Knji\u017eevnik Drago \u0160aravanja, nakon 42 godine \u017eivota u iseljeni\u0161tvu vratio se u Domovinu. O svom \u017eivotnom iskustvu, Domovini – nekad i sad i mnogim drugim temama razgovarao je ovih dana u Zagrebu s novinarom HRsvijeta.<\/p>\n
<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
-Gospodine \u0160aravanja, za po\u010detak, mo\u017eete li nam re\u0107i gdje ste ro\u0111eni?<\/p>\n
Po uvjerenju mnogih, ro\u0111en sam u Lipnu, op\u0107ina Ljubu\u0161ki. Na to me napu\u0107uju i zapisi u knjigama ro\u0111enih i moja skromna, ali trajno prisutna sje\u0107anja. Lipno sam napustio kao jedanaestogodi\u0161nji dje\u010dak, ali Lipno nikada nije napustilo mene.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
-Onda ste kao devetnaestogodi\u0161nji mladi\u0107 oti\u0161li u emigraciju. \u0160to Vas je natjeralo na to?<\/p>\n
U emigraciju sam oti\u0161ao nakon krvavih studentskih demonstracija u Zagrebu u utorak, 12. svibnja 1959. Demonstracije, me\u0111utim, nisu bile jedini, nego jedan od mnogih razloga za\u0161to sam se odlu\u010dio na tako drasti\u010dan \u010din. Prezir prema onda\u0161njem re\u017eimu u\u010dvrstio se u meni jo\u0161 19. studenoga 1944., prije dakle nego je i postao re\u017eim, kad sam iza sebe imao samo 4 godine, 10 mjeseci i 2 dana \u017eivota. Toga dana, sat-dva prije zore, partizani su nasred sela strijeljali pet nedu\u017enih seljana i to:<\/p>\n
Rudana Raspudi\u0107a, glavara sela<\/p>\n
Tomu Paponju, povratnika iz Amerike<\/p>\n
Ru\u017eu Paponju, Tominu k\u0107er<\/p>\n
Katu Brki\u0107, nadimkom Bukvi\u0107 i<\/p>\n
Ivu \u0106ori\u0107.<\/p>\n
Strah je natjerao odrasle stanovnike sela u \u0161umu. Cijela je moja obitelj, osim mene, preno\u0107ila u jami u na\u0161oj ogradi. Nisam ni znao da sam ostao sam u ku\u0107i sve dok me nije probudio udar partizanske strojni\u010dke cijevi na na\u0161a vrata \u0161to su u nekontroliranome letu poletjela u sudar sa zidom na lijevoj strani sobe. Izbezumljen, sko\u010dih na noge. Isti tren osjetih strojni\u010dku cijev u svojemu \u017eelucu.<\/p>\n
\u201eNapred, ti mali, usta\u0161ku ti majku j….,\u201c re\u010de \u201eprovalnik\u201c i na cijevi me svojega oru\u017eja izbaci u hladno dvori\u0161te. Dotjerali su me na mjesto svojega zlo\u010dina, na na\u0161 bunar \u0161to ga je, po mojim neutvr\u0111enim saznanjima, gradila ilirska kraljica Teuta.\u00a0 Imao sam \u0161to vidjeti. Sve ispred mene bija\u0161e poprskano krvlju, pro\u0161arano komadima ljudskih tjelesa, posijano ljudskim o\u010dima, razbijenim mozgovima, krhotinama lubanja nesretnika \u0161to su samo prije nekoliko sati uzalud vapili milost od nemilosrdna neprijatelja na\u0161ega naroda. Tijela bijahu uklonjena u obli\u017enju mehanu \u0161to ja naravno nisam znao. Onda sti\u017eu jo\u0161 dvije grupe partizana. Jedna je tjerala dje\u010da\u010di\u0107a Iliju Brki\u0107a, dana\u0161njeg odvjetnika u Osijeku, druga djevoj\u010dicu, danas pokojnu Ivicu (Ivu) Brki\u0107, nadimkom Bukvi\u0107. Pred nas su bacili pozama\u0161ne aluminijske tepsije i naredili nam da kupimo razbacane ostatke na\u0161ih mu\u010denika. Mi smo se odmah dali na posao. Partizanski su nas krvoloci okru\u017eili, psovali nam usta\u0161ke majke, poticali nas na br\u017ei rad, bockali nas cijevima svojih oru\u017eja kunu\u0107i se kako \u0107e nas pobiti ako posao ne obavimo na vrijeme.<\/p>\n
