{xtypo_rounded2} Zija ( Zijah, po ljubu\u0161ki Zijo ) Dizdarevi\u0107 rodio se 18. velja\u010de 1916. godine u ubavoj Vitini od oca \u0160efkije i majke Selime iz fojni\u010dke obitelji Salihagi\u0107. Po ro\u0111enju sina Re\u0161ada 1919. godine \u0160efkija je, kao sudski slu\u017ebenik, premje\u0161ten u Fojnicu gdje su ro\u0111eni Nijaz ( 1920 ), Nusret (1922 ), Hasan ( 1924 ), Raif ( 1926 ), Faik ( 1929 ) i tri k\u0107eri. Osnovnu \u0161kolu zavr\u0161io je 1926. godine u Fojnici, Ni\u017eu \u0161erijatsku gimnaziju 1930. i U\u010diteljsku \u0161kolu 1936. godine u Sarajevu. Tokom 1934. godine obolio je od tuberkuloze plu\u0107a, sa povremenim pogor\u0161anjima, ali ga to nije sprije\u010dilo da nastavi \u0161kolovanje. U Sarajevu nije mogao dobiti u\u010diteljsko mjesto niti koje drugo zaposlenje zbog antire\u017eimske politi\u010dke aktivnosti. Iako nje\u017ean i bolestan, Zijo nije klonuo duhom, zara\u0111uju\u0107i nasu\u0161ni kruh i kao fizi\u010dki radnik. Prvi objavljeni knji\u017eevni radovi “Halucinacije” i “Zapisi bolesnog \u010dovjeka” 1935. godine nagovijestili su darovitog pisca .<\/p>\n
Jo\u0161 kao u\u010denik U\u010diteljske \u0161kole Zijah se posvetio javnom radu. Od sredine sije\u010dnja do marta 1937. godine bio je skoro stalno pod nadzorom policije, kao istaknuti sudionik u \u0161trajkovima u Srednjoj tehni\u010dkoj \u0161koli i Gazi-Husrev-begovoj medresi. U policijskim dosijeima ostalo je zabilje\u017eeno da se me\u0111u istaknutim buntovnicima nalazio “Dizdarevi\u0107 Zijah, sin \u0160efkije, ro\u0111en 1916. godine u Vitini, srez Ljubu\u0161ki, sa boravi\u0161tem u Fojnici, svr\u0161eni u\u010ditelj” .<\/p>\n
U rujnu 1937. godine upisao se na pedagogiju i psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Iako krhkog zdravlja, za vrijeme studiranja izdr\u017eavao se od pisanja, davanja privatnih \u010dasova i sviranja na studentskim zabavama, u kafanama i no\u0107nim lokalima. Izrazito nadaren za glazbu, Zija je jedno vrijeme bio prvi violinist u beogradskim kazali\u0161tima, a u znao je, onako,”za du\u0161u”, me\u0111u drugovima, zasvirati na gitari. Iz tog perioda su i dva Zijina portreta od Ismeta Mujezinovi\u0107a .<\/p>\n
U periodu od 1937. do 1941. godine napisao je pregr\u0161t nezaboravnih pripovjedaka i objavio ih u “Putokazu”\u00a0 (Bijeg Avdana Mujki\u0107a, Ramazanska no\u0107 ) ,”Pregledu” ( Umiranja-iz ciklusa “Jeseni”\u00a0 ) i “Politici”\u00a0 ( U bosanskoj kafani, Mujo telal, Pitanja nad kasabom, Abidagina ograma, Lukina odluka, Brko mi je pri\u010d’o, Ma\u0161o cjepar, Majka, Tifanova pobuna, Blago u duvaru, Otmica, Bude to, Prvi nemiri, Bo\u0161njakluk Joze \u010cavara, Jesen u mojoj kasabi, Prosanjane jeseni, Jedan dan u mojoj kasabi, Naza vezilja, Brkina pri\u010da o kugi, Studeni putevi Me\u0161ana \u0106ore, Svjedok Mujo Tica, Zimska slika ). <\/p>\n
U prvoj godini Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. Dan prije odlaska u partizane, u velja\u010di 1942. godine u sarajevskoj gradskoj kafani prepoznao ga je neki agent. Uhap\u0161en je i u jednom transportu upu\u0107en u logor Jasenovac. S posljednjeg putovanja uspio je kriomice da se javi majci jednom dopisnicom iz Zenice. Bila je to posljednja pisana rije\u010d pjesnikova.<\/p>\n
Zijina majka i otac umrli su u maju 1943. godine u Fojnici, a dva brata, Hasan i Nusret, poginuli su u partizanima. Nijazija, Re\u0161ad, Faik i Raif zauzimali su poslije rata visoke i najvi\u0161e politi\u010dke i druge funkcije.<\/p>\n
Zijo je \u017eivio svega 26 godina, vi\u0161e oskudno nego skromno, u grozni\u010davom radu i u\u010denju, ne \u017eale\u0107i sebe, kao da je znao da \u0107e \u017eivjeti kratko. Napisao je samo jednu do bola dirljivu zbirku pri\u010da “Prosanjane jeseni”. U autenti\u010dnosti likova na\u0161ih “malih ljudi”, izvornom bosanskom jeziku i poetskom iskazu u pri\u010dama o bosanskoj kasabi ostao je do danas nenadma\u0161en.<\/div>\n