Kad nedavno sasvim slu\u010dajno saznadoh da i u na\u0161im selima ima planina, probudi se u meni ve\u0107 u posljednje vrijeme pomalo zadrijemali pustolovni duh. Raspitivao sam se kod najbli\u017eih. Vrlosin, reko\u0161e, a ime obe\u0107avaju\u0107e zazvu\u010di i brzo se uvla\u010di u uho i u drugim svojim ina\u010dicama: Vilosin, Vrlosinj, pa opet Vrlosin.<\/p>\n
<\/p>\n
Prevrnuv\u0161i i ne\u0161to prona\u0111enih oskudnih zapisa, pro\u0161irih, a mo\u017eda samo utvrdih svoja saznanja. Visok je nekih 950 metara iznad povr\u0161ine mora. Pogledao sam i neke tako\u0111er oskudne fotografije, napravljene za iznimno vedrog neba i burovitog vremena. Na onima sa vrha se jasno mogao vidjeti i djeli\u0107 mora. Eto meni razloga vi\u0161e za pohoditi to ina\u010de zaba\u010deno i od banalnostima zatrpane, u\u010dmale svakodnevnice pomalo za boravljeno mjesto, a mo\u017eda i \u010ditav jedan mali svijet koji ga okru\u017euje. Zaputismo se za prvog suhog vremena i stigosmo na odredi\u0161te za nepunih pola sata vo\u017enje. Povedosmo se nekom samo na\u0161om logikom i mr\u0161avim, vi\u0161e izmi\u0161ljenim planinarskim iskustvom,ali i sa onih nekoliko upitnih informacija koje posjedovasmo. Nakon nekoliko ophodnji mjesnim uskim putem, prona\u0111osmo prilaz. Promotrili smo prethodno okolinu, sami po\u010detak staze odakle je nepobitno pucao pogled na vrh i goru koji su skupa dominirali krajolikom. Nama u tom trenutku vi\u0161e nije trebalo i mi puni samopouzdanja zakro\u010dismo tuda, sigurni u uspjeh. Ve\u0107 nakon prvih stotinjak metara veoma blagog uspona staza se po\u010dela ra\u010dvati. Uzimali smo bez puno razmi\u0161ljanja onaj krak koji bi nam se u\u010dinio prohodniji, a ja sam svom suputniku stalno tuma\u010dio kako su to zacijelo samo odvojci iste staze koji se ve\u0107 negdje opet sastaju, i da je nama skoro pa jednako koji \u0107emo od nj ih odabrati. On je to sve pre\u0161utno odobravao i ve\u0107 neko vrijeme svojim fotoaparatom vrijedno dokumentirao sve \u0161to mu je zapelo za oko. S vremenom je bivalo sve strmije i neprohodnije, manje stijene su se pretvarale u usjeke iz kojih se na trenutak gubio vidokrug. Tad smo stigli i do prvih vrta\u010da. Bili su to dvostrukim suhozidom uhva\u0107eni i zato\u010deni komadi\u0107i \u0161krte zemlje, kao kakva ogromna dragocjenost u moru kamenog ni\u0161tavila. Imali su izgled terasa, a na nekima od njih nalazili su se i ostatci torova. Zastali smo malo kod ovih starih pastirskih stanova. Ti\u0161inu koja je tu vladala naru\u0161ilo je tek zvono kapelice iz obli\u017enjeg naselja razasutog po padinama brijega koji nam je sada bio kao na dlanu.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Po\u0111osmo dalje. Ve\u0107 nakon prvih koraka bilo je o\u010digledno da se daleko ne\u0107e mo\u0107i. Poku\u0161ali smo zaobi\u0107i vrta\u010de, ali bi nas uvijek do\u010dekao neprohodni \u0161iprag, kao predstra\u017ea ne\u0161to udaljenijim liticama preko kojih bi te\u0161ko i neki bolji od nas. Bilo je ve\u0107 tada o\u010dito da to svakako nije put za vrh koji smo odatle mogli samo \u017ealovito promatrati. U tra\u017eenju staze nam nije mnogo pomogao ni prosje\u010dan amaterski dvogled kojim smo raspolagali. Pod jo\u0161 uvijek \u010dvrstim uvjerenjem da je prava staza ipak tu negdje na tom potezu, spustili smo se ne\u0161to ni\u017ee do onih pri\u010duvnih ogranaka i krenuli jednim od njih. Poslije otprilike iste razdaljine kao i kod prvog poku\u0161aja pred nama je bila opet ozidana vrtlina, samo ovaj put jo\u0161 ve\u0107a i nezaobilaznija od prethodnih. Razgledasmo taj zaba\u010deni posjed. Ta dosta ravna i debela ledina ispala je na kraju i prili\u010dno dobra osmatra\u010dnica. Dvogledom otkrismo isto\u010dnije od nas jo\u0161 sli\u010dnih vrta\u010da, i to ba\u0161 negdje tamo otkud smo i do\u0161li. Izgleda da su njihovi polo\u017eaji bili donekle paralelni i da su dopirale otprilike do iste visine od samog podno\u017eja. To je bio i trenutak kad nas je napustila na\u0161a prvotna zanesenost i logika prirode nam po\u010de otvarati o\u010di. Nije