– Blago je bio pa\u017eljiv, dobar i odan suprug te bri\u017ean otac na\u0161oj djeci. Brinuo se oko hranjenja \u017eivadi, oko djece, gledao je s njima crti\u0107e, kupao ih, igrao se s njima i djeca su ga naprosto obo\u017eavala. Nitko nije ni slutio da \u0107e 1991. godina iz temelja promijeniti i rasturiti i na\u0161e, ali i \u017eivote ostalih vukovarskih obitelji – govori Katica. <\/p>\n
Blago je sanjao, disao i \u017eivio za slobodnu hrvatsku dr\u017eavu. Devedesete godine postao je prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru, a iz svih njegovih govora uvijek se mogao i\u0161\u010ditati patriotizam, ali i pravednost.<\/p>\n
– Stalno je ponavljao da se Hrvatska mora odvojiti i ste\u0107i neovisnost jer Srbi idu na stvaranje \u2018velike Srbije\u2019. Ponavljao je da se Hrvati moraju po\u010deti naoru\u017eavati jer je to jedini na\u010din da se za\u0161titimo. Vjerovao je u ulazak u Europu i njezinu potporu – prisje\u0107a se Katica te dodaje kako je posebice znao zagovarati pravo da ljudi isti\u010du svoju nacionalnu i vjersku pripadnost. U tome zapravo nije vidio ni\u0161ta lo\u0161e. Blago je bio nacionalno, ali ne i nacionalisti\u010dki orijentiran. <\/p>\n
– No s dolaskom 1991., i djeca i ja smo ga sve slabije vi\u0111ali jer je kao zapovjednik bio stalno na terenu. Tih kobnih dana u meni je stalno bio prisutan nekakav veliki pritisak, pritajeni strah i neka bol u du\u0161i koju nisam mogla opisati. Granatiranja su ve\u0107 naveliko po\u010dela, a Blago mi je rekao da s najmla\u0111im sinom Josipom napustim Borovo i odem rodbini u Hercegovinu. Tomislav, tada 18-godi\u0161nji mladi\u0107, i \u010detiri godine stariji Robert ostali su s tatom. \u010citav dan sam plakala da ne \u017eelim i\u0107i, no na\u0161 dom sam u suzama napustila 15. kolovoza 1991. Tada sam posljednji put vidjela Blagu – polako govori Katica dok joj suza izdajica klizi niz lice.<\/p>\n
Vozio ju je sin Tomislav. No iako ga je poku\u0161ala zadr\u017eati, Tomislav je inzistirao da se vrati u Borovo i brani grad. Katica je, ka\u017ee, iz Hercegovine oti\u0161la u Tu\u010depe, a ondje je i saznala za smrt svojeg nikad pre\u017ealjenog supruga.<\/p>\n
– Imala sam gadan osje\u0107aj. Pratili smo sve vijesti i te no\u0107i jo\u0161 sam bila budna u dva sata ujutro. \u010cim sam \u010dula rije\u010di Sini\u0161e Glava\u0161evi\u0107a kako Vukovar krvari, ne\u0161to me \u0161trecnulo oko srca. S Blagom se nisam \u010dula danima, a ljudi su me stalno ispitivali jesam li se s njim \u010dula. Tek kad sam nekoliko dana poslije na vratima sobe ugledala obitelj iz Hercegovine kojima je netko javio da je Blago poginuo, obistinili su se svi moji strahovi, strepnje i sumnje – govori Katica.<\/p>\n
U Tu\u010depima je do\u010dekala obojicu sinova koji su s ocem hrabro branili grad. <\/p>\n
– Roberta sam tada zamolila da vi\u0161e ne uzima pu\u0161ku u ruke jer sam strahovala od jo\u0161 jednog gubitka. Nisam \u017eeljela jo\u0161 vi\u0161e boli i tuge u svojoj obitelji. Govorila sam mu da \u0107u ga ja hraniti i da ne\u0107emo umrijeti od gladi. Nije me poslu\u0161ao. Rekao mi je da je Hercegovina pomagala Hrvatskoj i da je sada vrijeme da on pomogne Hercegovini. I eto. Ostala sam i bez sina koji je svoj \u017eivot ostavio na Kupresu 1992. godine. <\/p>\n
