Isprva kao glasina, nepotvrđena i nepouzdana, a onda vrlo brzo kao stvarni i očigledni fenomen, vraćanje uzgoju duhana u mom kraju ne može se sada više ne primijetiti. Eno, neki dan i jedne dnevne novine pisale su o tome.
Krenuli vi dakle prema Širokom Brijegu glavnim ili pak nekim od mnoštva sporednih putova, i sami ćete se osvjedočiti kako se ovaj dio Hercegovine iznenada vraća kulturi koja je možda i presudno odredila socio-psihološki profil naših ljudi u prošlom stoljeću. Možete slobodno poći i drugim pravcom, onom prema jugu recimo, prema Ljubuškom, također ćete iza svakoga graba ugledati vrtače pravilno zasađene ovom kontroverznom (osim s javnozdravstvenoga aspekta, kontroverznom i utoliko što se ona nekima vjerojatno čini „zaslužnom“, a nekima „krivom“ za spomenute glavne odlike hercegovačkoga karaktera, nešto poput odnosa prema Tuđmanu ili Gotovini i njihovim zaslugama/krivici za Oluju primjerice, ako ćete tako lakše shvatiti) biljkom.
Kad se proljetos pročulo kako u cijelim Mamićima, ni onim Gornjim, a bome jednako ni u Donjim, ne možete pronaći kilogram škije ni za lijeka, pa kad su onda još krenule birtijske licitacije s cijenama na „slobodnom“ tržištu (koje nisu ostavile ravnodušnim čak ni mene, kao prononsiranoga lijenčinu i mrzitelja poslova oko duhana), pomama se nije dala zaustaviti. I dvadeset maraka za kilogram duhana, i to „u listu“, dakle „neiskrižanoga“, zvučalo je senzacionalno, pa onda možete misliti kako su širokom krugu nas neradnika maštu zagolicale zadnje vijesti – evo to mi je baš sa subotnje kave – prema kojima najbolji nakupci daju i do četrdeset maraka za kilogram. Štoviše, ne sude pritom ti nakupci – ako je vjerovati ovim glasinama – o kvaliteti onako strogo i najčešće nepravedno kako su to onomad radili socijalistički, starojugoslavenski ili austro-ugarski procjenitelji, taj prvi ešalon zaštite interesa državnoga duhanskog monopola. Oni, kažu dobro upućeni, ne „klasiraju“ previše, kupuju onako „đuture“, jedino možda bez „podbirka“ (onih donjih nekoliko listova na stabljici, sitni i zaprljani zemljom, uvijek slabe kvalitete) – ne mora sav duhan biti „anjc-a“, da se poslužimo tim autohtonim, neprijeporno hercegovačkim izrazom i mjerom za prvorazrednu izvrsnost.
Mogu li se u ovom najnovijem trendu prepoznati neki „znakovi vremena“? Tko i zašto sve više puši hercegovački rezani duhan, ili, ako hoćete, tko će sve p(r)opušiti zbog svih tih hercegovačkih trendova i fenomena? Kakav je posao ta proizvodnja duhana uopće?
Da ne bi bilo nikakve zabune ili zavisti, uz krajnje ekstenzivnu „tehnologiju“ – zadanu u velikoj mjeri upravo vrstom duhana (pogodnog za rezanje) i usitnjenošću posjeda – kakva se u Hercegovini i danas primjenjuje, posao je to mukotrpan i težak, posao koji traži angažman cijelih obitelji i sve njihovo vrijeme. Pritom, čak i uz ovakve, naoko privlačne cijene, kada bi nekoj obitelji to bio jedini izvor prihoda – taj posao bi je u najboljem slučaju tek držao na životu. Tako je to uostalom bilo oduvijek, uz sve kratkotrajne uzlete „isplativosti“ poput ovoga današnjeg, pa stoga nije nikakvo čudo što je baš ovaj kraj desetljećima bio nositelj laskave titule najzaostalijega u nekadašnjoj državi.
