Dok su nam u \u010ditankama pri\u010dali o dra\u017eima zime, sanjkama, skijama, Snje\u0161kama Bijeli\u0107ima mi smo \u010deznutljivo ma\u0161tali i sve \u0161to smo vidjeli kroz prozor bila je nepregledna ki\u0161na zavjesa koja nas je pratila mjesecima kroz ono \u0161to je kalendar zvao zimom.<\/p>\n
U takvu zimu smo ulazili beskrajno dugo.<\/p>\n
U Septembru koji je jo\u0161 uvijek temepraturno dobro mirisao ljetom prvo nas je sna\u0161la \u0161kola \u0161to je bio znak da je ljeto, kupanje i mahnitanje definitivno iza nas. Onda bi po\u010delo da nas napu\u0161ta li\u0161\u0107e sa drve\u0107a, laste sa telegrafskih stubaca i onaj ten kojim smo marljivo, u protekla tri-\u010detiri mjeseca, bojili tijela.<\/p>\n
Kada bi po\u010delo kiseljenje kupusa, branje kukuruza, trganje gro\u017edja i pe\u010denje rakije onda smo znali da su topli dani ljeta ve\u0107 arhivirani.<\/p>\n
Iza ovoga na ulicama bi se pojavili si\u0107u\u0161ni Albanci sa njihovim bijelim kapicama, ru\u010dnim pilama i drvenim kozama i uporno, od vrata do vrata, nudili pilanje drva od kojeg su hranili svoje porodice u nekom drugom svijetu, na dalekom Kosovu. Nikad mi nije bilo jasno odakle je sve dolazila ona istrajnost i snaga kojom su, \u010desto gladni, pilali drva iz dana u dan neumorno. Kako su nas putevi po\u010deli voditi \u0161ire po svijetu a mi se sve vi\u0161e udaljavali od feudalnog, brdskog Balkana tako su nam u \u017eivote i avlije po\u010dele dolaziti motorne Sthilovke \u010dije je glasno brektanje zauvijek otpratilo ljubu\u0161ke zimske goste u njihov daleki zavi\u010daj.<\/p>\n
I dok smo se u oktobru bavili florom u novembru bi opet do\u0161ao red na faunu. Glavom su pla\u0107ale ovce, krave, koze i pogotovo svinje na \u010dijim je smrtovnicama naj\u010de\u0161\u0107e bio 29 Novembar. Popularni krmokolj se planirao za onaj dugi vikend 29-og za Dan Republike. Slavili smo radjanje republike a za sirote svinje je to zna\u010dio pozdrav i sa na\u0161om republikom ali i ovim svijetom. Za onih davnih godina one bi obi\u010dno zavr\u0161avale vise\u0107i u formi pr\u0161uta ili slanine o ne\u010dijem tavanu dok bi se kasnijih, tehnolo\u0161ki naprednijih godina, preselile i u Gorenje zamrziva\u010de.<\/p>\n
Za nas kojima svinjetina nije bila na jelovniku zimske kratke dane i duge no\u0107i upotpunjavali bi govedji pr\u0161ut, suho meso ili plaha. Pr\u0161ut bi se \u010duvao za gostiju, suho meso bi zavr\u0161avalo u grahu ili onako povrh sarme dok bi se na plahu tuknulo dvoje jaja i eto fe\u0161te.<\/p>\n
U decembru bi nas natapale ki\u0161e i ponekad derala juga a mi smo \u010dekali Novu Godinu i maltretirali jedni druge pitaju\u0107i najstereotipnije i najdosadnije pitanje: \u201c \u2019dje \u0107e\u0161 za Novu ?\u201d. Ovo \u2018dje \u0107e\u0161 za Novu\u2019 imalo je vjerovatno smisla u ve\u0107im gradovima jer je tamo i bilo nekog izbora. \u2018dje \u0107e\u0161 u Ljubu\u0161kom se odnosilo na: a) hotel Bigeste b) kod nekog od raje c) ku\u0107i.<\/p>\n
U prvoj varijanti koja je uklju\u010divala hotel Bigeste bilo je i nekog provincijskog \u0161arma. Do\u010dekati Novu Godinu u Bigesteu zna\u010dilo je da se trebalo \u2018sriktati\u2019, iza\u0107i da bude\u0161 vidjen i da vidi\u0161.<\/p>\n
