Gabriel Garcia Marquez je u jednom periodu živio na relaciji Europa-Amerika i nakon nekoliko putovanja je zaključio- “Duša i dalje putuje korakom mule!” Tehnologija je toliko napredovala da danas bez problema, zrakoplovi nas mogu prebaciti s jednog kraja svijeta na drugi u nekoliko sati! Marquez svaki put kad bi, nakon nekoliko mjeseci provedenih u Americi , došao u Europu, trebalo mu je nekoliko dana nekad čak i tjedana da se privikne i poveže sa svojim mislima. Osjećao se kao da mu je duša ostala tamo negdje između i da polako, korakom mule, ide prema njemu. Tek nakon nekoliko dana bi mu se duša, um i ono sve što jest, povežu sa tijelom… Tako nekako sam se nekako i ja osjećao prvih par dana nakon dolaska, pomalo izgubljeno….
Put do početne tocke Camina je izgledao ovako: Ljubuški-Zagreb (8.30 sati busom), Zagreb-Barcelona (2 sata leta), Barcelona-Pamplona (5-6 sati busom), Pamplona-Roncesvalles (sat vremena busom), Roncesvalles-San Jan Pied de Port (40 min kombijem)!
2 dana putovanja, prebacivanja i vezanja linija i dolazak 14.08. u večernjim satima u mali grad u francuskim Pirinejima. Po izlasku iz kombija mali culture shock jer je lokalni dress code bijela sa crvenim maramama oko vrata i crvenim pojasevima – Fiesta! Svake godine, svako selo slavi svog zaštitnika i dernek ala Sv. Ante na Humcu traje ne jedan dan nego cili tjedan ekipa po cesti se druži,smije,jede,pije…
Dolazim u agenciju da preuzmem hodočasničku putovnicu (karton sa nekoliko stranica u koji se prilikom dolaska s jedne točke etape na drugu, dobiva pečat kojim se označava da ste prosli dio hodočašća), kartu sa oznakama za vodu po etapama i upute: što, kako, gdje i većina ostalih padeža… Službena agencija i službeno nitko ne priča engleski! Klasika za francuze, od njih 5 koji rade unutra, tek jedan deda zna – Yes, no, maybe… I to priča ko da ga je stid sto i to zna…
Smještaj je inače po “Albergue”-ma (hosteli sa sobama kreveti na kat i to na shemu da je u jednoj sobi po 5 do 15 duplih kreveta) i to fino naplaćuju u rancukom djelu Puta od 10 do 25 eura… Fiesta, sezona hodočasnika i plus kasni dolazak u San Jan, su me ostavili bez kreveta, tako da sam nakon dva dana putovanja i spavanja po busevima morao potražiti kamp i prespavat u šatoru! Kamp se nalazi tik do mosta sa kojeg Martin Sheen krece na svoj El camino u filmu “The Way” (koga zanima nek pogleda, odličan film o El Caminu snimljen prije godinu-dvije).
Dizanje u 5.30h uz buku pijanih fiestaroša koji su se vraćali s derneka, spremanje šatora, kupovina hrane i vode za prvu etapu te napokon prvi koraci! Da se izgubiš trebaš biti nadprirodno nadaren – simboli i putokazi su na svakom koraku tako da ova karta koju sam čekao dan prije nije toliko ni potrebna. Slijedi 6 sati uspona, najviša točka 1450 metara nadmorske visine, vjetar i kiša – milina za ubit volju odmah u startu! Ali najveći vrhovi se osvajaju najmanjim koracima i tako stopu po stopu nakon 6 sati je krenulo spuštanje od nekih 2,30 sata. Prelazak iz francuskih Pirineja u španjolsku Baskiju. Mislio sam da je problem uz brdo, ali ova nizbrdica me satrala! Gomilanje laktata i grčenje, pri konstantnom kočenju, u svim nožnim mišićima. Džaba mjesec dana pripremanja i trčkaranja po ravnom.
Lekcija br.1. – za trčanje po ravnom i hodanje gore – dolje rade sasvim drugi mišići.
Dolazak u Roncesvalles nakon prijeđenih cca 25 km. Ručak, tuširanje, odmor na klupi i opet spavanje u šatoru sto mi nije teško palo, jer nakon ovakvog napora bi zaspao i na drači…
Često mi je padala na pamet izjava moje drage majke, koju je prvi put upotrijebila prije 2 i pol godine kad sam joj rekao da idem u južnu aziju na 2 mjeseca – “Pa sine moj, ta će ti to, zar ti nije bilo lipše kući sidit”… Za taj dan bi se čak i složio s njom…
Buđenje oko 5.45 uz nekakvu buku metar – dva od mene, otvorim šator, pogledam kad dva nasmijana koreanca se utaborila na istoj livadi. Pakiraju se majstori, gledam im backpack veći od njih dvojice skupa. Pitam koliko kila nose, kaže ovaj – 25! Uuuuf, ja mislio da sam frajer sa 14 kg na leđima, a ovaj niži od mene 20 cm i lakši 15 kila tegli 25 i još se smije…
Vec drugi dan sam opet sretao iste ljude kao i prvi dan, mimoiđeš se s ljudima nekoliko puta i već se krenete pozdravljat sa ovdje tipičnim pozdravom “Buen camino”, nakon još par dana svi već znaju o svakom, od kud je i šta očekuje od puta, zajedno se kuha, posuđuju sitnice i razmjenjuju fb-mailovi… Upoznao sam jednu simpatičnu Njemicu od 18 godina, tek je završila srednju i razlog Puta je to sto ne zna koji fax da upiše pa se nada da će joj se kroz 800 km hodanja stvari malo iskristalizirat… Fascinantna metoda za nekog tako mladog…
Druga etapa mi je čak bila možda i teža jer je bila ravnija i dosadnija, a jos sam debelo osjećao upalu od dana prije tako da sam morao udarit sporiji tempo.
