{"id":11324,"date":"2011-12-20T09:45:35","date_gmt":"2011-12-20T08:45:35","guid":{"rendered":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/2011\/12\/20\/bozicna-prica-s-nekoliko-psovki-par-bosnjaka-srba-i-jednim-djecakom\/"},"modified":"2011-12-20T09:45:35","modified_gmt":"2011-12-20T08:45:35","slug":"bozicna-prica-s-nekoliko-psovki-par-bosnjaka-srba-i-jednim-djecakom","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/bozicna-prica-s-nekoliko-psovki-par-bosnjaka-srba-i-jednim-djecakom\/","title":{"rendered":"Bo\u017ei\u0107na pri\u010da s nekoliko psovki, par Bo\u0161njaka, Srba i jednim dje\u010dakom"},"content":{"rendered":"
\"malac\"Bilo je \u010darobno biti ju\u010der u dnevnom boravku Amele \u0160i\u0161i\u0107 u tro\u0161noj, vla\u017enoj ku\u0107ici u \u017divinicama Gornjim. Voziti se \u010detiri sata ledom i snijegom okovanim cestama, samo da bi na dva malena, poluraspadnuta kau\u010da sa heklanim miljeima upoznao toliko tuge i toliko radosti u isti mah. <\/p>\n

Nekada\u0161nji tradicionalni odgoj ovdje na kamenu, suosje\u0107ajnost i brigu za najpotrebnije imao je u\u00a0 centralnoj su\u0161tini svoje naoko vanjske gordosti. Posebno u vrijeme bo\u017ei\u0107nih blagdana. Mi koji smo odrasli u sje\u0107anju na mokre skafandere koje nam did ra\u0161iruje nad \u0161poretom jer smo opet nespretno utrapili u snijeg, pamtimo umatanje kola\u010da i kruha u \u0161arene kuhinjske krpe, koje smo kasnije skupa s njim dijelili siroma\u0161nima.<\/p>\n

Tad si bio mali i nisi imao pojma da je i tvoj did, kao i svi drugi dobri didovi koji su tako raznosili na Badnjak sav svoj mirisno-jestivi imetak po kom\u0161iluku, zapravo tako\u0111er bili siroma\u0161ni. Ali su u svojoj nevolji uvijek znali – kako izrezati srce na kri\u0161ke.<\/p>\n

Puno je od umne i duhovne ostav\u0161tine tih ljudi preslikano i danas. Mnogi brinu o socijalnim slu\u010dajevima u svojoj blizini, o starima i nemo\u0107nima, o bijedom nagri\u017eenim obiteljima, uplakanoj djeci. Tiho i po\u017ertvovno, mada ni sami nisu u boljoj financijskoj poziciji. Me\u0111u bulumentom rasipnih i bahatih lokalnih mo\u0107nika, postoji malen, ali zna\u010dajan broj onih koji nesebi\u010dno poma\u017eu one koji nisu u mogu\u0107nosti da svojoj djeci i obitelji osiguraju \u017eivot dostojan \u010dovjeka. Svi oni su neznani an\u0111eli na\u0161ih \u017eivljenja. I jedina ruka za spas onih koji se utapaju u beznadnosti svog o\u010daja.<\/p>\n

Jednom mi je netko koga volim rekao da prili\u010dno naivno promatram \u017eivot oko sebe. Pa neka. Meni je to jedini na\u010din da isti i pre\u017eivim. Ako bih povjerovala da su danas u ve\u0107ini oni koji pljulju vrijednu, ljubu\u0161ku humanitarnu akciju koja \u0107e kona\u010dno Mitulu dati krov nad glavom, ili da su \u0161irokobrije\u0161ka ve\u0107ina oni koji obezvrije\u0111uju bo\u017ei\u0107nu akciju bri\u017enih entuzijasta za djecu s posebnim potrebama,\u00a0 to bi zna\u010dilo da sam se pomirila sa svime onime \u0161to sam oduvijek odbijala biti.<\/p>\n

