Mjesto Sretnice u op\u0107ini Mostar nema nikakvih dodirnih to\u010daka sa svojim imenom. Uz mnoge tragedije koje su pogodile ovo mjesto, jedna od najzanimljivijih je pri\u010da o restoranu “Udovice”. Na putu koji vodi iz Mostara prema \u010citluku, na jednoj ravnici, ekipa agencije Anadolija od vlasnika restorana Filipa Kordi\u0107a \u010dula je zanimljivu pri\u010du o nastanku ovog objekta.<\/p>\n
<\/p>\n
“Ru\u017ea i Kata, moje babe, ostale su udovice 1945. godine u svojim kasnim dvadesetim godinama. Ru\u017ea je ostala sama sa troje mu\u0161ke djece, a Kata sa troje \u017eenske djece. Najstarije dijete bio je moj otac, koji je tada imao pet godina, a najmla\u0111i je jo\u0161 bio u trbuhu kad se to dogodilo. Iza mojih djedova ostala je puka sirotinja”, zapo\u010deo je svoju pri\u010du Kordi\u0107.<\/p>\n
Iza Drugog svjetskog rata u tom dijelu Hercegovine bilo je puno obradive zemlje i vinograda, radilo se puno oko sijena i stoke. Ljudi iz Brotnja, \u010citluka i cijelog kraja, radili su na Mostarskom blatu. U Sretnicama odmarali su se ljudi i konji, a Kordi\u0107 je kazao kako su njegove babe po\u010dele kuhati hranu za te ljude.<\/p>\n
“S po\u010detka je to bilo samo le\u0161o meso i doma\u0107a hrana, poput zelja i ra\u0161tike. Ljudi, da bi se solidarizirali sa sirotinjom i tim \u017eenama koje su ostale bez ‘mu\u0161ke glave’, po\u010deli su dolaziti tu i pla\u0107ati im za to \u0161to im kuhaju, da bi podigle tu djecu”, kazao je Kordi\u0107.<\/p>\n
Ru\u017ea i Kata po\u010dele su sa kuhanjem za radnike i putnike 1953. godine. U po\u010detku ve\u0107inu namirnica same su sadile, a stoku su uzimale od doma\u0107ina koji su je dr\u017eali kraj Mostarskog blata. Kordi\u0107 je kazao kako su od tog novca one u dogledno vrijeme uspjele i\u0161kolovati djecu. Mu\u0161ki su uspjeli u poslovnom svijetu, a \u017eenske su se udale. Do posljednjeg rata, “Udovice” nikad nisu za\u017eivjele kao registrirani restoran, a Kordi\u0107 je pojasnio da su tada\u0161nje vlasti prepoznale to \u0161to su one radile i nisu ih dirale. Ljudi su uvijek govorili “Idemo kod udovica” i tako je restoran o\u010duvao svoju tradiciju.<\/p>\n
Kordi\u0107 se u razgovoru sa novinarom AA prisjetio i o\u010devih pri\u010da iz djetinjstva o restoranu.