Znao sam da kupim ljudske ostatke \u2013 ali \u010dije \u2013 to nisam znao sve dok nisam pokupio nekoliko krhotina lubanje Rudana Raspudi\u0107a, brata \u010duvenog umnika i domoljuba fra Gracijana Raspudi\u0107a, koji je po\u010desto navra\u0107ao u na\u0161u ku\u0107u. On bija\u0161e \u010dovjek zlatnosjajne, dobrano prorije\u0111ene kose, bla\u017een, mudar i ugledan jo\u0161 k tome. Ta spoznaja pokrenu sva \u010duvstva u meni, ruke mi se skameni\u0161e, oblak neumoljive tame razastre se svim mojim umnim povr\u0161inama. Iz tog me stanja tr\u017ee udarac pu\u0161\u010dane cijevi u debelo meso i te\u0161ka psovka. Opet prionem uz posao.<\/p>\n
Iskustva \u0161to sam ih do\u017eivio ispred sudnice u Ljubu\u0161komu gdje je nahu\u0161kana rulja 1952. tra\u017eila krv na\u0161ih ljudi, prizori sa seoskih grobalja na \u010dijim su zidovima sjedili milicajci namr\u0161tenih obraza s pu\u0161kama u rukama za vrijeme slu\u017ebe Bo\u017eje i zamjerali svoje slijede\u0107e \u017ertve, sa mnom su proputovali svijet \u2013 putuju i danas. Eto, samo nekoliko razloga zbog kojih sam oti\u0161ao u emigraciju, u tu\u0111i svijet. I ne samo ja.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
-U koju ste zemlju prebjegli? Mo\u017eete li nam re\u0107i nekoliko rije\u010di o \u017eivotu u njoj?<\/p>\n
Prebjegao sam u Italiju jer mi se \u010dinilo da je lak\u0161e osvojiti teren do nje nego razgrani\u010dje izme\u0111u Slovenije i Austrije. A kako sam poha\u0111ao klasi\u010dnu gimnaziju i logika je presudila u korist Italije.<\/p>\n
Desetak mjeseci \u017eivota u Italiji proveo sam u logorima za politi\u010dke bjegunce. O tome sam pisao na dugo i \u0161iroko u svojoj trilogiji Na drgugoj strani vremena. Nimalo ugodno iskustvo, ali ako je istina, u \u0161to mi \u010dvrsto vjerujemo, da se pod takvim i mnogim drugim te\u0161kim uvjetima u nama oblikovala spoznajna misao koja je kao Ivan Krstitelj Kristu pripremila putove hrvatskoj neovisnosti \u0161to je nedavno potvrdio \u2013 ako sam ga dobro razumio u jure\u0107em automobilu kroz Liku \u2013 i jedan veliki veleposlanik na odlasku u svome intervjuu na hrvatskome radiju, isplatilo se i \u017eivjeti i \u017ertvovati.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
-Iz Italije ste oti\u0161li u Australiju, malo poznatu zemlju u ona vremena. Mo\u017eete li nam re\u0107i ne\u0161to o svome \u017eivotu u njoj?<\/p>\n
Na ovo pitanje nije mogu\u0107e odgovoriti u kratkim crtama, jer, osim \u0161to utjelovljuje povijest jednoga doba, utjelovljuje i \u017eivotopise nas koji smo u njemu \u017eivjeli i stvarali. Gonjen teretom Va\u0161e znati\u017eelje osvrnut \u0107u se na nekoliko bitnijih detalja:<\/p>\n
Moralo se po\u010deti iznova. Nimalo lako. Najprije je trebalo priviknuti o\u010di na nova gledanja, u\u0161i na nova slu\u0161anja. Potom i um usmjeriti crtom \u0161to se ne dodiruje \u010desto s daleko ostavljenim vrijednostima. Posti\u0107i sve to tra\u017ei mnogo odricanja, mnogo truda i napora. Radio sam, u\u010dio jezik, napeta uha slu\u0161ao, upregnutih misli komunicirao.<\/p>\n