Sje\u0107am se da su neku davnu sedamdesetu Novu Godinu u tek otvorenom hotelu Bigeste u duetu\u00a0 ispratili brkati \u017darko Dan\u010duo i njegova nogata gospodja Daliborka Stoj\u0161i\u0107 koja je na njenim obilatim grudima izmedju ostalog imala oka\u010denu titulu onda\u0161nje Mis Jugoslavije. U Ljubu\u0161kom je karata za do\u010dek, ali i za prvu i drugu no\u0107 poslije do\u010deka nestalo rekordno brzo a bespotrebno je re\u0107i da je vrlo malo posjetilaca do\u0161lo radi \u017darkovih brkova.<\/p>\n
Koliko je sve ovo danas daleka istorija re\u0107i \u0107e i slijede\u0107a bizarna fus nota, dostojna \u017eute \u0161tampe.\u00a0 \u017darko i Daliborka nisu zajedno ve\u0107 32 godine. \u017darko svojim brkovima ovih dana ukra\u0161ava jednu kemijsku \u010distionicu u Beogradu dok Daliborka svoje penzionerske noge dr\u017ei u formi \u0161etaju\u0107i psa Rikija po Ko\u0161utnjaku. A ni hotel Bigeste ne izgleda kao da je daleko od penzije.<\/p>\n
Do\u010dek Nove Godine sa rajom bio je najinteresantnija opcija s tim da su roditelji morali znati listu gostiju kako bi nam mogli dati zeleno svjetlo. Pripremali smo se tako \u0161to smo kolektivno izvrtali d\u017eepove, pare stavljali na kamaru i izda\u0161no ih i krupne i sitne usmjeravali prema na\u0161im prvim alkoholnim iskustvima. Kupovalo se jeftino dvolitarsko Hepokovo vino od kojeg je sutradan glava pucala na pola, konjak Zvekan, Rubinov vinjak ili piva u onim smedjim politarskim bocama. Mezilo se onako proleterski, lagano, Lastinih \u0161tapi\u0107a, Soko \u0160tark smokija, Jaffa biskvita ili Eurocrem \u010dokoladica.\u00a0 Iskreno govore\u0107i \u0161ta smo jeli i nije bilo toliko va\u017eno jer bi to i onako, nenaviknuti na alkohol, po\u010desto isporu\u010dili iza prvog \u0107o\u0161ka ili u WC \u0161olju.<\/p>\n
Opcija da se Nova Godina do\u010dekuje kod ku\u0107e uklju\u010divala je onu nervoznu, bezpotrebnu ali tako dragu prednovogodi\u0161nju gu\u017evu, neizostavni crno bijeli televizor koji se namjerno znao pokvariti ba\u0161 oko Nove Godine i sarmu od ju\u010der \u0161to je istovremeno i doslovno zna\u010dilo od lani.<\/p>\n
Sarma bi se lagano kr\u010dkala a novogodi\u0161nji program bi po\u010dinjao dnevnikom sa te\u0161ko na\u0161minkanom i rijetko nasmijanom voditeljicom i ukra\u0161enom jelkom u pozadini. Nastavilo bi se sa humoristi\u010dkim programom koji bi \u2018po klju\u010du\u2019 za\u010dinjavali Mija i \u010ckalja, Nela Er\u017ee\u0161nik i njena metla te Momo i Uzeir. Poslije toga bi se pjevalo od Vardara pa do Triglava. I dok bi Makedonski blok pjesama i nekako pre\u017eivjeli, drama je po\u010dinjala kad bi zapjevali Slovenci ili Albanci a u\u00a0 ku\u0107i bi se \u010dulo horsko \u201dO\u2019kle nji\u2019.<\/p>\n
Sutradan bi se sretali u gradu \u010destitali Novu Godinu i onako uzgred jedni drugim odva\u017eno pripovjedali kako smo se sino\u0107 \u2018namirili\u2019 i ustali prije – nema ni deset minuta.<\/p>\n
Ako bi nas do\u010dekalo vedro jutro onda bi roncali kako u \u010ditavoj dr\u017eavi pada snijeg a gledaj kod nas – s gadjenjem bi pokazivali na vedro nebo.<\/p>\n
Sanjali smo snijeg i \u0161to smo ga vi\u0161e dozivali sve je dalje bio. Svako zimsko sivo nebo budilo je nadu a onda bi se uniformnost sivila neba razbila i po\u010dinjala bi ili ki\u0161a ili be se po\u010dinjalo razvedravati a snijega ni za iladja (\u0161ta god iladj da je).<\/p>\n
