{"id":12520,"date":"2012-04-09T08:51:52","date_gmt":"2012-04-09T06:51:52","guid":{"rendered":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/2012\/04\/09\/sve-pticiceeee-izgoreeee\/"},"modified":"2012-04-09T08:51:52","modified_gmt":"2012-04-09T06:51:52","slug":"sve-pticiceeee-izgoreeee","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/sve-pticiceeee-izgoreeee\/","title":{"rendered":"Sve pti\u010diceeee izgoreeee"},"content":{"rendered":"
\"kino_mgm\"Ne znam kako to stoji kod vas ali moja asocijacija za ljubu\u0161ko kino Radnik je ona stara \u0161kolska pjesmica \u201cSve pti\u010diceeee iz goreeee\u201d.<\/div>\n
Naglasak otpjevanog dijela pjesme bio je na kraju stiha tako da je ovo \u201ciz gore\u201d bilo otpjevano tako da je zvu\u010dalo vi\u0161e kao da sve pti\u010dice izgore. Tako je ova nevina i dobronamjerna pjesmica umjesto dirljive poruke da nam se pti\u010dice pjevaju\u0107i spu\u0161taju iz gore prema moru dobila dimenziju zagorjelog pti\u010djeg mesa.<\/div>\n
Unutra\u0161njost kina svojom oskudno\u0161\u0107u nije puno odudarala od vanj\u0161tine. Spartanski opremljena tvrdim drvenim stolicama na sklapanje (i lupanje) i skromnom drvenom pozornicom u dnu dvorane koja je demokratski ugo\u0161\u0107avala sve od \u0161arlatanskih brkatih ma\u0111ioni\u010dara do utegnutih i dosadnih politi\u010dara.<\/p>\n

Nije bilo neobi\u010dno da se na skromnoj pozornici ljubu\u0161kog kina u istoj sedmici smjene pjesnici sa neke knji\u017eevne ve\u010deri i tinejd\u017eerski idol Zdravko \u010coli\u0107. Ili opet da Prvomajska sjednica puna politi\u010darskih ispraznih govora prethodi narodnja\u010dkom lumperaju Silvane Armenuli\u0107 koji dan kasnije.<\/p>\n

Iz one perspektive posebno su bili zanimljivi nastupi, ve\u0107 spomenutog, zbora osnovne \u0161kole i popratne priredbe od folklora do recitacija. Na pozornici su stvari bile manje vi\u0161e iste iz godine u godinu. Zbor i glazbenaa sekcija bili bi poredani u pozadini bine. \u010clanovi zbora i svira\u010di (glazbena sekcija) lijepi k\u2019o slike, fri\u0161ko okupani, ispeglani, blistavi i \u2018ljubi ih majka\u2019 zalizani a ispred njih energi\u010dni nastavnik \u0106atovi\u0107 jednom rukom neumorno dirigira a drugom jo\u0161 neumornije namje\u0161ta kosu koja bje\u017ei sa oskudno pokrivene glave.<\/p>\n

U prvom redu dvorane poredani bi bili na\u0161i nastavnici sa kariranim \u2018siperak kravatama\u2019 i nastavnice sa tek formiranim trajnima i neizbje\u017enom, nimalo diskretnom \u0161minkom. Do njih opet, po du\u017enosti poredani ozbiljni, op\u0107inari i drugovi ispod bori\u0107a (iz Komiteta) sa izrazom lica \u2018vi\u0111u mene\u2019.<\/p>\n

U redovima iza sjedilo se kako koga zapadne ili kako se ko osje\u0107a. Atmosfera je opu\u0161tena, proleterska. Sjedi se, smije i di\u0161e punim plu\u0107ima i neusiljeno.
Osim rijetkih \u2018va\u017enih\u2019 priredbi grijanja ni hla\u0111enja u dvorani naravno nije bilo tako da su zime unutra bile prili\u010dno \u2018osvje\u017eavaju\u0107e\u2019 i nerijetko cvokotne a ljeta opet znojna sa mirisom jeftinog dezodoransa.<\/p>\n