Moj \u017eivot u Australiji nije se razlikovao bogzna \u0161to od \u017eivota tamo ro\u0111enih, jo\u0161 manje od \u017eivota onih koji su kao i ja prona\u0161li put u nju. Tamo vas nitko ne \u0107e dizati u nebo jer ste sveu\u010dili\u0161ni profesor niti \u0107e vas bacati u blato jer motikom i krampom zara\u0111ujete kruh svoj svagdanji. I ja sam ga, neko vrijeme, zara\u0111ivao kao gra\u0111evinski radnik.<\/p>\n
Kao samac pustolovna duha, obi\u0161ao sam \u010ditavu Australiju. Usput sam radio razne poslove, od fizi\u010dkih do ugodnih \u010dinovni\u010dkih. Zadr\u017eao sam se i na opalnim poljima u Velikoj Viktorijinoj pustinji. Zanimalo me je. Onda osjetih \u017eelju upisati se na neku vi\u0161u \u0161kolu. U Adelaidu mi se pru\u017eila prilika studirati metalurgiju s tim da kao preduvjet polo\u017eim fiziku za srednje \u0161kole. Nije to bila moja ljubav, ali dobar na\u010din u\u010denja jezika i izra\u017eavanja. Napustio sam nakon godinu dana.<\/p>\n
Tehnolo\u0161ki koliko-toliko potkovan dobivam odli\u010dan posao u Tvornici oru\u017eja u Melbourneu. I ba\u0161 kad sam mogao birati izme\u0111u laboratorija i drugih unosnih pozicija, napu\u0161tam i vra\u0107am se u Sydney.<\/p>\n
U moru pomanjkanja \u017eenskoga svijeta hrvatskih gena, upoznam Eriku, mladu Zadranku, studenticu Filozofskog fakulteta s kojom godinu dana poslije stupam u brak. Bra\u010dno sre\u0111eni ku\u0107imo se i planiramo obitelj. U me\u0111uvremenu dobivam stalno zaposlenje u australskoj me\u0111unarodnoj zra\u010dnoj kompaniji QANTAS, najsigurnijoj i najstarijoj na svijetu u kojoj sam se, na specifi\u010dan na\u010din, i\u0161kolovao za strojarskoga in\u017eenjera zrakoplovstva.<\/p>\n
Obiteljski sre\u0111en po\u010dinje novi \u017eivot za mene. Pretpla\u0107ujem se na Hrvatsku reviju koju je ure\u0111ivao prof. Vinko Nikoli\u0107, na Ku\u0161anovu Novu Hrvasku u Londonu te na Hrvatski dom u Melbourneu \u0161to ga je ure\u0111ivao biv\u0161i boksa\u010d, odli\u010dan urednik i \u010dovjek Milan Maglica. Na njegov nagovor po\u010dinjem sura\u0111ivati u njegovu dvotjedniku. Kasnije sam sura\u0111ivao u sydneyjskoj Spremnosti, sydneyjskoj Novoj Hrvatskoj, Hrvatskom vjesniku u Melbourneu te u spomenutoj Reviji.<\/p>\n
Koriste\u0107i velike poslovne povlastice s obitelji putujem Australijom i svijetom. Obi\u0161li smo sve kontinente, mnoge zemlje i gradove, osim zabranjene Hrvatske s kojom se poistovje\u0107ujemo, o kojoj mislimo, koju sanjamo, za koju u odre\u0111enome smislu \u017eivimo.<\/p>\n
Na Erikin nagovor upisujem studij hrvatskoga jezika i knji\u017eevnosti na Filozofskome fakultetu Macquarie sveu\u010dili\u0161ta u Sydneyju, jedinoga izvan Hrvatske do njezina osamostaljenja. Za iznimno dobar uspjeh dodijeljeni su mi zlatni klju\u010devi Macquarie sveu\u010dili\u0161ta na \u0161to sam opravdano ponosan.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
-Reko\u0161e da ste uspje\u0161an poslovni \u010dovjek. Mo\u017eete li nam re\u0107i nekoliko rije\u010di o tome?<\/p>\n
