Uvijek se moramo sje\u0107ati onih koji su bili \u2013 prvi kad je trebalo! A jedan od takvih bio je i Josip Jovi\u0107, prva \u017ertva hrvatskog Domovinskoga rata. Poginuo je u\u00a0 Plitvicama,\u00a0 na sam Uskrs 1991. od metka nekog Srba – pripadnika\u00a0 agresora na Republiku Hrvatsku. O tom mladi\u0107u i njegovoj borbi\u00a0 za slobodu ve\u0107 je odavno trebao biti snimljen i igrani film,<\/p>\n
<\/p>\n
ali on nije Bo\u0161ko Buha, kojeg su partizani pretvorili u legendu, ba\u0161 kao i mnoge svoje “junake”, koji su u “\u017eestokim okr\u0161ajima”\u00a0 jedan drugome dovikivali: “Mirko, pazi metak!” “Hvala Slavko!” Od osnovne \u0161kole u\u010dili smo o partizanskim borcima. Nije bilo nikoga a da nije znao tko su oni bili, i nije bilo nikoga tko je smio javno govoriti ne\u0161to protiv, tim prije jer je u Brozovo vrijeme (pa dijelom na \u017ealost i sada) partizanska borba bila okrunjena isklju\u010divo pobjedama, dok se na onu tamniju stranu svih onih koji su nosili zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i pripadnici JNA u Domovinskome ratu, nije smjelo ni pomi\u0161ljati. A \u0161to danas mladi u \u0161kolama u\u010de o “Krvavom Uskrsu\u00a0 1991.”, o Josipu Jovi\u0107u? Najbolje je da to ilustriramo iz jednog \u0161kolskog ud\u017ebenika “Povijest”, autora Tatjane Medi\u0107 Posavec\u00a0 i Vladimira Posavca (nakladnik “Profil”) , a u njemu doslovce (str.596.) pi\u0161e: “Kad je\u00a0 31. o\u017eujka 1991. g. hrvatska policija poku\u0161ala ugu\u0161iti srpsku pobunu na Plitvicama, poginuo je hrvatski policajac Josip Jovi\u0107 i jedan pripadnik srpske milicije”. To i ni\u0161ta vi\u0161e! Ako nekog od u\u010denika pitanje o “Krvavom Uskrsu” zadesi na Dr\u017eavnoj maturi i ako odgovori\u00a0 ovako kako su ovi autori prikazali jedan od istaknutijih doga\u0111aja iz vremena stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske dr\u017eave, dobit \u0107e \u2013 pet! A Josip Jovi\u0107, za nas koji smo sudjelovali u hrvatskom Domovinskome ratu, oduvijek je bio mnogo vi\u0161e od “obi\u010dnog policajca”, kakvim ga \u017eele prikazati pojedini pisci \u0161kolskih ud\u017ebenika. On je prije svega istinska legenda! Njegova je nada bila sloboda i \u017eivot pun obe\u0107anja. Jo\u0161 se sje\u0107amo rije\u010di vikara Vojnog ordinarijata o. Jakova Mami\u0107a kad je lani u Ar\u017eanu na obljetnicu smrti govorio o ovom junaku, a poglavito o razumijevanju uloge Boga u njegovoj smrti. Mami\u0107 je tada naglasio da tu ulogu ne mo\u017eemo razumjeti ako nismo kadri razumjeti smrt Sina Bo\u017ejega, Isusa Krista koji, po apostolu Pavlu re\u010de da “dopunjujemo ono \u0161to nedostaje patnjama Kristovim”.<\/p>\n
-Isus nevini, predan je u smrt da bi svijet bio slobodan.\u00a0 Od mo\u0107i zla, pa i smrti, ja\u010da je jedino snaga ljubavi i jedino ona mo\u017ee zlo usmrtiti. Da se Sin Bo\u017eji opirao zahtjevu ljubavi, mi ljudi jo\u0161 ne bi imali Spasitelja. Da se Josip Jovi\u0107 usprotivio odlasku na uspostavu mira, njegova smrt ne bi imala okus smrti Sina Bo\u017ejega. Zato su ove smrti svete i dostojne na\u0161ega po\u0161tovanja i \u0161tovanja. Njihova poveznica je snaga ljubavi kojom su nadahnute i istinsko dobro \u010dovjeka i naroda kojim su pro\u017eete. Njihovo ime je ljubav koja je nikla na njihovoj nesebi\u010dnosti. A nada i vjera u mir u\u010dinila je prvi korak hoda u nju- kazao je vikar Mami\u0107.<\/p>\n
