Ta bezbri\u017ena ljeta, osim po dolmi, ostala su mi u sje\u0107anju i po na\u0161im dje\u010dijim igrama bez granica koje su doslovno trajala od zore do mraka. Tih davnih dana u kojima je nebo bilo puno plavlje a sunce sijalo sjajem rahatluka svaki ljetnji dan imao je prili\u010dno \u0161abloniziran scenarij. Poslije budjenja doru\u010dak bi se naj\u010de\u0161\u0107e, onako spartanski, sastojao od kri\u0161ke namazanog hljeba koja bi bila pojedena u letu\u00a0 dok bi se istr\u010davalo na ulicu i tra\u017eilo raju za igranje. Mazalo se \u0161ta se imalo. Od margarina i Zvjezdinog masla do d\u017eema iz Podravkine \u2018odtrikila\u2019 kantice sa onim nasmijanim, ugladjenim dje\u010dakom koji nam je diskretno sugerirao kako mu je ova kri\u0161ka legla i ne bi se namu\u010dio sa jo\u0161 kojom.<\/p>\n
Na\u0161e igre u to doba bile su li\u0161ene glamoura skupih igra\u010daka, elektronike i tehnologije. Improvizacija i ma\u0161ta su carevale i umjesto velikih azijskih elektronskih divova koji vladaju \u017eivotima dana\u0161nje djece bukvalno smo bili kreatori svog slobodnog vremena. Igra\u010dke smo dizajnirali i kreirali sami. Od ni\u010dega smo pravili ne\u0161to i u\u017eivali u svojoj ma\u0161tovitosti koja je, koliko god to pateti\u010dno zvu\u010dalo, nosila pe\u010dat Made in Ljubu\u0161ki.<\/p>\n
Za onih u\u017eareno vru\u0107ih dana, dok smo jo\u0161 bili mali za Ba\u0161\u010dine, igrali bi se naj\u010de\u0161\u0107e u hladovini murve ispred ku\u0107e rahmetli Hame Sadikovi\u0107a ili u Be\u0161irovi\u0107a Mahali.<\/p>\n
Sje\u0107anje dopire do kom\u0161ijske felge od to\u010dka od nekog davno penzionisanog bicikla koju smo mazohisti\u010dki poku\u0161avali gonjati uz neravnu, kamenjem i\u0161aranu mahalu udaraju\u0107i bosim stopalima po kaldrmi. Nerijetko bi tabani pla\u0107ali cijenu a kad bi prokrvarili jedini antiseptik bila bi vlastita pljuva\u010dka i mirovanje od pet minuta dok krv ne bi stala a onda trk ponovo kao da se nikad ni\u0161ta i desilo nije. Plakanje je bilo isklju\u010deno iz dva razloga: \u2018em \u2018dje \u0107e mu\u0161ko plakat\u2019 \u2018em degenek je visio u zraku jer je povreda nastala iz \u2018mahnitluka\u2019.<\/p>\n
Tako smo se \u010deli\u010dili i odrastali dok nismo uzrasli do klikera koje smo igrali nekako pred smiraj ljeta i prve dane \u0161kole. \u010cekilo\u00a0 se bez kastra\u0161a prema ropi sa dvopercima, tropercima a kasnije i sa onim kompletno obojenim klikerima u razli\u010ditim nijansama boja koji su uglavnom dolazili iz Njema\u010dke i imali su posebnu trofejnu vrijednost. Ni\u0161anilo se \u010du\u010de\u0107i, vise\u0107i, nize\u0107i, slobodnim stilom, spojenih ruku za ve\u0107u preciznost, palca podvijenog pod srednji prst ili ka\u017eiprst zavisno od umije\u0107a ili umjetni\u010dkog opredjeljenja. Tragedija bi bila kad bi kliker ciljan vise\u0107i izletio brzinom munje, udario u kamen i zavr\u0161io blistavu karijeru razbijen u parampar\u010dad. Svi smo naravno imali svoje najdra\u017ee klikere i kleli se u njih kao najpreciznije ikad. Ta ljubav bi nekad bila prili\u010dno slijepa sve dok kliker ne bi \u2018o\u0161krbavio\u2019 do neupotrebljivosti nakon \u010dega bi bio s pijetetom sklanjan u d\u017eep slavnih. Posebno ubita\u010dan, na svim klikera\u0161kim igrali\u0161tima iza osnovne \u0161kole i parku preko puta bio je Vinko nadimka Crni sa Humca koji je, nas manje klikera\u0161ki nadarene, vje\u0161to rije\u0161avao klikera brzinom svjetlosti. Dok je hodao \u010dulo se kako mu klikeri provokativno zveke\u0107u po d\u017eepovima. Ili mi se to samo pri\u010dinjavalo jer mi se te\u0161ko bilo rastati od klikera.<\/p>\n