Sje\u0107anje me vra\u0107a u jednu od tih hladnih zima s ranih sedamdesetih kada je u kino Radnik, na veliko najavljivan i plakatiran, do\u0161ao ma\u0111ioni\u010dar sa svim \u0161to se od njega o\u010dekuje uklju\u010duju\u0107i i karte i ze\u010deve i golubove i \u0161arene marame koje je izvla\u010dio iz \u0161irokih rukava. Zagrijao nas je svojim \u010dudovi\u0161nim trikovima I onda uvjerljivo najavio da je on i hipnoti\u010dar i da mu treba dvadesetak dobrovoljaca koje \u0107e on hipnotizirati i ovladati njihovim mislima. \u010cini mi se da nije ni zavr\u0161io re\u0107i da mu treba dvadeset dobrov\u2026 a mi iz prvih redova zasprintali smo poput stampeda prema pozornici. Posjedao nas je u polukrug i po\u010deo sa mantrom kako su nam kapci te\u0161ki i kako nam se spava. Budu\u0107i da sam ja vjerojatno ro\u0111en kao hipnoti\u010dki subjekt sa genetskom gre\u0161kom niti su mi kapci bili te\u0161ki niti mi se spavalo. Jo\u0161 sam bio skroz naskroz svoj a kako se ni\u0161ta neobi\u010dno nije doga\u0111alo po\u010deo sam se okretati oko sebe \u0161kilje\u0107i \u010das prema mojoj uspavanoj scenskoj subra\u0107i, \u010das prema punoj dvorani koja se ve\u0107 umirila spremaju\u0107i se da svjedo\u010di ne\u0161to nesvakida\u0161nje. U tom je hipnoti\u010dar po\u010deo i\u0107i od jednog do drugog i bockati nas iglom. Ve\u0107ina je uistinu ve\u0107 bila hipnotizirana i nije regirala na ubod. Pri\u0161ao je tiho do mene, bocnuo u rame, uslijedilo je moje \u201cAjjj\u201d i njegovo \u201cHajde bje\u017ei\u201d i to je bio kraj moje show karijere. Vratio sam se na svoje mjesto sa pomije\u0161anim osje\u0107anjima. Nisam znao treba li da budem heroj kojeg je nemogu\u0107e hipnotizirati ili mi je pak krivo \u0161to nisam ostao gore da budem dio te \u010dudesne seanse. Nakon nekoliko minuta kad je na pozornici pala hipnoti\u010dareva naredba \u201cLjeto je, vama je vru\u0107e, skidajte se\u201d a hipnotizirana grupa po\u010dela da se skida do donjeg ve\u0161a, definitivno sam znao gdje mi je mjesto. U parteru a ne na pozornici.<\/p>\n

Za odr\u017eavanje ove dvorane prepune pjesme, snova, smijeha , pla\u010da i iluzija bila je zadu\u017eena stasita Mara koja se svojom pojavom poprili\u010dno dobro uklapala u ovu atmosferu. Hodala je te\u0161ko, skoro KingKongovski. Bila je naj\u010de\u0161\u0107e obu\u010dena u dugi, plavi, izlizani, radni\u010dki mantil koji joj je valjda trebao poduprijeti autoritativnu figuru i pojavu. Red je zavodila ogromnim sve\u017enjem klju\u010deva za sve one koji se nisu uklapali u Marino poimanje reda i mira.<\/p>\n

Scenarij ulaska u dvoranu bio je nekada interesantniji od onoga \u0161to bi slijedilo na platnu ili pozornici. \u010cekali smo i naguravali se pred zaklju\u010danim vratima u pomaloj prostoriji, nekoj vrsti \u010dekaonice, koja se kupala u koktelu sastavljenom od oblaka duhanskog dima i smrada iz WC\u2013a koji se naslanjao na slavnu kavanu Radni\u010dkog koja je opet bila institucija za sebe.<\/p>\n