\u010cinjenica je da je mladi Jovi\u0107,\u00a0 pun nade i u ozra\u010dju Uskrsa, 31. o\u017eujka 1991., do\u0161ao na Plitvice da zajedno s ostalim pripadnicima hrvatskih redarstvenika, koji su uistinu bili prvi kad je trebalo, vrati ukradeni mir, a dogodila se smrt. Mami\u0107 bi rekao da je takva sudbina pravednika i da je takva na\u0161a povijest. No, Hrvati,\u00a0 za razliku od nekih na\u0161ih susjeda, poput Srba i Crnogoraca, imaju povijest koja govori da tu\u0111e nikada nismo otimali, a jo\u0161 manje da smo otimaju\u0107i ubijali. \u00a0<\/p>\n
Istina o smrti Josipa Jovi\u0107a, ali i svih onih koji su na bilo koji na\u010din dali svoje \u017eivote na Oltar Domovine, a \u010dija imena ni nakon toliko godina od po\u010detka velikosrpske agresije nisu objavljena u nekom “Registru”, pa \u010dak ih ne mo\u017eete na\u0107i ni na jednoj od 145 dosad otkrivenih masovnih grobnica iz Domovinskoga rata, neprestano se moraju\u00a0 isticati. Poglavito danas, kad nam kradu svetinje hrvatske povijesti, kad pusto\u0161e budu\u0107nost i stvaraju prazna ognji\u0161ta. Jednom rije\u010dju, smrt Josipa Jovi\u0107a ne smije biti uzaludna, a ne \u0107e biti ako \u0107emo se neprestano, a ne samo na obljetnice, sje\u0107ati ovog mladi\u0107a, \u010dija je smrt bila opomena svima da je hrvatska zemlja nastala na prolivenoj krvi i da nikome nije ponu\u0111ena kao tr\u017ei\u0161no blago probitka i politikanstva. <\/p>\n
A ba\u0161 nas zanima \u0161to \u0107e o “Krvavom Uskrsu”\u00a0 ove godine izjaviti Milorad Pupovac i njemu sli\u010dni. Ho\u0107e li se barem prisjetiti tih burnih politi\u010dkih previranja, mitinga o ugro\u017eenosti koji su pozivali na rat, poku\u0161aja uvo\u0111enja izvanrednog stanja, podmetanja eksplozija, balvana i straha, nagovje\u0161taja rata i nasilja? Od toga se, vjerujte, ni\u0161ta ne \u0107e dogoditi, jer razne pupovce uop\u0107e ne zanimaju \u010dinjenice i istina. No, da ih zanima, prisjetili bi se i \u0161to se doga\u0111alo prije Plitvica u Pakracu. Tamo je od strane Srba napadnuta policijska postaja, ali ba\u0161 zahvaljuju\u0107i hrvatskim redarstvenicima vrlo brzo je ponovno do\u0161la u hrvatske ruke. Nakon Pakraca i Plitvica ubijeno je 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu, itd., i tako redom. Srbi su uz potporu Jugoslavenske tzv. narodne armije \u017eeljeli pokoriti Hrvatsku i Hrvate, ali u tome na sre\u0107u nisu, a i nikada ne \u0107e uspjeti.<\/p>\n
Osim toga, u Hrvatskoj se nije dogodio “gra\u0111anski rat”, kako se mo\u017ee \u010duti od pojedinih politi\u010dara, ve\u0107 agresija. Zanimljivo je da nam taj nekakav nepostoje\u0107i “gra\u0111anski rat” neprestano poku\u0161avaju nametnuti Hrvati, koji u\u00a0 vrijeme srpske agresije nisu bili maloljetni, ali koje nismo susretali na boji\u0161tu ni kao humanitarce, a jo\u0161 manje kao nekakve mirotvorce, u koje su se pretvorili tek nakon tisu\u0107a i tisu\u0107a mrtvih hrvatskih junaka poput Josipa Jovi\u0107a.<\/p>\n
Obilje\u017eavanje jo\u0161 jednog “Krvavog Uskrsa” i ove je godine, i to ba\u0161 u Kninu,\u00a0 prvi (23.o\u017eujka) organizirao Tomislav \u010colak, predsjednik kninske Podru\u017enice Udruge hrvatskih redarstvenika. Drago mi je \u0161to je i moja malenkost uz njega i \u017eupnika Antu \u010cavku mogla sudjelovati na ovoj tribini, na kojoj je prikazan i kra\u0107i dokumentarni film na tu temu uva\u017eenog Pavla Vranjicana, a koji bi trebao biti prikazan i u svakoj \u0161koli. Ali, u \u0161kolama ga ne \u0107e prikazati ni govoriti o tim danima, kada smo do\u017eivjeli\u00a0 nasilan odnos velikosrpske manjine prema hrvatskoj ve\u0107ini, i kad su\u00a0 ponos i dostojanstvo hrvatske demokratske vlasti bili dovedeni u pitanje, jer djeca su ve\u0107 dobrano na \u2013 proljetnom odmoru!<\/p>\n
Mladen Pavkovi\u0107<\/strong><\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"