U zadnje vrijeme po hrvatskim i BiH medijima aktualne su priče o hrvatskim pjevačima koji pjevaju preko Drine, potomcima koljača svojih predaka. Ovi iza Drine odavno su se udomaćili po našim klubovima, spremni napuniti stadione. Ceca ne želi doći i poziva publiku iz Hrvatske u Ljubljanu. Dakle obožavamo Cecinu muziku, a ona nam ne želi pjevati. Prava Srpkinja. Za sebe vjerojatno i čovjek.
Dino Merlin 20 godina nije htio pjevati u Beogradu. Obožavali su ga, a on im nije htio doći. Je li on postao izdajica ili čovjek kada je zapjevao masi koja ga je dočekala na najvišem mogućem nivou? Je li on prestao biti pravi Musliman sada kad je pjevao Bosnom behar u centru Beograda? Odvlači se tu pitanje je li bitnije biti čovjek, ili biti Hrvat. Ili biti Srbin.
Što čini pravog Hrvata? Domoljuba? Čovjeka? Ovih dana je to bilo navijanje za repku uz glasno pjevanje ustaških pjesama u Mostaru. Što smo onda kad iziđemo vani, a nema kluba gdje ne ‘cepaju’ Neda i Ceca?
Neda Ukraden rođena je u Imotskom, gradu koji je poznat kao grad čiji stanovnici u 95% slučajeva naginje desnici, Thompsonu i crnim majicama. Mladost je provela s ‘rajom’ u Sarajevu, kojeg je elegantno napustila kad su počele granate i maskirani četnici s puškama pod svjetlima grada. Danas je Neda toliko obožavana da je ipak uspjela održati dva koncerta bez dojave o bombi. Stalno govori kako je u duši Sarajka i kako je njeno srce ostalo u Sarajevu. A ona ga ostavila. Žene srce ne ostavljaju. Srce može samo biti ostavljeno. Uzalud doziva raju iz Sarajeva, i jedina kvaliteta joj je što sa 62 godine izgleda fantastično. A možda i sjećanje na dane kad mnogima nije bilo bitno što je tko.
Dakle Neda Ukraden nije prava Srpkinja, jer joj je srdašce u Sarajevu, nije ni čovjek jer ljudi grad ne taje i ne ostavljaju. Neda Ukraden je samo mačka.
Emir Kusturica također je dao petama vjetra dok je raja bila gladna više od 1000 dana, izdao Sarajevo i postao srpski nacionalist. Pio je viski i prao noge u njemu s Miloševićem dok je Srebrenica padala i čovjek se danas zove Nemanja. Dakle Nemanja nije ni pravi musliman, ni pravi Srbin kako se sam naziva, ni čovjek. Odlika čovjeka nije izdaja grada u kojem si se rodio.
Goran Bregović je svoju izdaju opravdao svojim poslom. Rekao je da je rat za njega prljav i da je on kompozitor, a ne ratnik. Danas sa ukradenom Štulićevom idejom, u bijelom odjelu svira s trubačima i naravno priča o ostavljenom srcu u Sarajevu. I ćevapima kod Želje. Goran Bregović dakle nije ni jedno ni drugo, on je kompozitor.
Vrhunac je naravno doživio pišući Gas Gas i Štiklu za Severinu.
I tako, pobratimili se opet. Oni sviraju za nas, mi za njih, rađaju se prinčevi bakra, Dino Merlin puni tri beogradske arene u tri dana, Tereza Kesovija zaboravlja svoje srce u srušenoj kući pa pjeva i ona, a mi smo luđi nego ikad za ekavicom. Je li u pitanju zabranjena ljubav koja je uvijek najslađa?
Nije bitan ni Merlin, ni Neda, ni Kusturica, ni Bregović. Umjetnici kao neshvaćeni milje možda nije ni vrijedan kritiziranja.
Bitni smo mi. Mali Hrvati, mali Muslimani i mali Srbi. Ako oni ne znaju tko su, mi moramo znati. A glazbeni ukus ne određuje Hrvata, on određuje čovjeka.