Mara bi se pojavila iznebuha, poput cunamija pogurala nas onako sitne da se probije do vrata koja je trebalo otklju\u010dati. U tom proboju do vrata \u2018\u0111ava bi nas odnija\u2019 vi\u0161e puta dok korpulentna Mara nije zauzela poziciju, preprije\u010dila vrata i stala da kida karte. U gu\u017evi onih koji su imali ulaznice redovno bi se na\u0161lo i nekoliko odva\u017enih koji su se poku\u0161avali \u2018uvaliti\u2019. Taj proces uvaljivanja zavr\u0161io bi naj\u010de\u0161\u0107e tako da bi \u2018uvaljiva\u010d\u2019 bio \u2018pedago\u0161ki opomenut\u2019 sve\u017enjem klju\u010deva po glavi nakon \u010dega bi se razo\u010daran udaljio i \u010dekao da zavr\u0161i film o kojem bi poslije slu\u0161ao siroma\u0161niji za jedno filmofilsko iskustvo i bogatiji za \u010dvrgu na glavi. Istina \u010duda su se nekad i de\u0161avala tako da bi poneko \u2018uvaljivanje \u2018 i uspjelo . Kasnije kad smo poodrasli shvatili smo da mi i nismo bili toliko vje\u0161ti nego da je Mara povremeno dobrodu\u0161no zatvorila o\u010di i pustila nas da ilegalno odgledamo film za koji nismo imali para.<\/p>\n

Jedna od komi\u010dnijih situacija koje se pamte i prepri\u010davaju vezana je za ljubu\u0161ku legendu Baru koji je naprosto bio zaljubljen u filmove i rijetko bi propustio neki film. Kad je napunio 18 godina, postao punoljetan i dobio li\u010dnu kartu, lokalni mangupi uvjerili su ga da sa li\u010dnom kartom (a karta je bo\u017ee moj karta) mo\u017ee ulaziti u kino jer mu to, je li, sad do\u0111e kao stalna ulaznica. Siroti Bare progurao se sa otvorenom li\u010dnom do Mare i ponosno pokazao svoju \u2018ulaznicu\u2019. Mara, visprena kakva je bila, odmah je shvatila igru i Bari je bez uvijanja poru\u010dila \u201cNos\u2019te \u0111ava od mene\u201d. Bare se me\u0111utim nije dao pokolebati upiru\u0107i uporno u svoju fotografiju u li\u010dnoj karti i ponavljaju\u0107i \u201cEvo Mare karte, pa \u0161to sam je onda d\u017eaba vadija\u201d. Ne znam je li suvi\u0161no re\u0107i da su u nedostatku dodatnih argumenata opet\u00a0 proradili Marini klju\u010devi koji su efektno zavr\u0161ili diskusiju. Bare se povukao u pozadinu a mangupi koji su ga nagovarali su mu u me\u0111uvremenu kupili pravu kino kartu koju je Bare poslije izdaleka, na sigurno, pokazivao Mari da ne bi slu\u010dajno opet klju\u010devi proradili.<\/p>\n

Najzanimljivije od svega je da je guranje ispred vrata u stvari bio dio onog redovnog predfilmskog rituala jer smo se jednako \u017eestoko gurali kad bi nas bilo 20 ili 200. Najkomi\u010dnije je bilo kad bi me\u0111u prvim uletili u dvoranu i onda nismo znali gdje \u0107emo od one silne \u0161irine. Tragali smo naravno za najboljim mjestom u kinu, promijenili sjedi\u0161te nekoliko puta i skrasili se opet na ono isto mjesto gdje smo prvo sjeli. I tako nam je i djetinjstvo pro\u0161lo trkaju\u0107i se ko \u0107e prije do\u0107i do tog najboljeg mjesta za koje ni dan danas ne znamo gdje je ali znamo sigurno da je tamo negdje.<\/p>\n

