Nije se još stišala bura oko Gay pridea u Splitu. Njih 200 nasrnulo na čitav jedan grad. Javna glasila, političari, članovi pedofilske stranke iz Nizozemske kažu istina drukčije. No, to ništa ne mijenja na stvari. Nismo slijepi kraj zdravih očiju. Ili možda jesmo?
Na um mi pada događaj iz autobusa, još tamo iz komunističkih vremena. Prepričao mi ga jedan poznanik. Kad je autobus stao na prašnjavoj postaji, a stajao je kraj svakog telefonskog stupa, u njega je ušao dečko u kratkim hlačama i majici koja je bila preuska za njegove nabujale mišiće. Odmah se skrasio na sredini, stao i raskoračio. Za nekoliko trenutaka s dva je prsta iz džepića na majici izvukao stotinu njemačkih maraka i zaviknuo: »Dobiva ih onaj tko mi opsuje majku«. Ali, nitko ništa nije čuo, gledali su nekamo u stranu, podosta njih pred sebe jer bi se moglo dogoditi da siledžija upita zbog čega zure u njega. Nakon još nekoliko uzaludnih poziva otišao je nekamo drugdje potražiti sreću.
Kamo sreće da su i ovi iz Splita sreću potražili negdje drugdje. Mogli su tako skoknuti do Nizozemske, Velike Britanije i svih onih koji ovih dana raspredaju o hrvatskoj nesnošljivosti. Ta svejedno im je, središta moći iz sjene uredno plaćaju. Ali njima se tamo ne ide. Papa nije u posljednje vrijeme hodio tim krajevima, a i kad hodi ne dočekivaju ga oduševljeno kao u Hrvatskoj. Njegove riječi treba gurnuti u stranu. Najbolji je način ubaciti nešto drugo da se o tome raspreda. Onda će zaborav već učiniti svoje.
Pustimo, dakle, više Split i istovrsna događanja ovih dana diljem lijepe naše i upitajmo se koliko se sjećamo papinih riječi. Zar ne, progovori on o obitelji, njezinu zdravlju, njezinu doprinosu društvu, kao i o savjesti koja bi trebala vladati tim društvom. Jesmo li ga poslušali i zapamtili ove i druge njegove riječi ili je to sve što nam još malo odzvanja u ušima? Ma, vjerujem da su papine riječi pale na plodno tlo. Valjda smo i prije nešto slično živjeli! Nismo siledžije i ne pokušavamo na silu nekoga uvjeriti u nešto svoje, čak i pod cijenu da izvučemo deblji kraj.
Herceg Bosna izgleda još nije zanimljiva gospodarima tih gay prideova. Ima tih drukčijih, kako sebe vole nazivati, kao i pedofila, kriminalaca, nastranih…, samo se time javnost previše ne izaziva. Tek oni koji si umišljaju neku suvremenost vole o tome raspravljati. Ovdje su na redu političke provokacije. Upravo maloprije pročitah kako Valentin Inzko, kojemu tepaju da je visoki predstavnik, izjavi da je pokretanje procedure izbora Slave Kukića za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH početak obećavajućih procesa… Dalje nisam htio čitati. Kako nelegalno uspostavljena vlast može uspostavljati legalne stvari? Sve je to zidanje kule od karata, ali briga Inzka za to. Neka se narodi svađaju, država propada, on i njegovi dolazit će i dalje ovamo za visoku plaću i pričati nam priču o pomirenju, odgovornosti, marljivosti… Autobus nikako da stane, ima izići. Ili da se usprotivimo pa kud puklo da puklo!
I neki bosanski franjevci baciše se na uspostavljanje reda u BiH. Ovih dana zajedno sa skupinom raznoraznih između ostaloga potpisaše neki apel ili tome slično. Prije toga dokazivali su da ne govore u ime franjevačke provincije kojoj pripadaju. Ne bih se petljao u to, samo mi je nešto nelogično. Izjava koju je u javnost pustilo vodstvo provincije nigdje ne spominje imena, tek kaže da nitko nema pravo govoriti u njezino ime i da svi koji to čine govore tek u svoje vlastito ime. Sasvim jasno i ništa čudno. Sve je u skladu s kanonskim zakonom i zakonom koji vlada u društvu. Ali oni se nađoše prozvani, rekoše da govore u svoje ime i onda udariše po spomenutoj izjavi? Zbog čega, ako te se uopće ne tiče? Ili ti je možda izmakla stolac na kojem si običavao sjediti?
Nije Crkvi zaista lako u ovo suvremeno vrijeme jer je tuku sa svih strana. Uzmimo opet sveprisutnoga don Ivana Grubišića. Čovjek izjavi da su oni što su se djelatno suprotstavili povorci prkosa, oni kažu ponosa, sve to naučili na vjeronauku i u školi. Bože, gdje on živi! Da je partizanija na djelu, zacijelo bi bio komesar.
Klica siledžijstva ima i u kulturi, s obje strane granice. Javna glasila izvjestiše da se osniva BANU BiH (Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti). Podrazumijeva se, neka ljudi osnivaju što hoće, međutim bit je u tome što vrište na takve hrvatske pokušaje. Nikako shvatiti da ako želiš živjeti u miru onome drugome kraj sebe moraš dopustiti isto ono što tražiš za sebe. DHK ne ponaša se ovako, iako su učinci tu negdje. Imaju članova s ove strane granice, ali je teško da ti članovi uđu u njegovu upravu, kao na izbornoj skupštini prošlih dana, ili da dobiju neku nagradu. Osnivanje ogranka je trenutno potpuno nemoguće, uzalud što Matica hrvatska dokazuje da je tako nešto moguće. Dokazuju to i mnogobrojni članovi, ali politika uporno šapće nešto drugo uz potporu sluganskog mišljenja da je ona granica prema Bihaću ili Posavini Kineski zid.
Što sad? Jednostavno, i dalje treba imati zasukane rukave. Da bi nam hrvatska njiva bila plodna, moramo ustrajno čupati korov i sve druge nametnike. Pametni iz Europe tada će primijetiti kako im je drago da smo u njihovom društvu. Ovi dosadašnji su prevaranti i probisvijeti.
Miljenko Stojić | hrsvijet.net