Mislite li na poduzetni\u0161tvo, odgovor je nije\u010dan. Nikada nisam bio poduzetnik, a nemam ni smisla za to. Mislite li na uspje\u0161no rije\u0161ene obiteljske i financijske probleme, to svakako. Te\u0161ko smo radili i dobro zara\u0111ivali. \u0160kolovali smo i sebe i sinove. Istini za volju, mi nismo nikakvi bogata\u0161i. Mi samo \u017eivimo ugodnim obiteljskim \u017eivotom kao \u0161to \u017eivi ve\u0107ina obiteljskih zajednica u Australiji, Kanadi i Americi. Sve \u0161to imamo i \u0161to jesmo ste\u010deno je po\u0161tenim radom i upornim zalaganjima. Po\u0161ten odnos \u010dovjeka prema poslu i sredini u kojoj \u017eivi siguran je jamac za uspjeh. Onima koji me ne razumiju preporu\u010dio bih da pro\u010ditaju barem prvu knjigu Transurfinga Vadima Zelanda u kojoj su sadr\u017eani mnogi savjeti i mnogi odgovori na pitanja \u0161to nas ti\u0161te i vode kroz \u017eivot.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
-Osim \u0161to ste sveu\u010dili\u0161no obrazovan \u010dovjek, afirmirali ste se i kao knji\u017eevnik. Mo\u017eete li nas podariti nekim detaljima o tome?<\/p>\n
Koliko god jednostavno na prvi pogled, ovo je pitanje prili\u010dno slo\u017eeno pa \u0107u ga u odgovoru razlomiti nadvoje.<\/p>\n
a)\u00a0\u00a0\u00a0 Kako ve\u0107 rekoh, pisao sam za nekoliko hrvatskih publikacija u kojima sam<\/p>\n
objavio ne\u0161to skromne poezije i knji\u017eevnih crtica. Kad je pokojni fra Lucijan Kordi\u0107 uvrstio i moje dvije pjesme u Hrvatskoj iseljeni\u010dkoj lirici, ZIRAL, Rim 1974., supruga Erika, njezina obitelj, pok. Milan Maglica i mnogi prijatelji po\u010de\u0161e me nagovatrati da se i ja oku\u0161am s malo ozbiljnijim pisanjem. Kako je domovinska knji\u017eevnost postajala sve dostupnija u na\u0161oj sredini, umjesto pisanja, posvetih se aktivnijem \u010ditanju. \u010citaju\u0107i hrvatske prozaike svakotoliko mi se \u010dinilo kako bih i ja mogao ne\u0161to napisati, ali nije bilo hrabrosti. To me je dodatno potaklo da se upi\u0161em na studij hrvstkoga jezika i knji\u017eevnosti o \u010demu sam govorio ranije.<\/p>\n
Iako sam i prije (u skromnome smislu) bio knji\u017eevno prisutan, moja zrelija prisutnost po\u010dinje tek devedestih godina pro\u0161loga stolje\u0107a. Na simpoziju, NATIONAL CONFERENCE, 4th & 5th April 1997, MACQUARIE UNIVERSITY X5B T1, The Croatian Community and Australian Diversity: Current Experience and Future Prospects,[1] odr\u017eao sam vrlo uspje\u0161no predavanje o udjelu hrvatskih radnika na izgradnji Snowy Mountains projekta, jednoga od najve\u0107ih arhitektonskih podviga u povjesti \u010dovje\u010danstva. Predavanju su, uz mnoge uglednike iz javnog i kulturnoga \u017eivota, prisustvovali i Tuga Tarle, konzulica za kulturu u Hrvatskome veleposlanstvu u Canberri, John Aquilina, ministar za obrazovanje i stru\u010dnu nadogradnju u dr\u017eavi Novi ju\u017eni Wales te Luka Budak, ravnatelj studija hrvatskoga jezika i knji\u017eevnosti na Macquarie sveu\u010dili\u0161tu, koji su me zamolili da napi\u0161em dvojezi\u010dnu knjigu o predmetu o kojemu sam govorio. Pristao sam nakon \u0161to je Ministar obe\u0107ao napisati predgovor za englesku verziju. Godinu dana kasnije obadvije su verzije (Hrvati sa Snje\u017enih planina te The Snowy and Croatians) s iznimno velikim uspjehom predstavljene javnosti u Hrvatskome klubu Punchbowl u Sydneyju.