Teorije vezane za najbolje mjesto u kinu zavisile su naj\u010de\u0161\u0107e od namjera za dolazak. Ako je povod bio filmofilske prirode svako mjesto blize ekranu bilo je idelano. Ako se u kino pak dolazilo radi mraka, ukradenog poljupca ili samo obe\u0107avaju\u0107eg dr\u017eanja za ruku onda je sve pozadi i to po strani bilo pravi izbor jer ono \u0161to se doga\u0111ala na filmskom platnu i onako je dolazilo usput.<\/p>\n

Dok je Mara vladala dvoranom na katu je glavni bio \u0160erif Jaki\u0107 – \u0160era. \u0160era je bio \u010dovjek sa vjerojatno naprigodnijim imenom kino operatora. Kauboji na filmskom platnu neumorno su se \u0161aketali\u00a0 a sve je to onako \u0161erifski pratio nas \u0160erif kroz\u00a0 onaj pravokutni prozor\u010di\u0107 iz kojeg je dolazilo more svjetla prema filmskom platnu. \u0160erifa svi pamtimo sa vje\u010ditom cigaretom u ustima. Njegova smotana cigareta od doma\u0107e \u0161kije izgledala je kao da ima ozbiljne gravitacijske probleme. Smje\u0161tena nehajno u ugao usta visila je kao mrtva riba kojoj bi u\u017eareno oko tek povremeno zasijalo govore\u0107i – jesam jo\u0161 sam \u017eiva. \u0160erif koji je bio \u010dovjek od malo rije\u010di po\u010desto je znao zaboraviti da je kino operater. Nakon \u0161to se ne bi pojavio u svojoj sobici odakle je prikazivan film u zakazano vrijeme po\u010detka filma, svi mi koji smo sjedili u dvorani kao na iglama i \u010dekali da zapuca sa platna ubrzo bi postali nervozni i glasni. Po\u010dinjalo bi lupanje stolicama i prozivanje dok se Mara ne bi pojavila na vrhu dvorane nakon \u010dega bi svi naglo postali uljudniji. \u0160erif bi u tom privremeno napustio kavanu Radni\u010dkog i svoj konjak, svjetla u dvorani bi se pogasila a mi po\u010dinjali da tonemo u u jedan daleki, \u017eivopisni i idili\u010dni svijet. Ako bi se sa ekrana na po\u010detku filma oglasio onaj \u010duveni Metro Goldwyn Mayerov lav u kinu bi se uglas \u010dulo \u201cOvaj je dobaaar\u201d. Snijegom pokriveni vrhovi planine Paramount-a na po\u010detku filma su isto tako izgledali obe\u0107avaju\u0107e dok je sve ostalo bilo : \u201cNi\u0161ta ovo ne\u0107e valjat\u2019 \u201c <\/p>\n

Valjda za to \u0161to smo bili u slijepom crijevu kulturnog svijeta, kvaliteta filmske trake koja je dolazila do Ljubu\u0161kog, nakon \u0161to bi pro\u0161la pola planete, bila bi vi\u0161e nego katastrofalna. Vrlo \u010desto gledali smo filmove koji bi doslovno bili izmasakrirani. Znalo se desiti da usred filma kompletna scena zagonetno nestane tako da je i najma\u0161tovitijem gledaocu bilo nemogu\u0107e poslagati sve kockice. Ako smo gledali uzbudljiv kaubojac, u slu\u010daju presko\u010dene scene, psovke bi po\u010dele letjeti prema projektoru i \u0160erifu, koji se naj\u010de\u0161\u0107e ni kriv ni du\u017ean na\u0161ao pred verbalnim strojem za strijeljanje. Ako se pak radilo o dosadnom \u2018umjetni\u010dkom\u2019 filmu primjedbe ne bi bile tako \u017eestoke i istopile bi se u kakofoniji cini\u010dne graje.<\/p>\n