Tra\u017eila sam ga punih sedam godina i identificirala tek 1999. godine – bri\u0161u\u0107i suze govori Katica dok rukama prebire po brojnim fotografijama koje prikazuju dane njihove sre\u0107e koju je rat potpuno uni\u0161tio. <\/p>\n
Zahvalna je \u0161to su uz nju ostala dva sina, Josip (32) i Tomislav (40), te joj snagu daje \u0161estero unu\u010dadi u kojima u\u017eiva. Tomislav ima blizance Mateja i Luciju (12) te sina Mislava (9) koji je golman Dinama, dok Josip ima k\u0107eri Niku (5) i devetomjese\u010dnu Milu te sina Branimira (4). Obljetnice joj te\u0161ko padaju i nerado govori o svim tim ru\u017enim zbivanjima. Kao i svake godine, ni ove nije propustila odlazak u Vukovar. Priznaje da joj je najte\u017ee prolaziti Trpinjskom cestom.<\/p>\n
– Moj je Blago pomagao ljudima, nikome nije u\u010dinio ni\u0161ta na\u017eao, nikome se nije zamjerio. Samo je \u017eelio pridonijeti ostvarenju vi\u0161estoljetnog hrvatskog i svojeg sna o slobodnoj, neovisnoj i demokratskoj hrvatskoj dr\u017eavi koju, na\u017ealost, nije do\u010dekao.<\/p>\n
Za Hrvatsku \u0107u dati \u017eivot, samo da mi je do\u017eivjeti dan kad bude nezavisna i priznata, tako je govorio Blago Zadro. I doista, za svoju je Hrvatsku polo\u017eio \u017eivot na Trpinjskoj cesti koju je sa suborcima toliko sr\u010dano branio. No sudbina je htjela da sa svojom obitelji ne do\u010deka i proslavi slobodnu Hrvatsku.<\/p>\n
Njegovo ime postalo je simbol juna\u0161tva i hrabrosti te je zlatnim slovima ostalo upisano u povijesti.\u00a0 Blago Zadro ro\u0111en je 31. o\u017eujka 1944. godine u malom hercegova\u010dkome mjestu Donji Mami\u0107i – Ledinac kraj Gruda. U Borovo Naselje s obitelji se doselio kao desetogodi\u0161nji dje\u010dak, a ondje je zavr\u0161io osnovnu i srednju \u0161kolu.<\/p>\n
– Nije bio isklju\u010div, po\u0161tovao je i cijenio druge, ali nije dao na Hrvatsku. Govorio je: \u2018Njima njihovo, nama na\u0161e, neka nas ne diraju, ne\u0107emo ih dirati\u2019 – prisjetio se u knjizi \u201cPrvi hrvatski general Blago Zadro\u201d Blagin mla\u0111i brat Stanko. Blago je govorio da se Hrvatska mora odvojiti od Jugoslavije jer Srbi \u017eele stvoriti \u2018veliku Srbiju\u2019, da \u0107e Hrvati biti svoji na svome, ali da se moraju naoru\u017eati. Sa zao\u0161travanjem situacije uklju\u010duje se u aktivni sastav policije u Vinkovcima i po\u010dinje organizirati obranu Vukovara. <\/p>\n
– Blago je imao viziju, bio je \u010dovjek iz naroda kojem su ljudi vjerovali. Branitelji su improvizirali organizaciju po mjesnim zajednicama jer nitko nije imao vojne \u0161kole. Blago Zadro dr\u017eao je sve konce u svojim rukama. Bio je odgovoran za Trpinjsku cestu, najva\u017eniji dio Borova Naselja. U slu\u010daju njezina pada palo bi i Borovo Naselje te bi put za Vukovar bio otvoren.<\/p>\n