[2] Uskoro nakon toga, 23. lipnja 1999. dobivam pozivnicu od Talbingo Progress and Ratepayers Association Incorporated za sudioni\u0161tvo na Talbingo knji\u017eevnome festivalu. John Aquilina, spomenuti ministar za obrazovanje i stru\u010dnu nadogradnju izdaje 9. rujna 1999. Press Release (tiskovnu obavijest) naslovljenu: Minister congratulates Croatian Author. Dva dana potom, 11. rujna 1999. The Canberra Times objavljuje stru\u010dnu recenziju mojega djela. Dva dana poslije, 13. rujna 1999. dr. James Jupp, voditelj centra za useljeni\u0161tvo i multikulturalne studije na The Australian National University u Canberri, pismeno se obra\u0107a hrvatskom intelektualcu prof. Mariju De\u0161poji u Canberri mole\u0107i ga da mu po\u0161alje jedan primjerak moje knjige skupa s ra\u010dunom. Poslao sam mu dvije, a on je naknadno kupio jo\u0161 dvije. Dva mjeseca poslije, Graham Cooke, popularni reporter The Canberra Times-a, na nagovor prof. De\u0161poje, obavlja intervju sa mnom koji je objavljen na skoro cijeloj stranici novina 27. studenoga 1999. Eto, tako je po\u010delo. Iz mojega skromnoga primjera lako je do\u0107i do zaklju\u010dka za\u0161to je Australija tako uspje\u0161na zemlja, za\u0161to gra\u0111ani te zemlje vole svoju zemlju i ljude koji njome upravljaju.<\/p>\n
b)\u00a0\u00a0\u00a0 Kako je Erika dobila profesorsko namje\u0161tenje u Ameri\u010dkoj me\u0111unarodnoj \u0161koli u Zagrebu, prekinula je posao u Sydneyju i oti\u0161la na novu du\u017enost. Ja sam ostao kako bih organizirao prodaju ku\u0107e i finalizirao sve \u0161to slijedi nakon toga. Da bih se othrvao neslu\u0107enoj napasti samo\u0107e, dao sam se na pisanje. Za samo tri mjeseca napisao sam trilogiju Na drugoj strani vremena (672 str.) i odmah se dao na pisanje romana Idemo ku\u0107i. Istini za volju, oba sam djela pisao bez imalo ozbiljne misli, eto tako, da se vrijeme ubije, emocije ukrote, zlopatne misli zbiju na \u0161to manji prostor. Nakon povraka u domovinu uratke sam predao supruzi Eriki. Ona ih je pro\u010ditala i odmah se dala na organiziranje objavljivanja. Nediljko Negulji\u0107, prijatelj i povratnik iz Australije, upoznao me je s knji\u017eevnikom Jojom Ricovom. Joja je pro\u010ditao moje uratke i visoko ocijenio njihovu kvalitetu. Isto je u\u010dinila i hispanistica, vrsna poznavateljica iseljeni\u010dke knji\u017eevnosti, dr. \u017deljka Lovren\u010di\u0107. Joja i \u017deljka, ali i Stjepan \u0160e\u0161elj, savjetovali su mi da rukopise ponudim i akademiku Anti Stama\u0107u, jednom od najkvalitetnijih knji\u017eevnih teoreti\u010dara i kriti\u010dara u zemlji. Tih sam dana upoznao pok. ing. Ivana Stama\u0107a, brata spomenutoga akademika. Preko njega inicijalno i \u017deljke Lovren\u010di\u0107 izravno, do\u0161lo je do susreta s velecijenjenim akademikom, koji je moje djelo ocijenio vi\u0161om ocjenom nego \u0161to smo se Erika i ja nadali.<\/p>\n
Uskoro je tiskan roman Idemo ku\u0107i za koji su mi Dru\u0161tvo hrvatskih knji\u017eevnika u Zagrebu i ZIRAL zajednica izdanja \u201eRanjeni labud\u201c Mostar dodijelili nagradu Fra Lucijan Kordi\u0107, kao najboljem objavljenom djelu u razdoblju od 1. rujna 2002. do 1. rujna 2006. koje tematski obra\u0111uje \u017eivot Hrvata izvan domovine. Nekoliko mjeseci poslije, Pasionska ba\u0161tina i Dru\u0161tvo hrvatskih knji\u017eevnika na IV. natje\u010daju za knji\u017eevno djelo dodijelili su mi prvu nagradu za roman (trilogiju) Na drugoj strani vremena.<\/p>\n
