Pjesnik Branko \u010cegec dobitnik je Goranovog vijenca poezije za cjelokupni pjesni\u010dki opus, a obitnik nagrade Goran za mlade pjesnike je Stipe Odak, koji je nagra\u0111en za rukopis ‘Trobojno bijelo’. Prosudbena komisija u sastavu: Dorta Jagi\u0107, Sla\u0111an Lipovec i Miroslav Kirin jednoglasno je odlu\u010dila da izme\u0111u 42 ovogodi\u0161njih pristiglih radova nagradu Goran za mlade pjesnike<\/p>\n
<\/p>\n
dobije Stupe. Uz dobitnika za svoje rukopise pohvaljeni su Katja Kne\u017eevi\u0107, Ida Pavli\u0107, Mira Stani\u0107 i Damir \u0160urbek.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Elegantno pjesni\u010dko pismo rukopisa ‘Trobojno bijelo’ Stipe Odaka (1986.) iznimno je po svojemu dosljedno promi\u0161ljenom i realiziranom antimodernizmu, \u010dime si je otpo\u010detka osiguralo mogu\u0107nost opu\u0161tena i uvjerljiva govorenja onkraj poetika \u0161to su dominirale hrvatskom pjesni\u010dkom scenom proteklih desetlje\u0107a. Ono \u0161to u ocrtu postoji kao ljubavna pri\u010da, odnosno ispisivanje mijena \u017eudnje, iscrtavanje ‘prostora \u017eelje’, preobrazuje se u vi\u0161eslojno propitivanje mogu\u0107nosti dokidanja samoga govora, odnosno ‘prisile govora’, misaonosti i njezine negacije, i njihova ponovna uskrsivanja u rije\u010dima’, napisao je Miroslav Kirin.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Goranovo prolje\u0107e ove godine obilje\u017eava tri zna\u010dajne godi\u0161njice: 100 godina ro\u0111enja Ivana Gorana Kova\u010di\u0107a, 70 godina njegove smrti te 50 godina neprekinutog trajanja Goranova prolje\u0107a, najva\u017enije i najstarije pjesni\u010dke manifestacije u Hrvatskoj.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Manifestacija ove godine zapo\u010dinje sve\u010dano\u0161\u0107u otvorenja 20. o\u017eujka u zagreba\u010dkom VIP klubu, a nastavlja se dodjelom nagrada u Lukovdolu, tradicionalno na Goranov ro\u0111endan 21. o\u017eujka. Pjesni\u010dka karavana potom putuje u Rijeku gdje 22. o\u017eujka nastupa na Filozofskom fakultetu, u Rije\u010dkoj gimnaziji te u Filodrammatici na velikom ve\u010dernjem \u010ditanju.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
I ove godine Goranovo prolje\u0107e ugo\u0161\u0107uje \u010detrdesetak doma\u0107ih i stranih pjesnika, a cjelokupni program oboga\u0107en je i glazbenim nastupima, tako \u0107e u Lukovdolu nastupiti jo\u0161 jedan nositelj Goranova vijenca, Arsen Dedi\u0107 u pratnji Branka Buli\u0107a.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Prosudbena komisija u sastavu: Dorta Jagi\u0107, Sla\u0111an Lipovec i Miroslav Kirin odlu\u010dila je da 42 ovogodi\u0161nja pristigla radova nagardu Goran za mlade pjesnike dobije Stipe Odak za rukopis Trobojno bijelo.<\/p>\n
Uz dobitnika za svoje rukopise pohvaljeni su Katja Kne\u017eevi\u0107, Ida Pavli\u0107, Mira Stani\u0107 i Damir \u0160urbek.<\/p>\n
Obrazlo\u017eenje uz nagradu Goran za mlade pjesnike<\/strong><\/p>\n Danas, kada je svako pjevanje istodobno i kriti\u010dki govor o njemu samom, o tomu \u0161to ga uvjetuje i omogu\u0107uje, \u0161to jam\u010di preobrazbu u poetsko a \u0161to ju prije\u010di, kada je svaka novonapisana rije\u010d ve\u0107 potro\u0161ena hodom kroz povijesnu vertikalu pisanja i brisanja, rukopisom knjige Trobojno bijelo Stipe Odak tu rije\u010d vra\u0107a vlastitom vremenu nipo\u0161to ne pristaju\u0107i na njezinu ultimativnu su-vremenitost \u2013 on se radije poziva na neiscrpivu dubinu pjesni\u010dke vertikale i ne \u017eeli bezuvjetno pristati na zrcalnu\u00a0 horizontalnost egzistencije trenutka. Poslije najezde ”stvarnosne poezije”\u00a0 i njezine su\u0161tinske nedefiniranosti mogla se i o\u010dekivati protupoeti\u010dka reakcija stanovitog antimodernizma kao poziva na preslagivanje i tvorbu smirenih, odtere\u0107enih poetika, onkraj