Ono \u0161to je davalo posebnu dimenziju gledanju filmova u kinu Radnik bile su reakcije publike. Svaka \u017ee\u0161\u0107a scena koja je sadr\u017eavala ili tu\u010dnjavu ili seks izazivala je poseban interes. Nama najdra\u017ei kauboji, nakon \u0161to bi hladni k\u2019o \u0161pricer iskibicovali karte ili \u0161armirali neku \u010dipkasto obu\u010denu damu za povremenu upotrebu, udarali su se do besvjesti,\u00a0 valjali po pra\u0161ini, razvaljivali salonska vrata, padali sa balkona (obvezno u neku slu\u010dajno postavljenu ba\u010dvu) i sve to d\u017eentlemenski bez kapi krvi. Uz ove scene mi bismo \u010doporativno lupali nogama od pod, glasno navijali , smijali se i slali infantilne komentare prema platnu tipa nek se i na\u0161a \u010duje.<\/p>\n

Za vrijeme gledanja horor filmova sitaucija bi bila dijametralno suprotna. Dvorana bi bila tiha kao pono\u0107 dok bi vukodlaci zavijali i slijepi mi\u0161evi oblijetali oko drakula. Strah smo nevje\u0161to odganjali tek nakon \u0161to bi iza\u0161li iz kina i po\u010deli praviti \u0161prdanciju na ra\u010dun drakuline frizure ili ljubi\u010dasto oblo\u017eenog fraka.<\/p>\n

U onim malo smijelijim scenama preko ekrana bi ponekad bljesnule \u017eenske grudi \u0161to je bio povod za pu\u0161tanje svih mogu\u0107ih neartikuliranih pubertetskih krikova i urlika. Oni malo stariji jo\u0161 so\u010dnije bi prokomentirali scenu uz ono obavezno \u0161to bi joj sve rodijak radio da samo Hollywood nije tako daleko od Ljubu\u0161kog.<\/p>\n

U slavu tih prohujalih dana, ovih godina, s one druge strane djetinjstva, kad god gledam neki film u dru\u0161tvu moje puno ljep\u0161e polovine ako slu\u010dajno po\u010dinje s onim \u010duvenim, mo\u0107nim urlikom MGM lava ja sve\u010dano najavim \u201cOvaj mora biti dobaaar\u201d. A kad me ona za\u010du\u0111eno upita \u201dKako zna\u0161 ?\u201d ja sa osmjehom dvanaestogodi\u0161njaka samo odva\u017eno procijedim \u201cZnam sigurno\u201d.<\/div>\n


<\/strong> <\/p>\n

Esad Sadikovi\u0107, Australija | ljubusaci.com <\/strong>
<\/span><\/div>\n

<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

\"kino_mgm\"Ne znam kako to stoji kod vas ali moja asocijacija za ljubu\u0161ko kino Radnik je ona stara \u0161kolska pjesmica \u201cSve pti\u010diceeee iz goreeee\u201d.<\/div>\n
Naglasak otpjevanog dijela pjesme bio je na kraju stiha tako da je ovo \u201ciz gore\u201d bilo otpjevano tako da je zvu\u010dalo vi\u0161e kao da sve pti\u010dice izgore. <\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":12519,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[19],"tags":[127,136,9369,146,126,5051,92,46,163,4024,135,158,64,134,102,185],"class_list":["post-12520","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drustvo-drustvo","tag-kako","tag-kao","tag-kino","tag-koja","tag-koji","tag-mara","tag-nakon","tag-nas","tag-nije","tag-opet","tag-prema","tag-sam","tag-smo","tag-sto","tag-sve","tag-tako"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/12520","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=12520"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/12520\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media\/12519"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=12520"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=12520"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=12520"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}