Obiteljski privr\u017een i knji\u017eevno anga\u017eiran nastojim udovoljiti i jednoj i drugoj strani ne zanemaruju\u0107i ni more drugih potreba \u0161to tra\u017ee svoj dio vremena i pozornosti. Usput mi je re\u0107i da se \u010dovjek mojih godina, u novoj sredini, makar bila i ona doma\u0107a, domovinska dakle, te\u017ee provla\u010di kroz klance jadikovce nego ljudi ovdje ro\u0111eni i stalno prisutni. Ali kako je upornost pobjedonosna vrlina, ona i ja putujemo u nerazdru\u017eivome zajdni\u0161tvu. Rezultat tog zajedni\u0161tva su roman Gelipter i satira (roman) Novo odijelo tiskani 2011. Uskoro \u0107e i Usporedbe ugledati svjetlo dana. O drugim je stvarima rano govoriti. Plan, ipak postoji…<\/p>\n
-\u010cinjenica da ste se vratili u Hrvatsku nakon 42 godine najbolje potvr\u0111uje snagu Va\u0161eg domoljublja. Kako se osje\u0107ate sad nakon \u0161to su sve kocke pale na svoja mjesta?<\/p>\n
Da, u Hrvatsku sam se vratio nakon skoro 42 godine \u017eivota daleko od nje. Krasan je to do\u017eivljaj ljubavi i pripadni\u0161tva. Osje\u0107am se kao dijete u zagrljaju svoje majke. Zaista tako! Te\u0161ko mi je i pomisliti da bih ikada vi\u0161e \u017eelio i mogao \u017eivjeti bez nje, bez moje Hrvatske. Biti svoj na svome i slobodan jo\u0161 k tome, vrhunac je svih ljudskih ostvarenja.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
-Budu\u0107i da \u017eivite u Zagrebu, ve\u017ee li Vas i\u0161ta za Ljubu\u0161ki, neka prijateljstva ili samo sje\u0107anja? Navra\u0107ate li ovamo, kakvi su Va\u0161i dojmovi o Hercegovini danas?<\/p>\n
Ljubu\u0161ki je dio mojega \u017eivota koliko i zavi\u010dajno Lipno. Nikada ne \u0107u zaboraviti pu\u010dinu onih crvenih ljubu\u0161kih krovova \u0161to su me pozdravili iz svoje nizine dok sam se kao dijete (1947.) spu\u0161tao strmom ulicom \u0161to povezuje grad s Mostarskim Vratima. Tako dubok dojam na mene nisu ostavili Tokijo, Hong Kong, Los Angeles, London ili Singapur. Jedino Dubrovnik, Venecija, Istanbul i Rim. I Tonka Knezovi\u0107 na svojoj specijalki \u0161to ju je dobio od strica iz Amerike. I Ljubu\u0161ku sam gimnaziju poha\u0111ao nekoliko mjeseci. Bili su to te\u0161ki dani za na\u0161 narod, za sve nas. I o tome sam pisao u svojoj ve\u0107 spomenutoj trilogiji. Mnoga me sje\u0107anja ve\u017eu za taj meni dragi grad i drage ljude. Kroz Ljubu\u0161ki sam, sa srcem u rukama, uplovio i u moje Lipno prvi put nakon 32 godine, iako mi je bilo bli\u017ee preko Borajne i Grljevi\u0107a. Svake godine navratim u Ljubu\u0161ki dva-tri puta. Na\u017ealost, dugo mi je uzelo da u njemu stvorim neka nova prijateljstva. Danas je druga\u010dije zahvaljuju\u0107i monografiji Iseljeni\u0161tvo op\u0107ine Ljubu\u0161ki \u0161to ju je pokrenuo vrijedni Jure Rup\u010di\u0107, a snagom uma i volje poduprli dr. Ante \u010cuvalo i kolega Mate Grbavac, biv\u0161i ravnatelj Ljubu\u0161ke gimnazije, vrsni pjesnik i dje\u010dji pisac. I ja sam\u00a0 ugradio u nju skromnu ciglu \u017eivota na\u0161ih Ljubu\u0161aka u Australiji \u0161to mi je i \u010dast i zadovoljstvo.<\/p>\n
Govoriti o Hercegovini nakon tolikih godina i nije ba\u0161 lako. Svje\u017eu i nepromijenjenu nosio sam svijetom u srcu i u pam\u0107enju. Nema grada u koji sam sletio ili stigao da ga u ime Hercegovine i njezinih ljudi nisam pozdravio, u kojemu nisam, ono tihano, sam u sebi, zapjevao gange. Pjevao sam je i u jedan sat poslije pono\u0107i u Kin\u0161asi na lijevoj obali rijeke Konga. I dok sam je pjevao, onako sam, od svijeta ostavljen i odsutan, tiho sam plakao.<\/p>\n
Moj dragane tamo u tu\u0111ini,<\/p>\n
