Prozvan je sumnji\u010davim, malovjernim pa \u010dak i nevjernim u\u010denikom, i to zbog njegove sporosti u prihva\u0107anju vjere u Isusovo uskrsnu\u0107e. \u010covjek koji je tra\u017eio obja\u0161njenje. \u010covjek koji je pitao. \u010covjek koji se usudio (po)sumnjati.<\/p>\n
Zare\u0111en sam za sve\u0107enika prije ne\u0161to vi\u0161e od devet mjeseci.<\/p>\n
<\/p>\n
Prije nekoliko mjeseci, negdje u jesen, dogodilo se ne\u0161to \u0161to me skoro izbacilo iz takta. Slavio sam ve\u010dernju svetu misu. U odre\u0111enom trenutku posvetio sam hostiju, podigao je u zrak, spustio je i kleknuo. Kad sam ustao, u mojoj se glavi za\u010duo glas: \u201eNije valjda da vjeruje\u0161 u ovu gluposti?” Te\u0161ko je opisati osje\u0107aj koji me u preplavio tom trenutku. Pojedine rije\u010di kao \u0161to su tama, opusto\u0161enje i praznina opisuju samo jedan dio onoga \u0161to sam osje\u0107ao. Bilo kako bilo, nekako sam uspio zavr\u0161iti svetu misu i poku\u0161ao sve to ignorirati.
Ali to je bilo nemogu\u0107e. Osje\u0107aj opusto\u0161enja bivao je sve ve\u0107i i nikako ga nisam mogao iskorijeniti. Progonila me misao da je sve ono \u0161to \u010dinim – besmisleno. Ubijala me sumnja da sam iznevjerio Crkvu i samog Boga koji me pomazao. Sve me to odvelo do unutarnjeg osje\u0107aja sku\u010denosti, stida i vlastitog licemjerja koji se ponekad mije\u0161ao s osje\u0107ajem jada i ljutnje.<\/p>\n
Osje\u0107aj srama imao je svoje posljedice: nikome se nisam mogao povjeriti i tra\u017eiti savjet. Iako sam u podsvijesti znao da se trebam nekome obratiti, bilo me previ\u0161e sram i smatrao sam da \u0107e moje iskustvo samo sablazniti slu\u0161atelja. I tako sam nastavio nositi taj teret na svom srcu. Ponekad sam uspijevao sve to potisnuti, zaboraviti i pona\u0161ati se kao da je sve u redu. Ali svakodnevno sam slavio svetu misu i znao misliti u sebi: \u201eNe znaju oni kako se osje\u0107am. Ne znaju oni da se moja vjera raspada.”<\/p>\n
Jedne sam ve\u010deri \u0161etao klaustrom i uporno su mi dolazila pitanja o osje\u0107aju izgubljenosti koja su mi ve\u0107 postala dosadni i iritantni sudrug. Pitao sam se o svojoj budu\u0107nosti: \u201eKako ja, kao sve\u0107enik koji ne vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost, uop\u0107e mogu slu\u017eiti Crkvi? Onda sam se zapitao: \u201eKolike su \u0161anse da sam ja u pravu, a da je cijela Crkva u krivu? Tko sam ja uop\u0107e da dovedem u pitanje \u017eivot i vjeru vi\u0161e milijardi ljudi, nepreglednog mno\u0161tva svetih u povijesti Crkve? Odakle mi pravo dovoditi u pitanje vjeru svojih praotaca, Leopolda Bogdana Mandi\u0107a, Tome i Bonaventure te, iznad svih, samog Franje iz Asiza?” Ta se ve\u010der pokazala prijelomnom. Te sam ve\u010deri odlu\u010dio svakog dana moliti se Bogu da rasvijetli tamu mog srca i podari mi vjeru. Ni\u0161ta se nije dogodilo iznenada, ali ustrajao sam u molitvi. Par tjedana kasnije, dok sam slavio svetu misu, cijelim su mi bi\u0107em zazvu\u010dale rije\u010di iz Rimskog misala: \u201eNe gledaj na\u0161e grijehe nego VJERU SVOJE CRKVE”. To je bilo to – vjera Crkve. To je bilo ono \u0161to sam primio – vjera Kristove Crkve. Nikakva tjeskoba ili pote\u0161ko\u0107a nisu to mogle vi\u0161e uzdrmati. Na\u0161a vjera jest vjera Crkve i upravo je to mjesto na kojem trebamo biti kad god imamo sumnje, pote\u0161ko\u0107e, probleme, pitanja i brige – Crkva kao zajednica. Crkva kao ljudi. Crkva kao zajednica najsvetijih likova i najgre\u0161nijih bijednika. Sve je ovo skupa proizvelo u meni duboko suosje\u0107anje sa svim onim ljudima koji imaju odre\u0111ene pote\u0161ko\u0107e sa svojom vjerom ili koji smatraju da su je totalno izgubili. Ovoga u tom trenutku, naravno, nisam bio svjestan. Kad mi sad netko do\u0111e sa svojim sumnjama, pa\u017eljivo ga saslu\u0161am i samu mu ka\u017eem: \u201eMolim te, idi na misu i budi pozoran. Budi svjestan svega onoga u sebi i oko sebe. Bog te \u010deka.”<\/p>\n