svega onoga \u0161to je u hrvatskome pjesni\u0161tvu prevladavalo zadnjih tridesetak godina. Odakov autonomni pjesni\u010dki program, koji se ne libi rabiti leksik izgnan iz dominantnog pjesni\u010dkog pogona jo\u0161 od razlogovaca, otpo\u010detka si je osigurao mogu\u0107nost opu\u0161tena, no ne i neobavezna, a ozbiljna govorenja. Pritom Odak odabire put ”protiv lake rije\u010di” (Y. Bonnefoy) \u2013 programatski nazna\u010den pjesmom Uspavanka na samome po\u010detku knjige, a koju nije mogu\u0107e razumjeti bez iscrpnih leksikolo\u0161kih obja\u0161njenja u fusnotama. Odak se poslije ne upu\u0161ta u takav verbalni eksces, ali jednom je bilo dovoljno \u2013 postignut je u\u010dinak o\u010du\u0111enja, otvaranja jednoga posve osebujnoga pjesni\u010dkoga projekta.<\/p>\n Ono \u0161to u ocrtu Trobojno bijeloga postoji kao ljubavna pri\u010da, (is)povijest kozmi\u010dkih ljubavnika i njihove pomalo oniri\u010dne, u tragovima i palimpsestne ljubavne pripovijesti, razvija se kroz nekoliko diskurzivno razli\u010dito napisanih ciklusa, razli\u010ditih uprizorenja bijele boje. A bijela je rezultat sljubljivanja svih boja, mjesto upisa razli\u010ditih tragova i o\u017eiljka, ba\u0161 kao i ljudska ko\u017ea, ali i signal odsutnosti.\u00a0 \u017divimo u dobu koje nas je li\u0161ilo \u010de\u017enje, a upravo je \u010de\u017enja \u017eal, pa i \u017ealovanje za odsutnim, ovdje – za odsutnom, mrtvom ljubavi, i okida\u010d pjevanja kao svojevrsnog magijskog obreda. U razgranatom se poetskom diskursu tako stvara napetost izme\u0111u mitske dimenzije i stvarnosti, duhovnosti i tjelesnosti, \u010demu doprinosi i pjesni\u010dki subjekt, \u010dija iskaznost u prvome licu jednine gdjekad klizi od eufori\u010dnoga, biblijski intonirana do sti\u0161anoga, meditativnoga govora. Premda svjestan da su rije\u010di tek pojmovne proteze koje redovito ne uspijevaju izraziti ono neposredno, tvarno i opipljivo, pjesnik bi ipak sve htio prenijeti u sferu rije\u010di jer jo\u0161 ima povjerenje u njih, u uskrsnu\u0107e rije\u010di koje bi htjelo biti i uskrsnu\u0107e stvarnoga tijela, onoga izmetnutoga s one strane neba (”Sada kada i nebo gledamo sa suprotnih strana …”, ). Ako je jezik, kako ka\u017ee pjesnik, ”neuroza stvarnosti”, sjeci\u0161te svih njezinih neuralgi\u010dnih to\u010daka, govorom se bistri potreba za obnovom svijeta tako da ga se ”ispri\u010da iznova”, sve do razine neke pra-nevinosti i pred-znanja, kada bi na\u0161 ve\u0107 dobrano uru\u0161eni i poru\u0161eni svijet jo\u0161 bio predkolumbovska ”ravna plo\u010da” a ljudski, pa tako i ljubavni odnosi u njemu, mogli bi biti bolje ure\u0111eni i donekle reverzibilni. Me\u0111utim, svijet u kojemu je Bog odlu\u010dio napustiti svoje ”skloni\u0161te o\u010duvano daljinom i neznanjem” i zakora\u010diti u ne\u010disto\u0107u ljudske egzistencije, svijet je nesposoban za bilo \u0161to pa tako i za katastrofu – doveden do ruba vlastite iscrpljenosti on je jo\u0161 samo kadar ”jednostavno izblijedjeti”, dospjeti do, kako ga Odak \u0161opovski imenuje, nepokreta.<\/p>\n Miroslav Kirin<\/strong><\/span><\/p>\n Biografija<\/strong><\/p>\n Stipe Odak ro\u0111en je 28. srpnja 1986. u Ljubu\u0161kom (Bosna i Hercegovina), gdje je zavr\u0161io osnovnu i srednju \u0161kolu. Diplomirao je teologiju na Katoli\u010dkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te sociologiju i komparativnu knji\u017eevnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dugo vremena radio je kao suradnik Instituta Vlado Gotovac u Zagrebu, posebice na knji\u017eevno-kulturalnom \u010dasopisu Autsajderski fragmeniti. Trenutno studira na sveu\u010dili\u0161tu u Leuvenu (Belgija), gdje istra\u017euje odnos religije i kolektivnog sje\u0107anja.<\/p>\n tportal.hr | LJ::portal<\/strong><\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"