Slijede\u0107a igra koja je evolvirala iz klikera a da sirota nikad i nije dobila pravo ime bila je \u201cho\u0107emo li igra\u010da\u201d. A igra\u010di su bile obi\u010dne \u010divije zakovane u ravnu plohu, naj\u010de\u0161\u0107e ivericu,\u00a0 omedjenu sa da\u0161\u010dicama. Kliker, koji je slu\u017eio kao lopta, gurali smo plasti\u010dnim ka\u0161i\u010dicama od Ledo sladoleda i slavili postignute golove propinjanjima na izubijana koljena i trijumfalnim bacanjima ka\u0161i\u010dice u zrak. Uprkos tome \u0161to je izgledala\u00a0 obe\u0107avaju\u0107a ova igra ostala je nekako po strani na\u0161ih zanimanja i nije nikad u potpunosti za\u017eivjela. Bi\u0107e zbog toga \u0161to nam se te\u0161ko bilo emotivno vezati za \u010diviju.<\/p>\n
Osim \u010divija sje\u0107am se da smo imali i period kad smo poceli skupljati \u010depove od boca koje smo poslije tukli \u010deki\u0107em i ravnali. Skupljalo se sve. Od obi\u010dnih, bezli\u010dnih prljavo \u017eutih do onih veselih, obojenih sa logom od vje\u010dne Cockte, Yupija, Sarajevske ili Nik\u0161i\u0107ke pive. Kako je na \u017dabljaku jedina kafana bila kod Huse Pliske a slu\u017eila je uglavnom kafu i \u010daj po materijal smo se spu\u0161tali do ispod Pazara. Prva stanica bila je punioca gaziranih pi\u0107a kod Stojiljkovi\u0107a, nasuprot \u0160ukali\u0107a ku\u0107e a poslije toga bi se spu\u0161tali do Starog Hotela gdje smo \u010deprkali i tra\u017eili \u010depove unikate. Nakon pokupljenog plijena vra\u0107ali bi se na \u017dabljak gdje bi uzimali \u010deki\u0107e i po\u010dinjali sa iskucavanjem i izravnjavanjem \u010depova tako da je \u017dabljak pomalo li\u010dio na Kujund\u017eiluk ili Ba\u0161\u010dar\u0161iju od onog silnog kuckanja. Nakon sto je \u010dep bio iskuckan to i nije bio kraj posla jer su neki \u010depovi imali plutani ili spu\u017evasti umetak koji je trebalo odstraniti no\u017eem ili \u0161arafcigerom zavisno kako se \u010depmajstor osje\u0107ao ratni\u010dki ili radni\u010dki.<\/p>\n
Kad ovih digitalnih dana vidite svoje dijete kad po\u010dne otvarati kompjuter i majstorisati oko motherboarda ili pak mijenjati \u010dipove nikako ne spominjite svoje \u010depove. Ta pri\u010da mo\u017ee izazvati konsternaciju ili zgrazanje i smjestiti vas u o\u010dima vlastite djece u kameno doba informati\u010dke ere.<\/p>\n
Osim ovog bizarnog kolekcionarstva s dozom rezervacije spomenut \u0107u, tek ovla\u0161, da je me nama bilo i onih koji smo skupljali salvete, prazne kutije od cigareta, zna\u010dke, penkala itd. Ali ne\u0107emo o tome. A i ne uklapa se ba\u0161 u macho image ljubu\u0161kog mu\u017ejaka. \u010cepovi, salvete. Svasta\u2026 .<\/p>\n
Uz klikere jednako popularno bilo je i skupljanje sli\u010dica. Sli\u010dice su nam\u00a0 ispo\u010detka dolazile ili u kutiji \u017evaka\u0107ih guma (glumci i pjeva\u010di) ili u pozadini \u010dokoladice (\u017divotinjsko carstvo). Nisu bile samoljepive tako da smo ih skupljali i poslije lijepili sa onim \u0161kolskim ljepilom koje se nanosilo na sli\u010dicu plasti\u010dnom ka\u0161ikicom a mirisalo je toliko intezivno da nije bilo puno daleko od jeftine droge. Poslije zabavlja\u010da i \u017eivotinja na red su do\u0161li motocikli i automobili a nedugo iza toga i sporta\u0161i.<\/p>\n
