemirni, cmizdravi i stotinu drugih stvari, ali ih jednostavno volite samo zato što su vaša djeca. I za njih bi se žrtvovali, bili kakvi god da jesu. Ne možete vi to razumu dokazati, samo srce zna zašto je tako. Ako ste se ikada zaljubili, zar znate zašto? Ta nije vaš momak/cura najbolji, najpametniji, najljepši na svijetu, ali srce ima svoje razloge da izabere baš nju/ njega. A te razloge razum ili riječi teško mogu dohvatiti i izraziti…
Za mladomisničko sam geslo bio uzeo iste riječi kao i Stepinac za biskupsko: U Tebe se, Gospodine, uzdam! Do sada sam iskusio da je to jedino što mogu, jer sve što nema njegov blagoslov je tako isprazno, makar izgledalo ne znam kako blještavo, ugodno i privlačno. Volio bih da Bog i meni i svim ljudima da snagu da živimo ispunjen, a ne isprazan život, bez obzira za koji se poziv u životu opredijelili.
fra Mate Logara