Da, zloba i licemjernost niknuli su kao korov, srce je organ koji rendgen dana\u0161njice sve rije\u0111e o\u010ditava, materijalno potko\u017eeni samo su rasipni hladnokrvci koji gomilaju njema\u010dke bolide, surovi robovlasnici \u0161to izrabljuju i poni\u017eavaju radnike do suza, a nerijetko i do smrti vje\u0161anjem.
Ali ako na sva ta govna do\u0111e samo jedan \u010dovjek, ako bar jednu suzu poni\u0161ti jedan osmijeh, onda cijela borba ima nekog smisla.<\/p>\n

Jer, mi \u010desto zaboravljamo…kako nekad kad ti je dan najte\u017ei, kad ti se na ramena navalja cijela planina puna te\u0161ko\u0107a i kad ti se \u010dini da si potpuno sam, bez igdje ikoga…dole na raskri\u017eju kod \u0161kole stoji Mitul i ma\u0161e ti ki\u0161obranom nasmijan. A ni ne zna tko si. Ali ba\u0161 ti je taj ki\u0161obran i mahanje i osmijeh trebao u tom trenutku vi\u0161e nego i\u0161ta na svijetu.<\/p>\n

Ova dr\u017eava je razru\u0161eni monstrum koji se hrani mr\u017enjom u ponoru gdje drijemaju sve sli\u010dne avetinje. Ona je globalni socijalni slu\u010daj i vi\u0161estruki endem nesno\u0161ljivosti u svjetskoj psiho-analizi. Grobnica normalnih, zlatni rudnik sebi\u010dnih autokrata.<\/p>\n

Pa ipak, biti ju\u010der u dnevnom boravku Amele \u0160i\u0161i\u010d u \u017divinicama Gornjim, u tro\u0161noj i vla\u017enoj ku\u0107i, bilo je potpuno \u010darobno. Amela je majka desetogodi\u0161njeg Elevedina, ostavljena na milost i nemilost surove sada\u0161njice. Mlada \u017eena godi\u0161ta koje bi ina\u010de trebalo biti puno \u017eivota, bez roditelja, bez ikakve podr\u0161ke, blaga je i nje\u017ena, sa o\u010dima punim suza u kojima se jo\u0161 ogleda strah od pijanog mu\u017ea koji ih je godinama sustavno fizi\u010dki i psihi\u010dki maltretirao. \u017dive u siroma\u0161tvu kakvom ste rijetko ikad svjedo\u010dili.<\/p>\n

Dje\u010dak je od gladi bio i hospitaliziran. No, svoju pri\u010du iznose hrabro, bez trunke la\u017enog samosa\u017ealjenja. Danas, kad su na\u0161i snovi \u010dudesni svjetovi puni sva\u010dega, ona sanja da \u010disti wc-ove. I \u010dak joj je i taj put do smrdljivog i prljavog toaleta nedoku\u010div i dalek. Op\u0107inu boli \u0111on-obraz kojeg nema za ovu obitelj. Federaciju boli ona stvar koju nema za ovom obitelji.<\/p>\n

Promatram dje\u010da\u010dki sjaj u posivjelim Elvedinovim o\u010dima dok rastvara darovane paketi\u0107e, pristigle sa svih strana. \u010cista i neokaljana sre\u0107a. Poput starih filmova. Poput djetinjstva.
U sebi zbrajam tisu\u0107e maraka koje su oti\u0161le na policijsko \u010duvanje Bakira Had\u017eiomerovi\u0107a i nosanje prepunih cekera njegovoj supruzi po Ciglanama. Zbrajam stolove sa \u010covi\u0107evog nedavnog bo\u017ei\u0107nog prijema za politi\u010dke uhljupe. Ku\u0107e i vikendice pridodajem. Zbrajam koli\u010dnu \u017edera\u010dine koju su strusili svi zajedno na\u00a0 onim silnim dogovaranjima kad nisu dogovorili ni\u0161ta, po luksuznim birtijama i hotelima, \u0161to u domaji, \u0161to po bijelome svijetu. Pomi\u0161ljam na pare u Zlatkovoj ko\u017enoj, reketa\u0161koj torbi.<\/p>\n

Mislim na \u017delju Kom\u0161i\u0107a, \u0106oeka iz naroda, \u0107ar\u0161ijsku ljudinu, maltene supermena, koji tro\u0161i za sva tri naroda plus vjerne \u201eostale\u201c, sam sa sobom. Sje\u0107am se face Bo\u017ee Ljubi\u0107a dok u Borku trpa halapljivo hranu na jednom od onih \u201eprete\u0161kih\u201c, protokolarnih ru\u010dkova.<\/p>\n