Ste\u017ee li te srce domovini?<\/p>\n
Danas je Hercegovina zemlja ne\u0161to druk\u010dijih ljudi \u0161to je razumljivo samo po sebi. Svemirski zakoni \u010dine svoje, ljudi svoje. Gospina prisutnost u Me\u0111ugorju promijenila je lice toga kraja. U odsutnosti urbanih zakona i planiranja, ne uvijek na najbolji na\u010din. Znatno je utjecala i na pozitivne pomake u Ljubu\u0161komu.<\/p>\n
Hercegovina je nekada bila domena ne\u0161kolovana, pasivna svijeta. I danas je, na\u017ealost \u2013 u \u0161irem smislu rije\u010di \u2013 \u0161to \u0107e re\u0107i da dr\u017eavno-obrazovne i vjerske institucije nisu na\u0161le dovoljno snage i potrebe di\u0107i svoju igru na vi\u0161u razinu. Krajnje je vrijeme da se s putova stare prakse skrene na one malo prihvatljivije, svrsihodnije i suvremenije.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
-\u017delite li podijeliti neko mi\u0161ljenje \u010ditateljima HRsvijeta ili samo poslati neku poruku?<\/p>\n
Moj je moto: nikada nije kasno. \u201eDobro je ipak mogu\u0107e\u201c, kovanica je \u0161to ju je osmislio biskup Pero Sudar na jednom sastanku u Sarajevu 27. listopada 2012. Iz obadvije zra\u010di isti smisao, isto zna\u010denje. \u010covjek ne smije \u017eivjeti u nadi, nego u \u010dvrstoj vjeri iznad svega. Vjera je snaga koja ru\u0161i sve prepreke na putu i ono nemogu\u0107e pretvara u stvarnost. Bez vjere u sebe i svoje sposobnosti ni najtalentiraniji ljudi ne \u0107e do\u0107i do izra\u017eaja. To je upravo najve\u0107a boljka na\u0161ega \u010dovjeka koja se najbolje potvr\u0111uje u slijede\u0107im primjerima:<\/p>\n
a) Na\u0161 \u010dovjek uvijek dr\u017ei nekoga drugoga krivim za vlastite neuspjehe, umjesto da se okrene ogledalu svoje du\u0161e i spozna samoga sebe u stvarnim slikama<\/p>\n
b) Po ustaljenoj navici, kao po nekom zakoniku prirode, na\u0161 \u010dovjek jo\u0161 uvijek o\u010dekuje od nekoga bli\u017enjega u inozemstvu ili na dobrom doma\u0107em polo\u017eaju da mu udijeli dio svoje \u201evelike blagodati\u201c, umjesto da shvati da nema ve\u0107e blagodati od dara biti svoj na svome, na svojoj njivi koju treba obra\u0111ivati i znojem zalijevati.<\/p>\n
c) Da tiha voda brijegove valja, strana je na\u0161emu \u010dovjeku, iako se njome slu\u017ei u prigodnim situacijama. Njemu se ni\u0161ta ne isplati ukoliko mu ono ne obe\u0107ava milijune preko no\u0107i.<\/p>\n
d) Mito, laktarenje, \u010de\u0161anja svake vrste, jo\u0161 uvijek su moto dana u na\u0161oj sredini, umjesto da shvatimo da bez po\u0161teno odra\u0111enih osam sati nema ni po\u0161teno napla\u0107enih osam sati.<\/p>\n
e) U nas je i danas va\u017enije imati mercedes, nego razumnu glavu koja stvara i oblikuje svijet.<\/p>\n
f) U nas se pamet mjeri po te\u017eini d\u017eepa, a trebalo bi je vagati djelima \u0161to ostaju i nakon nas kao spomenici i svjedoci vremena u kojemu smo \u017eivjeli i stvarali.<\/p>\n
Uskladimo li \u017eivot barem s nekim od spomenutih zapa\u017eanja, preobrazit \u0107emo i sebe i svijet u kojemu \u017eivimo. Hercegovina je puna umnih i inih kapaciteta. Njih samo treba pokrenuti. \u010cim prije, tim bolje. \u201eDobro je ipak mogu\u0107e\u201c, u to \u010dvrsto vjerujemo.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
HRsvijet<\/strong><\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"