Za dje\u010dijih dana sje\u0107am se da smo se znali nasaditi na prozor na spratu ku\u0107e odakle je pogled pucao prema jugu – dole prema Metkovi\u0107u, moru a u ma\u0161ti i jo\u0161 dalje. Navijali bi \u017eestoko za snijeg pjevaju\u0107i dje\u010da\u010dki nevino i naivno \u201cCakli cakli caklilo, vedri vedri vedrilo\u201d jer nam je neko od uku\u0107ana rekao da \u0107e snijeg po\u010deti ako budemo pjevali tu pjesmu. Gledaju\u0107i prema jugu i moru znalo bi nam se i iscakliti i izvedriti a snijega nikad ne do\u010dekasmo. Kao utjeha ili la\u017ena nada nekad bi se zabijelio vrh Matokita tamo iznad Vrgorca i to bi nas tek dokraj\u010dilo.<\/p>\n
Ipak, kako se \u010duda de\u0161avaju znalo nam je ponekad i zabjeliti.<\/p>\n
Ljubu\u0161ki snijegovi znali su biti prili\u010dno depresivni a figurirali su naj\u010de\u0161\u0107e kao vrlo prolazna atrakcija. Snijeg bi zalepr\u0161ao, isprovocirao nas bezobzirno i onda se istopio i prije nego \u0161to bi uspio zemlju poljubiti. U ne\u0161to boljim varijantama pao bi nekakav, te\u017eak, umoran i bljuzgav, pobudio nam nadu a onda bi se pojavilo jugo i istopio be se prije nego \u0161to bismo uspjeli snije\u0161ku mrkvu na glavu postaviti. Oni pravi dugotrajniji snijegovi bi nam se de\u0161avali uglavnom kad bi se ujutro probudili i zatekli \u010darobnu bjelinu koja je pukla pred na\u0161im o\u010dima. Kao u transu skakali bismo po ku\u0107i i \u010dekali trenutak da se lansiramo vani i zagrlimo taj magi\u010dni bijeli svijet. A onda bi udarila realnost maj\u010dinog, neninog ili tetkinog glasa: \u201cNe mo\u017ee\u0161 vani u cipelama\u201d.<\/p>\n
Jedne takve bijele godine, koja me je zatekla bez \u010dizama, dedo je spremno izvadio komad kanafe, izmjerio stopalo, oti\u0161ao do Mujesirine prodavnice obu\u0107e i ubrzo se vratio sa glanc novim, sjanim, plavim Jugoplastika gumenim \u010dizmama koje su se u ona vremena obi\u010dno kupovale za broj ve\u0107e kako bi mogle udomiti i \u0161arene \u0161lape. Neko \u0107e se ovdje upitati pa je li bilo hladno u gumenim \u010dizmama na snijegu.\u00a0 Hladno, fri\u017eider hladno ali koga je bila briga za to. Bili smo vani u snijegu sa rajom, u\u017eivali u sanjkanju, grudvanju, valjanju u snijegu sve dok nas prvi mrak ne bi ku\u0107ama poslao.<\/p>\n
Sje\u0107aju\u0107i se tih plavih \u010dizama u kontekstu mojih prvih pedest godina \u017eivota moram priznati da su se ove, skoro djuturumske, noge nanosale i sandala i papu\u010da i cipela i \u010dizama pravljenih najvje\u0161tijim rukama, od najfinije talijanske ko\u017ee ali ti plavi Jugoplastika gumenjaci jo\u0161 uvijek stoje visoko na po\u010dasnom mjestu moje liste.<\/p>\n
U one, uistinu rijetke, dane kad iz ku\u0107e nismo smjeli iza\u0107i jer je ba\u0161 zatrpalo, u avliji smo znali razapeti re\u0161eto ispod kojeg bi nadrobili mrvice hljeba. Cilj je bio da onako daljinski, na kanafu, poku\u0161amo uhvatiti kosa, \u0161tigli\u0107a, lugarina, vrapca, \u0161ta bilo. Satima bi gledali u avliju i razapeto re\u0161eto \u010dekali da gladna ptica sleti a mi je poklopimo re\u0161etom. Nikad nismo uhvatili ni pera a moj lova\u010dki rekord jo\u0161 uvijek je na nuli.<\/p>\n