Postoji jedan famozni izri\u010daj: \u201eSentire cum Ecclesia” ili, prevedeno na na\u0161, \u201emisliti (ili osje\u0107ati) s Crkvom”. Ali, kad je rije\u010d o samoj Crkvi, \u010desto smo svjedoci zbrke i nedore\u010denosti koje postoje u glavama mnogih koji danas govore i pi\u0161u o Crkvi. Nerijetko se pod Crkvom misli isklju\u010divo na papu, biskupe i sve\u0107enike. Neki izvan Crkve to \u010dine ne tek iz neznanja, nego ciljano i promi\u0161ljeno zbog ovih ili onih razloga, dok se kod drugih, ne isklju\u010duju\u0107i tu i brojne kr\u0161\u0107ane, takvo mi\u0161ljenje vjerojatno duguje nepou\u010denosti i povr\u0161nosti. Sigurno je da je i ovakva definicija Crkve koja polazi od njezina hijerarhijskog ure\u0111enja pogodovala takvom razmi\u0161ljanju. Crkva se u ovom kontekstu lako mo\u017ee shvatiti i poistovjetiti s jednim odre\u0111enim stale\u017eom ili pak s jednim odre\u0111enim slu\u017ebenikom.
Francuz Arsene Wenger, menad\u017eer engleskog nogometnog premijerliga\u0161a i jednog od najpoznatijih svjetskih klubova – Arsenala, nedavno je izjavio: \u201eMno\u0161tvo stru\u010dnjaka ne mora biti nu\u017eno u pravu.” Duh Sveti ne pu\u0161e samo u vatikanskim zdanjima i biskupskim rezidencijama. Mi\u0161ljenja sam da je potrebno nekad su\u017eivjeti se i opipati puls sveop\u0107e Crkve, a ne samo hijerarhijskih slu\u017ebenika.
Izbjegavam koristiti rije\u010d \u201esumnja”, jer \u010dini mi se da previ\u0161e koristimo ovu svetu rije\u010d. Sveti Toma, jedan od velikana povijesti spasenja, osoba je koja je u svom \u017eivotu utjelovila sumnju. Tomu, kao simbola ljudskog tra\u017eenja i nesigurnosti, \u010desto se percipira kao nevjernika. On nije bio nevjeran. On je sumnjao zato \u0161to je tra\u017eio cijelim svojim bi\u0107em da bi onda \u010ditavim bi\u0107em prihvatio na\u0111eno. Mnogi upravo sumnju dr\u017ee pokreta\u010dem vjere. Sumnja ima onaj pozitivan vid koji poti\u010de \u010dovjeka na traganje i hrvanje s istinom, koje, na koncu, vodi do zrele i prave vjere.
Pitanja i sumnje apostola Tome bliske su dana\u0161njim kr\u0161\u0107anima iz dva razloga: prvi, zbog toga \u0161to je \u2018dje\u010dja vjera’ mnogih kr\u0161\u0107ana uzdrmana nao\u010digled velikih prirodnih katastrofa, zlo\u0107e ljudi, patnje nedu\u017enih, siroma\u0161tva i gladi u svijetu i sli\u010dno; drugi razlog, zato \u0161to mnogi kr\u0161\u0107ani uvi\u0111aju da vjera i sumnja uop\u0107e ne moraju biti u suprotnosti. Crkva je sve donedavno tvrdila da je grijeh sumnjati, ali danas prihva\u0107a ljude koji imaju sumnje i ulazi u dijalog s njima. \u010covjek nosi u sebi nemir, pitanja koja vape za pravim odgovorima: koja je svrha ljudskog \u017eivota? \u0160to je smrt? \u010cemu se mo\u017eemo nadati?
Ne trebamo se brinuti ako na na\u0161em putu sazrijevanja u vjeri naletimo na zidove sumnje, jer iskusiti pote\u0161ko\u0107u po pitanju vjere zna\u010di da smo mi negdje duboko u sebi okupirani Bo\u017ejim stvarima. Vjera je \u017eivot i ona raste, mijenja se i sazrijeva kroz ku\u0161nje, pote\u0161ko\u0107e i sumnje koje ju pro\u010di\u0161\u0107avanju.<\/p>\n
p.s. Za one koji to nisu uspjeli zaklju\u010diti iz gornjih redaka: pitati se, sumnjati i u sebe i u svijet oko sebe te tra\u017eiti pravu istinu – nikad nije bio grijeh.<\/p>\n
Fra Dado Milas | hercegovina.info<\/strong><\/span><\/p>\n \u00a0<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"