Kontam o spektakularnim pro\u010deljima grozomorne vile Izetbegovi\u0107a malog. Razmi\u0161ljam o vjerskim poglavarima. O cvilidretanju kad se izgubio Reisov \u0107uko. Vidim d\u017eamije, tornjeve crkava, skupocijeni kamen, bijesne zvonike, arhitektonska \u010duda i nakarade, kupole kao u lunaparku. Zamrzavam lica na raznim seminarima, konferencijama i ostalim zapadnja\u010dkim sranjima koje furaju na\u0161i \u201ezabrinuti i anga\u017eirani\u201c NVO-i i kojekakve udruge sve uz kanapei\u0107e i kokteli\u0107e, nerijetko i muziku u\u017eivo. Pomi\u0161ljam na onaj dio dobrostoje\u0107e dijaspore koji je nabrijan \u201e100% patriotski\u201c samo u virtuali dok nasa\u0111eni za ra\u010dunalima kme\u010de za Bosnom, a u reali su stopostotni la\u017enjaci i licemjeri.<\/p>\n

Pomi\u0161ljam na tre\u0161erske \u0161uobizz levate koji zara\u0111uju masnu lovu na nesre\u0107i na\u0161ih naroda kroz filmove, glazbu, knji\u017eevnost.<\/p>\n

Povra\u0107a mi se.<\/p>\n

A onda se okrenem i na dva poluraspadnuta kau\u010da vidim ljude. Divne i velike ljude koji se sre\u0107u po prvi put. Doboj, Sarajevo, Kakanj, zapadna Hercegovina. Sve fa\u0161ista do fa\u0161iste. U grlenom smijehu, s toliko jednostavne i bliske topline. \u010covjek koji se bavi peradarstvom i te\u0161ku muku mu\u010di s proizvodnjom jer Lijanovi\u0107evi poticaji zavr\u0161e jedino u Lijanovi\u0107evim proizvodnjama, doveo je svoju djecu da nau\u010de davati od sebe onima kojima je to potrebno. Lekcije \u017eivota u svakoj minuti.<\/p>\n

Dok nas je Elvedin ispra\u0107ao s kapije, neumorno ma\u0161u\u0107i tankim, dje\u010djim rukama shvatila sam da niti jedna knjiga, ni znanstveno istra\u017eivanje, politi\u010dka analiza ili kojekakvo drugo preseravanje kojim smo se bavili i iscrpljivali proteklih godina ne mogu dose\u0107i razinu beste\u017einske istine koja se uprizorila tako nenametljivo u toj prostoriji: zemlja nam je nepovratno sjebana, ali u njoj jo\u0161 uvijek \u017eive beskrajno dobri ljudi.<\/p>\n

Ne vjerujte kad vam ka\u017eu suprotno, slu\u0161ajte srce i sretan vam Bo\u017ei\u0107 uz obilje radosti.<\/p>\n

Martina Mlinarevi\u0107-Sopta l poskok.info<\/span><\/strong><\/div>\n<\/p><\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
\"malac\"Bilo je \u010darobno biti ju\u010der u dnevnom boravku Amele \u0160i\u0161i\u0107 u tro\u0161noj, vla\u017enoj ku\u0107ici u \u017divinicama Gornjim. Voziti se \u010detiri sata ledom i snijegom okovanim cestama, samo da bi na dva malena, poluraspadnuta kau\u010da sa heklanim miljeima upoznao toliko tuge i toliko radosti u isti mah. <\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":11323,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[25],"tags":[168,52,126,772,80,431,569,5508,8120,158,371,64,7640,134,102,1896,940],"class_list":["post-11324","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-kolumne-kolumne","tag-jer","tag-koje","tag-koji","tag-naroda","tag-nisu","tag-ona","tag-oni","tag-onih","tag-pomisljam","tag-sam","tag-samo","tag-smo","tag-srce","tag-sto","tag-sve","tag-svojoj","tag-toliko"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/11324","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=11324"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/11324\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media\/11323"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=11324"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=11324"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=11324"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}