bilo slu\u010dajno da su ti nekad vrijedni posjedi nastali ba\u0161 tu. Daljnjim promatranjem uvidjesmo da je ponad svake od njih nicao samo goli kamenjar i litica. A preko tog velebnog stijenja ni\u0161ta nije moglo. Dan je izgubio ve\u0107 ne\u0161to od svoje vedrine (kao i na\u0161e raspolo\u017eenje) kad krenusmo natrag. Za vrh su se hvatali prvi ote\u017eali oblaci, a prohladan povjetarac je poku\u0161ao naru\u0161avati ti\u0161inu. Ja sam u tome tra\u017eio la\u017enu utjehu kao lijek za na\u0161 mali neuspjeh. Eto sad tobo\u017ee ni vrijem e nam ne ide na ruku, pa \u0161to bi nam vrijedilo da nam ovog trena netko i upre prstom u stazu?<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Tako zaokupljeni svatko svojim razmi\u0161ljanjima o nekom jo\u0161 mo\u017eda dosti\u017enom i povoljnijem raspletu na\u0161eg malog izleta, vratismo se na sam po\u010detak. Nije nam se jo\u0161 napu\u0161talo ovo tiho mjesto. Odvezli smo se nepuni kilometar do obli\u017enjeg pograni\u010dnog sela. Na povratku istim putem, susre\u0107emo prvo \u017eivo bi\u0107e. Ispred jedne osamljene ku\u0107e pred nas na put iskrsnu povisok \u010dovjek, odjeven u kombinaciju maskirne odore i lova\u010dkog prsluka i dade nam rukom znak da se zaustavimo.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
–\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 Ajde sidite malo, popijte ne\u0161to… \u2013 srda\u010dno \u0107e na\u0161 neznani doma\u0107in i bez oklijevanja, dok je kroz okno automobila pru\u017eao svoje ogromne ruke. Nevje\u0161to smo poku\u0161avali odgoditi na\u0161e dru\u017eenje za neki drugi put, pravdaju\u0107i se tobo\u017ee neodgodivim obavezama. Na spomen pravog razloga na\u0161eg posjeta ponudi se istog trenutka da nam bude vodi\u010d.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
–\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 Gori smo za po sata, samo da jamim pu\u0161ku…- nismo uspjeli ni parkirati, a na\u0161em doma\u0107inu je ve\u0107 o ramenu visila bokerica.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Pred ku\u0107om su bila i tri lova\u010dka psa koji su onako zdu\u0161no lajali ugledav\u0161i neznance koji se spremaju na odlazak s njihovim gospodarom. U svoj toj strci zaboravljam ponijeti naprtnja\u010du s vodom. Za prvih zajedni\u010dkih koraka i slu\u017ebeno se upoznajemo. Vodit \u0107e nas Iko. Nekoliko puta nam pripominje i svoj obiteljski nadimak koji ga razlikuje od mnogih njegovih imenjaka i prezimenjaka, kojih kako je tvrdio ima obilje u tom kraju. Iko je i veteran dragovoljac zadnjeg rata, pripadnik elitnih postrojbi, \u0161to s ponosom nagla\u0161ava i pridodaje svojim osobnim podatcima. Ka\u017ee da je zadovoljan mirovinom. Dok silazimo s puta jo\u0161 uvijek nas prati lave\u017e trojice lova\u010dkih pasa.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
–\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 \u010culi ji \u0161to \u017eale za mnom !-zasmija se na\u0161 vodi\u010d.<\/p>\n
–\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 \u0160to ih ne povede\u0161?<\/p>\n
–\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 Bacaju otrove \u2013 vrati se svom vojni\u010dki konciznom stilu.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Na \u010das za\u0161ujesmo. Rastu\u017ei te kad \u010duje\u0161 da ljudska zlo\u0107a zna za\u0107i i u ove zaba\u010dene krajeve koje smo potra\u017eili zbog ono malo iskona i nevinosti koji su ostali u njima.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Zalazimo me\u0111u prve ograde. Put koji se prostire kroz uske prosjeke u stijenama jo\u0161 uvijek je dobro prohodan i polegnut, kao da hvata zalet prema strmini. Kre\u0107emo se neplanirano brzo i sve mi se \u010dini da nam Iko \u017eeli isku\u0161ati tjelesnu spremu jednim bla\u017eim usiljenim mar\u0161em. Na\u0161 fotograf povremeno zastaje, pone\u0161to zbog kondicije ali vi\u0161e zbog njegove nezadr\u017eive potrebe da dokumentira svaki trenutak iznova na\u0111ene pustolovine. Prolazimo preko \u201egumnila\u201c, kako ih je nazvao Iko. To je nekoliko