Nekada se u školi učilo, a vjerujem i sada uči, kako je ‘i’ sastavni veznik koji povezuje i slaže dijelove u cjelinu. U gramatici hrvatskog jezika zaista je tako. Na mnogo drugih strana, u različitim životnim situacijama, također. ‘I’ povezuje, obogaćuje, sastavlja! Nikada ne rastavlja!
Među hrvatskim narodom u BiH, čiji jezik inače upravo to ‘i’ poznaje samo kao poveznicu, odnosno na političkoj sceni koja se naziva hrvatskom, međutim, redovito nije tako. Naime, u tome ambijentu skoro svako ‘i’ pojavljuje se uglavnom kao rastavni znak. Dapače, skoro svako naše novo ‘i’ obično je tek javno konstatiranje postojeće zavade, koja se u međuvremenu dogodila. Odnosno ono je posljedica društvene, političke, kulturne ili neke druge vrste podjele, koje najčešće nastaju kao posljedica potrebe da svaki ‘pijevac’, koji zaželi dominirati, traži svoj dio bunjišta. Ili, da se, ponekad iz neobjašnjivih razloga, po svaku cijenu dovodi u pitanje i na svaki način problematizira čak i ono što je dobro.
S druge strane, takve pojave posljedica su skoro posvemašnjega nedostatka navike među hrvatskim življem da se poštuju institucije, da ih se popravlja kroz korektivno djelovanje iznutra, da se izgrađuje pozitivan ‘imidž’, kako ustanova tako pojedinaca, koji su im na čelu. Umjesto toga, vrlo često se promovira mentalitet koji proizvodi subverzivno stanje nedorečene podvojenosti unutar iste organizacijske, etničke ili crkvene cjeline, iz koje se hrani nepovjerenje i blokira mogućnost napredovanja, ili se, ne manje često, na djelu ima prijetnja odcjepljenja.
Ovo zapažanje, prilagođavajući i korigirajući ga, naravno prema predmetu na koji se primjenjuje, moglo bi se u svrhu proučavanja primijeniti na različitim područjima crkvenoga i narodnoga bića. I ne treba dvojiti da bi ta analiza i njezini rezultati bili vrlo zanimljivi. I još više korisni. No, u ovom kratkom reagiranju zadržat ćemo se na društvenom i političkom području gdje su podjele, o kojima je govor, najviše uočljive.
Ono što je, već površno gledano, posvema sigurno jest da tolika hrvatska rastavna ‘i’ zaista nisu posljedica činjenice da postoje bitne razlike u mišljenju, znanstvenoj metodi koju se slijedi, političkom programu koji se stvorilo i slijedi, životnoj i teorijskoj političkoj filozofiji u koju se uvjereno, kulturološkom sadržaju u koji se zaljubljeno. Ili nečemu sličnom što bi, kao u ozbiljnim društvima, stvaralo unutrašnje narodno bogatstvo, novu kvalitetu, multidisciplinarnost, kulturu različitoga razmišljanja, politički pluralizam, ideološku toleranciju, kulturološki dijalog, različite pravce umjetnosti – skladan mozaik složene društvene stvarnosti i zdravu demokraciju koja omogućava društvenu promociju i realizaciju vrednota koje služe izgradnji čovjeka i društva.
Naspram tomu, na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni u BiH, najčešće caruje isključivost koja se skoro redovito svodi na personalna razilaženja, nesporazume i svađe a onda se naknadno pokušavaju pronaći neka objašnjenja, opravdanja i tumačenja činjenice da se pojavilo novo ‘i’. Istina, ‘bunjište’ za hrvatsko vršenje vlasti u BiH, dominacije bilo kojeg oblika, samo po sebi je stvarno malo. Ali objektivno, koja je programska bitna razlika – naglasak je na bitna! – primjerice među političkim strankama koje se nazivaju hrvatskim? Takvu razliku gotovo je nemoguće uočiti, posebice ako se promatra njihovo djelovanje kroz dulje razdoblje. Naime, trenutci, u kojima čak izgleda da se programski i razlikuju, vrlo kratko traju jer se program jedne te iste stranke iz jednoga razdoblja u odnosu na program te iste stranke u drugom vremenu međusobno više razlikuju negoli programi dviju različitih stranaka. Umjesto trajnog kontinuiteta sadržaja i minimuma stalnog zajedničkog interesa, koji bi svi uvijek zastupali i branili, analiza pokazuje da je kontinuitet hrvatske politike u BiH najviše prepoznatljiv u njezinu stalnom diskontinuitetu sadržaja te u novim podjelama i svađama radi promocije sujetnih frustracija pojedinaca, što završava u polaganom prepuštanju ‘kolača’ drugima.
Čini se da se samo tako može tumačiti i promatrati najava navodnoga osnivanja još barem jedne stranke. Sada, navodno, prema kriteriju pokrajinskoga podrijetla, bosanskom za razliku od hercegovačkoga. – Pa, zar je to politika!? Ne, to je samo nova potvrda diskontinuiteta sadržaja i stalnosti podjela, što jest hrvatski prepoznatljiv kontinuitet.
dr. Tomo Vukšić, Crkva na kamenu, 2(339), veljača 2009., str. 17.,