Posao je to nadalje (barem bio) takav da se i desetogodišnju djecu po cijelo ljeto ustajalo još prije zore ili u sami njen cik. Da je u ono staro vrijeme bilo institucije pravobraniteljice za djecu, mnogu hercegovačku nejač bi Mila Jelavić (ombudsmanica u Republici Hrvatskoj; ne treba je brkati s novinarkom Milom Horvat; većina nas, ondašnje izrabljivane muške djece, danas bi bez značajnijega opiranja dopustila da nas ona sportska Mila „oduzme“) i nadležne socijalne službe bili oduzeli njihovim roditeljima. Ne želim ovakvom postupanju s djecom odreći stanovitu pedagoško-odgojnu ulogu u izgradnji radnih navika i odgovornosti, nije naravno dobro kad se moji Krešimir i Davor po cijelo ljeto ustaju u podne i onda povlače po kući ostatak dana, ali ne čini mi se niti prikladnim da djecu već u dobi od desetak godina redovito ustajete u četiri ujutro. Možemo mi „bavljenju duhanom“ učitavati (ne)postojeće elemente (metafizičke, lirske) koliko god hoćemo, ostaje međutim činjenica da je to rijetko krvav posao, i da se iz Hercegovine u prošlosti tako masovno odlazilo i zato što mladim ljudima takav omjer uloženoga truda i postignutih učinaka naprosto nije otvarao nikakvu perspektivu.
Što se razloga za povećanje potražnje za hercegovačkim duhanom tiče, ne treba biti neki nobelovac ili, ne znam, Jerko Ivanković Lijanović pa da ih ispravno prepoznate u općoj gospodarskoj krizi. Računica je prosta: pušiti rezani duhan višestruko je jeftinije nego pušiti cigarete, a kad je kriza – valja štedjeti gdje god je to moguće. Premda ovo na prvi pogled izgleda kao „win-win“ kombinacija, i za proizvođače (kojima je porasla otkupna cijena) i za potrošače (koji puše jeftinije), meni bi ipak puno draže bilo da ta kriza prođe što prije, a da se hercegovačka škija – kao brendirani proizvod, zašto ne – nastavi prodavati po barem dvostruko višim cijenama i od onih najviših koje smo mi znali izlicitirati za dokoličarenja subotom. I sve to uz dvostruko manje rada, i bez ustajanja u praskozorje.
(Zamalo sam zaboravio i riječ-dvije o furadanu. Furadan vam je, dragi moji, robna marka američke tvrtke FMC Corporation za „carbofuran“, jedan od najotrovnijih pesticida. Neki drugi proizvođači „carbofuran“ rade pod robnom markom curater. U SAD-u ovo se zaštitno sredstvo počelo proizvoditi 1969. godine, a u Hercegovini njegova primjena počinje samo deset-petnaest godina nakon toga. Sjećam se kao da je jučer bilo: bez tretiranja zemlje furadanom, na našim njivama duhan više jednostavno nije mogao narasti. Valjda paralelno sa svjetskim raspravama o njegovoj štetnosti za ljudsko zdravlje i zdravlje životinja (već 1991. u SAD-u je zabranjeno korištenje granularnog furadana zbog ugibanja milijuna ptica, koje su mijenjale ove smrtonosne granule za sjemenke), raspravama u stručnoj i široj javnosti, i u Hercegovini se devedesetih počelo nagađati o povezanosti primjetno sve većeg broja oboljelih od karcinoma pluća (i drugih karcinoma) i korištenja ovog sredstva. Ova veza nikad nije dokazana. Američki proizvođač je uvijek tvrdio da ispravna upotreba furadana nije štetna. Današnja situacija s „carbofuranom“ (furadanom) je sljedeća: on je potpuno zabranjen u Europskoj Uniji i Kanadi, povlači ga se iz većine afričkih zemalja, a US EPA (Američka agencija za zaštitu okoliša) je od 31.prosinca 2009. zabranila upotrebu furadana na svim kulturama koje se koriste za ljudsku prehranu. FMC Corporation se očekivano žalio na ovakvu odluku i cijeli taj spor je došao i do tamošnjega Vrhovnog suda. Ako bih u nečemu htio da odmah počnemo primjenjivati te famozne EU standarde, onda je to upravo potpuna zabrana toga spornog pesticida, koji je u Hercegovini u međuvremenu skoro postao sinonim za otrov.)
Ivan Šimić | Dnevnik.ba