Jo\u0161 se \u017eivo sje\u0107am sli\u010dica nogometa\u0161a sa Svjetskog Prvenstva 1974 iz Njema\u010dke. Naravno da smo upoznali sve igra\u010de od Brazila do Zaira. Znali smo gdje, kad i za\u0161to su rodjeni, kada ujutro ustaju i za\u0161to mrze blitvu. Nekako istovremeno skupljali smo i sli\u010dice nogometa\u0161a onda\u0161nje prve lige Jugoslavije. Iz godine u godinu albume smu punili do kraja i postajali enciklopedije bespotrebnih podataka tipa da je brkati Murat \u0160aran nastupao za ekipu Bora te davne sedamdeset i neke. Neslavno \u0107u priznati da sam u to vrijeme memorisao apsolutno sve podatke iz albuma uklju\u010duju\u0107i datume rodjenja svih igra\u010da. Bi\u0107e da sam zbog toga bio tanak sa fotosintezom jer u glavi o\u010digledno nije bilo mjesta i za Murata \u0160arana i fotosintezu u isto vrijeme. Kad malo bolje razmislim Murat je na ra\u010dun svoga prezimena mogao zavrsiti i u albumu \u017divotinjskog Carstva ali ne bi to bilo to.<\/p>\n
Negdje polovicom sedamdesetih, kad je glas malo produbio a nas nekako po\u010delo \u2018hvatati\u2019 i kad smo se ve\u0107 po\u010deli \u2018otimati\u2019, po\u010deli smo ulaziti u svijet muzike i tada su se kao s neba poslane pojavile Pop & Rock sli\u010dice koje su dolazile u uve\u0107anom formatu i bile su prili\u010dno kvalitetno uradjene. Sakupljali smo ih i ulazili u svijet popa i rocka izgovaraju\u0107i foneti\u010dno, Vukovski nazive njihovih imena i bendova. Oni malo odrasliji koji su poznavali engleski ili pak \u010duli izvorni izgovor smijali su nam se dok smo mi otvarali vre\u0107ice i uzbudjeno najavljivali da nam je unutra npr. dosla grupa WHO. Ovo Who se naravno izgovaralo who punih usta i slovo po slovo. I danas nakon 17 godina \u017eivljenja sa engleskim kad ugledam rije\u010d who, u bilo kojoj formi, u glavu mi prvo sleti sli\u010dica (kupljena u onoj \u010duvenoj Maksumi\u0107a trafici gdje se sada nalazi hotel Bigeste) a sa koje se dere Roger Daltrey ras\u010dere\u0107enih nogu u uskim pantalonama i mikrofonom mu\u0161ki, skoro nepristojno, obgrljenim.<\/p>\n
Sli\u010dice smo sakupljali, mijenjali i vrlo \u010desto igrali cile-pole sa njima. Igralo se tako da su dva potencijalna mlada kockara naizmjeni\u010dno udarali jedan drugom sa jednom ili dvije sli\u010dice postavljene na vrhove prstiju. Onaj koji udara zvao bi pole ili cile i onda bi na zemlji gledao na ishod bi li se sli\u010dice okrenule licem i nali\u010djem. Ako bi se, npr obe sli\u010dice okrenule licem ili nali\u010djem to bi bile cile (cijele) dok bi druga varijanta sa jednim licem i jednim nali\u010djem bila pole. Cile-pole, pole-cile i tako sve dok prsti ne pobile..<\/p>\n
Osim cile-pole igralo bi se i karata po sli\u010dice. Kartalo se u hladu zovine pokera, ajnca i naj\u010de\u0161\u0107e poklape. Igra je bila popularna za to \u0161to je bila brza, jednostavna i zahtjevala je inteligenciju zlatne ribice. Stavi\u0161 sli\u010dice na izabranu hrpicu karata, onaj koji dijeli poklopi to istim brojem svojih sli\u010dica i \u010dija je karta ve\u0107a taj nosi plijen. Sve gotovo u dvadeset sekundi. Slijede\u0107i.<\/p>\n