“Sva su djeca sudjelovala u tom restoranu. U ono vrijeme \u017eivjelo se te\u0161ko, moj otac je kopao kod drugih za nadnicu i radio oko ku\u0107e \u0161to je trebao. Jedan stric je radio oko stoke, najmla\u0111i je ro\u0111en 1945. i kao dijete je radio ono \u0161to je mogao. Ali ljudi iz ovog kraja htjeli su pomo\u0107i u podizanju te djece, da ne ostanu sirotinja, ve\u0107 da postanu ljudi”, rekao je Kordi\u0107.<\/p>\n
U “novije vrijeme” ’80-tih godina, kada su djeca radila svoje poslove, restoran nije radio. Tada su mla\u0111i stanovnici Sretnica, prije odlaska u grad ili po povratku, svra\u0107ali kod Kate i Ru\u017ee. Kordi\u0107 se prisjetio kako im nije bilo te\u0161ko ustati i spremiti ne\u0161to za jelo, i na taj na\u010din odr\u017eale su to “okupljali\u0161te”.<\/p>\n
“Najljep\u0161e uspomene iz razdoblja mog djetinjstva su sitnice koje \u010dine \u017eivot. Svaka baba imala je ja\u0161mak sa dva d\u017eepa u kojima su uvijek bili slatki\u0161i, suha smokva ili orah. Time bi nas pripazile, i na neki na\u010din favorizirale unuka. Uvijek su znale i imale na\u010dina da se osje\u0107amo posebno, svoj pristup i djeci i odraslima, \u010demu ih je vjerojatno \u017eivot nau\u010dio”, kazao je Kordi\u0107.<\/p>\n
“Sje\u0107am se pri\u010de o jednoj grupi radnika koji su imali niske pla\u0107e i ve\u0107inom nisu mogli sebi priu\u0161titi hranu. Babe su imale jedan kabli\u0107 na ulazu u restoran, u koji su ljudi ostavljali novac za hranu. Hrana nije imala cijenu, ve\u0107 se davalo koliko se mo\u017ee. Ti radnici bi se obi\u010dno pretvarali da ne\u0161to ubacuju u kabli\u0107, ali ruke su im bile prazne. Kada bi dobili pla\u0107u, trudili bi se da nadomjeste ono \u0161to su prethodno jeli. Ali, Ru\u017ea i Kata nikada nisu ni\u0161ta rekle. Bilo je va\u017eno da su ljudi siti”, istakao je Kordi\u0107.<\/p>\n
Dana\u0161nji objekt podignut je iza posljednjeg rata. U njemu sve odi\u0161e sje\u0107anjem na Ru\u017eu i Katu. Njihovi portreti su na zidovima, kao i slike posu\u0111a i oru\u0111a kojim su se one slu\u017eile u to vrijeme. \u010cak i logo restorana, koji je obitelj napravila, slu\u017ei njima na \u010dast. Siluete dvije glave, sa maramama i jednom suzom, simboliziraju njihovu borbu i brigu jedne za drugu.<\/p>\n
“Nakon posljednjeg rata, ponovila se ru\u017ena tradicija, ostaje se bez ku\u0107a i u\u017ee rodbine. Poslije rata, 1996. godine, obnovili smo restoran, to jeste sagradili novi. Po\u0161to je ve\u0107 postojao naziv, dali smo mu ime ‘Udovice’. Ono ozna\u010dava po\u0161tovanje prema njima dvjema, a i ljudima znak da se ne trebaju predavati. Uvijek postoji na\u010din i mogu\u0107nost da se napravi dobra pri\u010da uz ljude”, istakao je Kordi\u0107, dodav\u0161i da su restoran obnovili njegov otac i on.<\/p>\n
“Poslije rata, vrlo te\u0161ko je bilo dati naziv restoranu Udovice. I meni bi bilo neugodno do\u0107i u restoran koji se zove tako. Ali sada kada znaju pozadinu svega, mislim da nas ljudi vi\u0161e cijene \u0161to smo dali taj naziv upravo iz po\u0161tovanja prema njima. Iste su sudbine i poslije ovoga rata, ljudi su ostali bez mu\u0161kih glava i svega svoga, ali ne treba se predavati. Ovo je dokaz da se iz ni\u010dega mo\u017ee napraviti ne\u0161to”, zaklju\u010dio je Kordi\u0107.<\/p>\n
Ru\u017ea i Kata umrle su krajem posljednjeg rata i nisu do\u010dekale novi restoran. Ipak, Kordi\u0107 je kazao kako vjeruje da bi bile ponosne na na\u010din na koji je njihova borba za opstanak evoluirala. Stari restoran, nastavio je on, obitelj \u0107e obnoviti u \u010dast Ru\u017ee i Kate, kako bi svima slu\u017eio kao znak da ni u najcrnjim vremenima ne treba odustajati.<\/p>\n
Agencija Anadolija<\/span><\/strong><\/p>\n \u00a0<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"