povi\u0161enih ledina koje nas podsjeti\u0161e na one vrta\u010de po kojima smo lutali. Staza kona\u010dno uhvati strmine i zavijuga. To nam je bio znak da istinski ispit spremnosti tek dolazi. Nizali smo serpentinu za serpentinom, a ja sam uporno poku\u0161avao ne izgubiti korak s na\u0161im vod i\u010dem, ne uspijevaju\u0107i toliko popratiti krajobraz koji se po\u010deo mijenjati. Nakon nekih sat vremena vojni\u010dkog hoda zrak je postao osjetno svje\u017eiji i mi smo ve\u0107 gazili po prili\u010dno dubokom snijegu. Tu je Iko prvi put zastao da predahnemo. Vodu smo zaboravili duboko ispod. Trudim se iscijediti koju kap iz grudvi ve\u0107 ustajalog snijega. Ukaza\u0161e nam se tu i prvi krupniji tragovi. Iko re\u010de da su to vu\u010dji. Ne osjetih ni trun dvojbe u njegovom glasu.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
– Napunit \u0107u ja…- i dalje \u0107e smireno dok je stavljao krupne patrone u dvocijev bokerice.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Vukovi u ovoj oblasti nisu nikakva izuzetna pojava. U zimskim mjesecima se redovito spu\u0161taju do ovih vrleti, sa susjednog zabiokovskog gorja. Ne\u0161to dalje jo\u0161 tragova, ali druga\u010dijih od ovih pre\u0111a\u0161njih. Iko opet mrtav-hladan veli da su to od divlje ma\u010dke, a mi opet ne nalazimo razloga da ne povjerujemo, iako sumnjam (barem mi moje skromno poznavanje te vrste brani da ne budem mrvicu skepti\u010dan) da je netko ovda\u0161nji ikad uspio iz neposredne blizine vidjeti tu ina\u010de boja\u017eljivu i diskretnu no\u0107nu zvijer.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Opet kratko zastajemo na jednoj \u010distini pro\u0161aranoj pokojim \u017egoljavim grabi\u0107em i jasenom.<\/p>\n
–\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 Ovo su Markovi podi. \u2013 ponavlja nam Iko nekoliko puta taj zanimljivi toponim.<\/p>\n
–\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 Tu su se nekad \u010duvale koze, a nije bilo trave… \u2013 uslijedila je re\u010denica koja vri\u0161te\u0107i svoju kontradiktornost zaziva te\u0161ku pro\u0161lost.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Na tom osun\u010danom i blago polo\u017eenom komadu padine snijega je bilo manje pa su unaokolo izvirivale kamene plohe, sve jedna do druge. Bile su istina ne\u0161to pitomijeg oblika. Me\u0111u njima stisnut gdjekoji busen trave i to je bila sva ispa\u0161a. Koja li je muka morala biti pa da natjera na Markove pode!<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Kre\u0107emo dalje starim stazama.<\/p>\n
–\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 Odan se nosija duvan u Dalmaciju \u2013 zapo\u010de Iko ve\u0107 dobro poznatu pri\u010du o na\u0161im starima i putovima duhana u Dalmaciju. I\u0161lo se i no\u0107u po ovim vrletima. Ali vi\u0161e od vuka i druge zvijeri moralo se pazit \u201efilanca\u201c i \u201e\u0111endara\u201c, kako re\u010de Iko. Tako za\u0161av\u0161i opet me\u0111u \u0161iprag, stigosmo i do \u201e\u0111endarove kame\u201c. Prema kazivanju koje vi\u0161e grani\u010di s legendom, tu je nekad ubijen starojugoslavenski \u201e\u0111endar\u201c koji je vjerojatno na tom potezu sa\u010dekiva o \u201esumnjive\u201c putnike. Povelika \u0161iljata stijena uspravljena podno staze sad je \u201e\u0111endarov\u201c nadgrobni kamen ili na mjesnom govoru \u201ekama\u201c.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Opet smo izbili na ove\u0107u polegnutu golet na\u010di\u010dkanu niskim \u017eivim kamenom. To je Grabovica kvartilj, ponavlja opet glasno i svaki put \u0161to razgovjetnije Iko, kao da nam na samo njemu znan na\u010din mora pojasniti ovaj ionako nesvakida\u0161nji naziv.