Osim po sli\u010dice znalo se zakartati i onako \u2018bez\u2019eze\u2019, prijateljski. Najpopularniji su naravno bili slavni skambili koje smo u\u010dili gledaju\u0107i starije kako jedni drugima namiguju, zijevaju, vrte glavom, placaju jezikom ili prevr\u0107u o\u010dima. Da nismo znali o \u010demu se radi pomisli bi da se nedajbo\u017ee jedni drugima udvaraju ili da su u najmanju ruku onako mrvu po\u0161andrcali. Posebno je popularano bilo igrati u \u0161estero gdje je majstorstvo ali i \u0161pijuna\u017ea protivnika posebno dolazilo do izraza. Bilo je tu naravno i la\u017enog signaliranja i blefiranja \u0161to bi igru dovodilo do usijanja. Za ljetnjih kupanja u Ba\u0161\u010dini sve ovo je dobijalo dodatnu dimenziju. Pobjednici bi glasno slavili ko\u010dopere\u0107i se na ra\u010dun svog majstorstva dok\u00a0 bi oni koji su izgubili bili bacani ritualno u vodu u Pjenama tako \u0161to su ih pobjednici uzimali za ruke i noge i nastojali da ih zavitljaju \u0161to vi\u0161e u zrak trude\u0107i se istovremeno da pora\u017eeni\u00a0 poljubi vodu prvo bubrezima.<\/p>\n
Poslije kad smo malo obrkatili po\u010deli smo igrati remija a nakon toga i prpe medjutim skambili su ostali ono u \u010demu smo u\u017eivali i na \u0161to smo bili ponosni. Godinama kasnije, kad me \u017eivot po\u010deo vu\u0107i po svijetu, kad bi pri\u010dali o kartama i kartanju ja bih uporno i uzaludno tra\u017eio suparnika za skambila. Nagledah se i svijeta i ljudi ali jo\u0161 nisam nai\u0161ao na nekog van Ljubu\u0161kog ko je znao o \u010demu pri\u010dam. Ali nikad se ne zna dug je put.<\/p>\n
Kako bi se ljeto pribli\u017eavalo kraju i \u0161kola po\u010dinjala sve vi\u0161e mirisati tako smo se po\u010dinjali prisje\u0107ati knjiga i svih onih nepro\u010ditanih lektira koje smo trebali odraditi preko ljeta. Tada bi po\u010dinjala groznica \u010ditanja i onda smo svi najednom po\u010dinjali posje\u0107ivati biblioteku .<\/p>\n
Jednog od tih davnih ljeta, dok je ljubu\u0161ka biblioteka jo\u0161 bila smje\u0161tena u prelijepom hladu Radni\u010dkog Univerziteta, gdje sada stoluje nesretni hotel Bigeste, utr\u010dao sam ushi\u0107en da posudim knjigu ali je kulturno inspirisana posjeta zavr\u0161ila ve\u0107 na ulaznim vratima. \u010ciki bibliotekaru, kojemu se ne sje\u0107am imena, nije se svidjela moja garderobe koja se sastojala od tamnoplavih kupa\u0107ih ga\u0107a sa onom naran\u010dastom \u0161trajfnom sa strane. \u010cini mi se da je tih godina pola mojih vr\u0161njaka imalo iste ma\u0161tovito dizajnirane kupa\u0107e. Ma\u0161tovitost se smjestila u dvije varijacije. Tamnoplave sa naran\u010dastom \u0161trajfnom ili naran\u010daste sa tamnoplavom \u0161trajfnom.<\/p>\n
Kulturno, kako to i dolikuje ambijentu biblioteke, bibliotekar me je naru\u017eio da se tu ne mo\u017ee do\u0107i\u00a0 samo u kupa\u0107im nego pristojno odjeven. Vratio mi je karticu ne zaboraviv\u0161i me na izlasku diskretno upitati: \u201cA \u010diji si \u2018no ti mali?\u201d<\/p>\n
Postavljeno pitanje samo sam ignorisao, ustegnuo ponosno kupa\u0107e i udaljio se dje\u010dije ljut, bosonog i kulturno nedore\u010den.<\/p>\n
Tako je biblioteka i jedna mala dje\u010dija glava ostala uskra\u0107ena za jednu nepro\u010ditanu knjigu ali je u toj istoj glavi ostala uspomena na jedno divno ljeto puno bezbri\u017enosti, trke, graje, igre, drugarstva i na jedne plave kupa\u0107e ga\u0107e. Sa naran\u010dastom \u0161trajfnom.<\/div>\n
<\/p>\n