Oko 15h dolazim u gradić po imenu Zubiri koji je bio zadnja stanica taj dan. Našao sam smještaj u albergi za 6 eura, bagatela, ali u sobi je 14 kreveta na kat, dakle 28 ljudi. Pošto sam 2 dana proveo u busu, 2 u šatoru, nije mi čak ni bilo važno di je krevet i koliko je ljudi u sobi, samo da je krevet… Pranje robe, tuširanje, stavljanje čepića u uši (ne moraš, ako zelis slušat hrkanje i ostale zvukove koje može proizvesti netko od 27 ljudi u prostoriji) ulazak u sobu i onda onaj trenutak kad cila soba miriše na Deep Relief…čarobno…
Zubiri-Cizur, lijepa etapa od 20 i nešto kilometara od kojih je većina uz rijeku. Prvih nekoliko sati hladovina i svjež zrak, a onda od podne 4-5 sati pržione na 37 stupnjeva. U gradicu 5 km prije Pamplone sam ručao i onda se prvi put izgubio. Naletio sam na još jednog hodočasnika koji je isto tražio izlaz. Bio je Španjolac iz Barcelone u kasnim 30-ima po imenu Max. Pričao je engleski i na brzinu smo se skompali, a on je od lokalaca na španjolskom izvukao informaciju kud ići dalje.
Max je car, cijelih 5 km smo se zafrkavali i pucali od smjeha. Prvi put je na Caminu i to mu je prvi odmor nakon nekoliko godina, odlučio se na put zbog čišćenja i zahvale što je uspio izdržati i uspjeti u poslu zadnjih godina… Stigli smo do Pamplone, popili pivu, rekao sam da mi je žao sto nema bikova da se utrkivamo, a na to je on stavio ruke na glavu i poceo me naganjat… On je ostao u Pamploni, a ja sam produžio dalje do 4 km udaljenog Cizura.
Cizur do sad highlight putovanja! Gradić na brežuljku i odmah albergue na ulazu s lijeve strane. Mali hostel, blago otrcan s dosta mravi, ali s dušom! Radnica-gazdarica-šefica što li već mi je smirenim glasom objasnila kako i što funkcionira u kući- ” Spavanje je 4 eura, u hodniku je kutija za donacije od kojih ja kupujem doručak za sve i sve što je sad u frižideru je ponuđeno!” Odličan koncept koji očito funkcionira, jer je u frizderu bilo hrane za 50 ljudi.
Upoznao sam jednog ludog amerikanca (ludog jer momku stvarno nisu svi kod kuće, ali jako pozitivan) koji je zadnjih mjesec dana radio na nekoj farmi u Španjolskoj, skupio pare i krenuo na put biciklom, dvije cure koje su izgleda jedna drugoj “cura” i masu drugih…
Jedna talijanka je odlučila napravit večeru za sve, drugi su pomogli, ja sam se sklonio da ne smetam ;). Večera u dvorištu, nas 10, dobro vino i 65-o godišnja španjolka na stolici sa strane prebire gitaru ko Stefanovski…milina… Crkva tik uz hostel je sada samo kulturna baština u kojoj se ne održavaju mise nego sluzi kao pomoćna spavaonica za hodočasnike kad se hostel napuni. dosta ih je spavalo u njoj jer je bila topla večer, a u crkvi je bilo ko u hladnjači…
Idući dan je sunce počelo grijat jako rano! Očito kako se mičemo od Pirineja, tonemo u kotlinu u kojoj još uvijek debelo grije. Cijela etapa vodi kroz polja! Polja u kojima nisam primjetio ni jednu najmanju njivu ili obradivu površinu obraslu i zapuštenu. Pšenica, suncokret i vinova loza dokle god ti pogled seže, a po pokošenim livadama: konji, ovce, koze i krave. Uz poljski put duž svih dosadasnjih etapa kupine! Zrele, slatke kupine koje služe svim putnicima da se okrijepe putem. Neki ih beru pa naprave slasticu ili desert kad dođu u hostel.
Gledam i zamišljam naša polja, pogotovo moje polje u Crvenom Grmu. Kod nas su sva manje više obrasla, ljudima se vise ne da mučit oko toga i kao da je najlakše dići sve četiri u zrak… Max mi je rekao da je u španjolskoj kriza i da je nezaposlenost 20%, ja sam mu rekao da kod nas kriza nikad nije ni prestala, da je nezaposlenost veća od 20%, a opet ljudi manje više ne gladuju. Oduvijek smo znali iz šupljeg u prazno… Spominjem mu treći entitet, loš položaj Hrvata u BiH. Rekoh mu: “Eee zamisli da živiš u zemlji po imenu Hercegovina, gradu Ljubuškom, a Hrvat si!? – Zašto? – Hercegovina, kad rastaviš, dobiješ Herc (otkucaj srca), Ego (jako smo ponosni, tvrdi i egoistični taman koliko treba za ić na živce komšijama) i Vina (piće Bogova)! Ljubuški- koji pocinje istim slovima kao i ljubav i dobio je ime iz ljubavi prema ženi, a Hrvati valjda zato sto smo se uvijek “hrvali” s nekim… Max je ispalio da ce zatražit azil kod nas 🙂
Danas sam stigao u Puento le Reina, tu su i ova dva Južnokoreanca, zovu na večeru, kuvaju korejsku juhu od morskih algi, može parirati raštiki. Čujemo se…
P.S. Hvala Nižić Športu, tene dobro drže i nema žuljeva i hvala Kerametalu, pločice isto dobro drže, a i gorivo je postojano 😉