Bio je s nama svaki dan, podizao moral, govorio gdje trebamo u\u010dvrstiti polo\u017eaje. Bio je hrabar, pravi vo\u0111a, genij. I kad bolje razmislim, sve se raspalo kad je on poginuo – govori suborac Tomislav Jakovljevi\u0107.<\/p>\n
Koliko je Zadrina obrana bila u\u010dinkovita, pokazalo se i 14. rujna 1991. godine kad je na Trpinjskoj cesti razbio srpske snage koje su krenule u op\u0107i napad na Vukovar. No kobnog 16. listopada 1991. Srbi su prvi put promijenili taktiku i hrvatske polo\u017eaje napali s boka. O\u010dito su znali gdje su spojevi jedinica te su pre\u0161li Bobotski kanal i rasporedili snage na nasip pruge. Prodrli su tenkovima i fizi\u010dki odvojili Borovo Naselje od Vukovara, a istodobno preko Vuke u\u0161li u Lu\u017eac. Agresorske su postrojbe zapravo prodrle u Vinogradsku ulicu i obrani do\u0161le s le\u0111a. Blago je krenuo prema Vinogradskoj sa \u0161estoricom suboraca. Hitno je pozvao i Turbo vod kojim je zapovijedao njegov sin Robert.<\/p>\n
– Oni koji su dr\u017eali polo\u017eaje u Vinogradskoj ulici Blagi nisu rekli cijelu informaciju: da su oni ve\u0107 pobjegli i da su Srbi u\u0161li s tenkovima i pje\u0161adijom. Zadro je s Kala\u0161njikovim u rukama krenuo Kupskom ulicom koja izlazi na pola Vinogradske. Mi, Turbo vod, od njega smo bili udaljeni 200-tinjak metara. Kako su granate sipale, morali smo tr\u010dati od ku\u0107e do ku\u0107e, zastati, pa opet tr\u010dati. Kad smo do\u0161li u Kupsku ulicu, Blago je ve\u0107 le\u017eao mrtav – prisjetio se pripadnik Turbo voda Stipo Mlinari\u0107.<\/p>\n
Josip \u0160ego, koji je tada bio s Blagom, \u017eivo se sje\u0107a tih doga\u0111aja. <\/p>\n
– I Blagin drugi sin Tomo htio je krenuti s nama, ali mu otac nije dao. Kao da je predosje\u0107ao, Tomo je ocu davao pancirku, ali ga je Blago odlu\u010dno odbio rije\u010dima: \u2018Za\u0161titni prsluk nemaju ni oni, ne\u0107u ga ni ja!\u2019. Blago je bio uvjeren da branitelji dr\u017ee polo\u017eaj u Vinogradskoj ulici, ni slutio nije da su \u010detnici postavili mitraljez na prugu i na ni\u0161anu dr\u017eali cijelu Kupsku ulicu. Svi koji su prolazili Kupskom bili su zapravo na brisanom prostoru. Blagu Zadru pokosili su rafali iz mitraljeza.<\/p>\n
Tijelo Blage Zadre izvukli su tek poslije \u017eestoke paljbe po srpskim polo\u017eajima. Potom su ga stavili na nosila i odmah odnijeli u \u0161tab.<\/p>\n
– Obukli su ga u policijsku odje\u0107u, sanirali mu rane, le\u017eao je na stolu. Tomislav, njegov sin, gotovo dijete, plakao je. Robert je pogledao Tomislava i rekao: \u2018Brate, nemamo vremena za plakanje. Plakat \u0107emo kada sve ovo pro\u0111e\u2019. Nakon toga Zadrino je tijelo preba\u010deno u vukovarsku bolnicu gdje je dr. Juraj Njavro utvrdio smrt. Pokopali su ga na starom groblju blizu bolnice, i to pod \u0161ifrom koju smo znali nas petorica. \u0160ifra je bila broj sanduka – rekao je Goran Popi\u0107. <\/p>\n
Poslije Blagine smrti nastavljene su \u017eestoke borbe za Vukovar. Branitelji su vratili izgubljene polo\u017eaje, zarobili tri tenka i mnogo tehnike, ali zavladao je defetizam. Kao da je do\u0161lo do rasula – ka\u017eu Goran Popi\u0107 i Nevenko Mauzer.<\/div>\n
<\/p>\n