U dane kad smo mogli vani na snijeg, s upozorenjem da se ne skvasimo jer slijedi degenek, put nas je vodio u kosine ispod Butorovice gdje bi na komadu najlona jurili bezglavo nizbrdo i zavr\u0161avali ili u ne\u010dijoj pojati ili u lu\u017eini. Sje\u0107am se da je jedne godine, na na\u0161u sramotu, aktuelan kao sanjka\u0161ka staza \u010dak bio i harem kod \u017eablja\u010dke d\u017eamije. Vijugali smo izmedju ba\u0161luka i posadjenog drve\u0107a a kako smo bili tankih sanjka\u0161kih kvaliteta redovno bi zavr\u0161avali zabijeni ili u jedno ili u drugo \u0161to uz promrznute prste nije bilo nimalo prijatno iskustvo.<\/p>\n
Izgladnjeli i promrzli ku\u0107i bi dolazili mokri do ko\u017ee. Degeneka nije bilo ali bi za to slijede\u0107ih dana, kad bi po\u010delo te\u0161ko ka\u0161ljanje oko glave stalno zujalo maj\u010dino blagoprijekorno: \u201dA ja sam ti lijepo govorila\u201d.<\/p>\n
Dole malo ni\u017ee u gradu, naj\u010duvenije sanjkali\u0161te bilo je na neprevazidjenoj Kadincinoj gdje su se dostizale, za na\u0161e prilike, vrtoglave brzine. Ali kako je Kadincina bila nekako \u2018sneruke\u2019 a trebalo je biti vidjen, klizali\u0161ta su se pravile i u samom gradu i to na trotoaru ispred nekada\u0161njeg Radni\u010dkog univerziteta i ispred ljubu\u0161kog nebodera – prodavnice obu\u0107e prema Mujinoj kafani. Led bi se uglancao tako da je postajao skoro proziran kao staklo a onda bi po\u010dinjale vratolomije. Klizalo se strmoglavo i nemilice.\u00a0 Stoje\u0107i, \u010du\u010de\u0107i, na ledjima i ne planirano na zadnjici. \u0160to je spektakularniji bio pad to je vi\u0161e smijeha, ovacija i komentara izmamljivao.<\/p>\n
Nakon razbijanja i smrzavanja utjehu bi potra\u017eili u fi\u0161eku pe\u010denih kestenja. Fi\u0161ek je bio, onako konusno smotano, napravljen od ju\u010dera\u0161njih novina a kestenje pe\u010deno na \u017earu od \u0107umura. Guljenje vrelih kestenja isprintalo bi ruke gare\u017eom kestenja i olovom od tiska novina.<\/p>\n
Za onih nenormalno nenormalnih godina snijeg nas je znao obi\u0107i jo\u0161 dok su \u0161ipci visili na drve\u0107u. Svako ko je probao \u0161ipak ispod snijega slo\u017ei\u0107e se da je to jedinstveno iskustvo servirano direktno iz njedara prirode. Promrzle ruke i kiseli \u0161ipci neponovljiva dobitna kombinacija.<\/p>\n
A onda kad bi zakro\u010dili u februar stvari su se po\u010dele mijenjati. Ma\u010dke bi po\u010dele zavijati pod prozorima sve dok cipela ne bi u ku\u0107i nestalo. Po livadama su glavu po\u010dele dizati prve travke i nagovje\u0161tavati novi \u017eivotni ciklus. Do nas bi se odozgo iz Tr\u0161\u0107anskog zaljeva na svom putu do Albanije po\u010dele spu\u0161tati nemilosrdne, studene bure koje su \u010distile zrak, nebo i du\u0161u od te\u0161kih zimskih magli. Ljuljali smo se pod naletima bure, zavla\u010dili ruke u d\u017eepove, kratko proljudikali na ulici i onda bje\u017eali nazad svako u svoju toplu bazu. Ostatak zime \u017eivjeli smo u intermecu \u010dekaju\u0107i nestrpljivo prolje\u0107e i toplije dane.<\/p>\n
Zimu ili ono \u0161to smo zvali zimom bi brzo zaboravljali i nestrpljivo se okretali prolje\u0107u. Spakovali bi plave gumene \u010dizme u ormar i slijede\u0107ih mjeseci u\u017eurbano izrastali iz njih.<\/p>\n
Slijede\u0107e zime izvla\u010dili bi ih iz ponovo iz ormara i ponosno tek formiranim, pomalo nadmenim pubertetskim glasom, govorili \u201cOvo je meni malo!\u201d i premje\u0161tali ih direktno u uspomene gdje su i danas glanc nove.<\/div>\n
<\/p>\n