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Prolaze\u0107i tuda, poku\u0161avam se dovinuti tom egzoti\u010dnom imenu. Sama rije\u010d je iskrivljenica, ali neminovno podsje\u0107a na rije\u010d \u201ekvartir\u201c ili mo\u017eda na francusku verziju \u201equartier\u201c, u osnovnom zna\u010denju stan, nastamba ili vojni\u010dki logor. Stajali smo na samoj granici, a ova mjesta su oduvijek pa i danas bila ona od \u201estrate\u0161ki\u201c va\u017enog zna\u010daja za sve druge a samo ne za one koji tu \u017eive. Je li mogu\u0107e da su i Napoleonove trupe u njegovim veli\u010danstvenim osloba\u0111anjima porobljenih nacija Europe ili mo\u017eda samo obi\u010dnim potragama za vazda potrebnim \u201eLebensraumom\u201c, nekad taborovale u Grabovica kvartilju ili kvartiru, stra\u017ee\u0107i vazda vru\u0107u me\u0111u? Od svega ovog fascinantnija je \u010dinjenica o neospornoj sposobnosti jezika ovog kraja da do\u0161lja\u010dke izraze asimilira i naturalizi ra, a oni zatim kao uro\u0111eni i pripitomljeni stolje\u0107ima \u017eive u njemu, preno\u0161eni pokoljenjima.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Od vrha nas dijeli jo\u0161 par zavojitih uspona. Prolazimo podno veli\u010danstvenog kamenog masiva koji zatvara svaki vidik. To je onaj isti koji smo dvogledom promatrali jo\u0161 tamo na onim vrta\u010dama s po\u010detka na\u0161eg pohoda. Ali onom na\u0161om amaterskom spravom nismo primijetili nekoliko nepravilnih otvora u izbrazdanom stijenju.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
–\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 Ono su spile \u2013 glasno \u0107e Iko upiru\u0107i prstom prema tom surovom i samo orlovima dostupnom mjestu \u0161to se ugnijezdilo pod jednim od vrhova.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Zatim slijedi zamjena streljiva u cijevi bokerice i demonstracija akusti\u010dnosti ovog kamenog amfiteatra. Odjekuju kratki pucnjevi dok zvuk kru\u017ei oko nas odbijaju\u0107i se od litice. Sve se ponavlja jo\u0161 jednom, ovoga puta samo popra\u0107eno kamerom na\u0161eg snimatelja.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Tu zastajemo posljednji put prije samog vrha. Na\u0161 Iko, ina\u010de do sad \u0161krt na rije\u010dima ne mo\u017ee a da se ne vrati u vremena koja su nas sve obilje\u017eila a najvi\u0161e ljude poput njega.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
–\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 Evo, ovo su mi geleri sve odnili \u2013 pokazuje nam rukom \u0161tetu od tenkovske granate tamo negdje na poljanama Kupresa. Zatim s ponosom spominje neka i nama dobro poznata imena s kojima je bojevao.<\/p>\n
–\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 Bogu fala, \u017eivo je se! \u2013 s osmijehom i mirne du\u0161e \u0107e za kraj.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Moja opa\u017eanja postaju \u0161tura pred sam kraj uspona. To su oni trenutci kad penja\u010d vidi samo vrh koji mu je nadohvat ruke, kao spasonosni portal koji mu se poput snovi\u0111enja otvara pred o\u010dima i koji \u0107e ga prenijeti na drugu stranu. Sve to da bi se domogao samo jednog pogleda zaustavljenog u vremenu. Daje li nam taj pogled odozgo jasniju sliku na\u0161eg ovozemaljskog \u017eivljenja ili smo na vrhovima planina samo zato da bi bili bli\u017ee drugim svjetovima? U stvarnost nas vra\u0107a Iko, koji je prethodno odmakao iz na\u0161eg vidokruga, isko\u010div\u0161i pred nas iz usjeka orija\u0161ke stijene s pu\u0161kom na gotovs, poput onog njegovog \u201e\u0111endara\u201c iz pro\u0161log stolje\u0107a. Ipak je ovo granica. Na sre\u0107u, ovaj put je ishod bio samo komi\u010dan.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Mora ne vidjesmo. Magloviti oblaci nam odredi\u0161e vidokrug. Od sjevera nam prvo u o\u010di upado\u0161e u daljini bijeli lanci hercegova\u010dkih planina, sada jasniji nego ikad, kao na razglednici. Prema jugu pod nama nekoliko razbacanih pograni\u010dnih sela. A mi ba\u0161 na granici. Ali ne\u0107emo dalje ilegalno. Pa tu je se i Bonaparte zaustavljao, a kako ne bismo mi. Pomalo sam razo\u010daran jer sa ove pozicije ne mogu vidjeti neke zabiokovske vrhove, ako ve\u0107 ne mogu vidjeti more\u2026 zaklanja ih ne\u0161to ve\u0107i susjedni i ne tako nedohvatan Gavrani\u0107\u2026<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Vinogradar | LJ::portal<\/span><\/strong><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"