Pozornost velikoga dijela hrvatske javnosti posljednjih je dana bila usredotočena na Svjetsko rukometno prvenstvo kojemu je Hrvatska bila domaćinom i posebno na hrvatsku rukometnu reprezentaciju koja svojim nastupom i osvajanjem drugoga mjesta pruža izvrsnu priliku za iščitavanje iznimno važnih poruka za sve segmente i članove suvremenoga hrvatskog društva. Premda je nacionalni uspjeh ono što najviše, makar na kratko vrijeme, okuplja, ujedinjuje i raduje, puno je važnije sve ono što je učinjeno ranije, što je zapravo omogućilo taj uspjeh.
Piše: Ivan Miklenić, Glas Koncila
Hrvatski građani i hrvatsko društvo, naime, više negoli na sportskom polju žude za uspjehom u politici kao služenju zajedničkom dobru, u gospodarstvu, kulturi, zdravstvu, odgoju i obrazovanju, socijali, sigurnosti, sudstvu i svim drugim segmentima društvenog života, pa je u sadašnjem povijesnom trenutku najvažnije upravo ono što treba učiniti sada da bi plod toga bio – uspjeh. Hrvatski rukometaši ne bi mogli biti tako uspješni da nisu talentirani, da nisu svoje talente spoznali, razvijali i dograđivali.
I Hrvatska, bez sumnje, ima svoje »talente«: bilo da je riječ o sposobnim ljudima, bilo da je riječ o geografskim, klimatskim, prirodnim svojstvima hrvatskoga teritorija ili o prirodnim i kulturnim bogatstvima. No veliko je pitanje koliko Hrvatska odnosno njezine državne i društvene strukture i političke elite stvarno spoznaju te hrvatske komparativne prednosti, koliko od njih polazeći trasiraju nacionalne ciljeve i strategije i koliko upravo postojeće obdarenosti oplemenjuju i dograđuju. Nažalost u Hrvatskoj, umjesto polaženja od postojećih komparativnih prednosti i stvarnih mogućnosti i njihova dograđivanja za postizanje ukupnog boljitka za cijelo hrvatsko društvo, snage se neprestano troše na sukob između različitih grupnih interesa – uvijek na štetu općega ili zajedničkoga dobra. Kao što bi talenti hrvatskih rukometaša sigurno bili neiskorišteni da nisu s tim mladim ljudima radili sposobni stručnjaci i vodstvo iskreno predano dobru i tih mladih ljudi i sportu, tako ni – ma kako bili brojni – stvarno kvalitetni i sposobni ljudi u Hrvatskoj ne mogu se razvijati i davati onoliko koliko bi mogli bez pametnoga, kompetentnoga i poštenoga vodstva.
Nikada niti jedna sportska ekipa ne bi mogla ostvariti uspjeh ako bi je vodili umjesto slobodnih stručnjaka poslušnici, odnosno umjesto ljudi stvarno zauzetih za zajedničko dobro kakvi sebični ili pristrani nečiji »igrači«. Stoga je na mjestu veliko pitanje koliko se u današnjoj Hrvatskoj stvarno cijeni pamet, stručnost, odnosno nepristrane, slobodne i zajedničkom dobru otvorene kompetentne osobe. Previše je primjera da se takve osobe u hrvatskom društvu zaobilazi, a istodobno se propušta podići nove kompetentne stručnjake i omogućiti im rad u okviru odgovarajućih ustanova za hrvatske nacionalne ciljeve i za zajedničko dobro – što će dugoročno biti sigurno katastrofalno za Hrvatsku. Hrvatski rukometaši nikada ne bi postigli uspjeh bez ustrajnog, napornog, požrtvovnog, predanog rada, treniranja, znoja i napora. U hrvatskom društvu, u kojem je još uvijek živ mentalitet po onoj krilatici »ne možeš me tako slabo platiti kako mogu malo raditi«, i u kojem se medijski stalno servira uspješnost zbog ljepote, sreće, društvenog statusa, pripadnosti određenoj skupini ili spremnosti na javno kršenje etičkih načela, posebno je važan poučak rukometaša o poštenom radu, ustrajnosti i naporu.
Uspjeh koji je potreban na svim područjima hrvatskoga društva dostižan je samo poštenim radom, upornošću, naporom i požrtvovnošću. Barem onoliko koliko pojedini funkcionari i odgovorni ulažu napora za svoje osobno dobro ili dobro svoje interesne skupine, trebali bi ulagati za zajedničko dobro te bi se i svi hrvatski građani brže i lakše oslobađali mentaliteta »lako ćemo«. Hrvatska rukometna reprezentacija nikakav uspjeh ne bi mogla postići da nije bili stvarne, poštene suradnje i sloge u njezinim redovima. A budući da je baš te suradnje i sloge bilo, uspjeh nisu mogli ugroziti ni pokušaji unošenja razdora, nemira, ni podcjenjivanje ili omalovažavanje izbornika. Veoma je važno što se sloga iz ekipe rukometne reprezentacije »prelila«, makar na kratko vrijeme, i u široke krugove hrvatskoga društva, a to otkriva da hrvatsko društvo želi slogu, želi unutarnju poštenu suradnju različitih legitimnih skupina, da hrvatsko društvo, usprkos svim ocrnjivanjima, jazovima, podjelama i ranama, ima potencijala za unutarnji sklad i da mu je samo potrebno vjerodostojno i nepristrano vodstvo koje će ga povesti u rad za boljitak.
Rukometaši su pred javnošću nenametljivo ali vrlo konkretno demonstrirali svoju veliku požrtvovnost, a gesta da je igrač koji je bio proglašen najboljim svoju nagradu odmah dao drugome igraču, očitovanje je iznimne nesebičnosti. Sudbina hrvatskoga društva, osobito u doba kriza, uvelike ovisi o požrtvovnosti i nesebičnosti svih struktura, svih odgovornih i svih ljudi. Kad bi se samo iskorijenila sebičnost iz hrvatskoga društva u onim krupnim stvarima i kad bi bilo više požrtvovnosti, ono bi sigurno vrlo brzo procvjetalo. Svojim talentima koje su brižno razvijali, stručnošću kojom su vođeni, predanim radom i naporom, iskrenom suradnjom i slogom te pokazanom požrtvovnošću i nesebičnošću hrvatski rukometaši očitovali su dragocjen poučak za čitavo hrvatsko društvo.