Ro\u0111en sam 1986. To je navodno ona \u010dernobilska generacija. Neki mi je dan lije\u010dnik potvrdio da imam medicinsku anomaliju. Nije neki problem, nego je samo specifi\u010dnost. Srce mi je – naopa\u010dke. Dobro ono pumpa i sve to, ali je neobi\u010dno zarotirano na suprotnu stranu. Simpati\u010dni doktor se poku\u0161ao na\u0161aliti kako se takvo \u0161to doga\u0111a samo<\/p>\n
<\/p>\n
zaljubljenim ljudima. Nasmijao sam se. Ne njegovoj fori, nego svojoj specifi\u010dnosti. Meni je to ba\u0161 nekako mo\u0107no. Jo\u0161 jedan znak moje posebnosti.<\/p>\n
No, da prije\u0111em na stvar. Iako sam relativno mlada osoba, zahvaljuju\u0107i svojoj radoznalosti, temperamentu, faustovskoj sudbini i nekoj \u010dudnoj sre\u0107i, puno sam toga pro\u0161ao. I tijekom svog svakodnevnog traganja za Bogom i padom i rastom u vjeri, ovaj me nesvakida\u0161nji put na jedan druga\u010diji na\u010din otvorio poticajima Duha i osposobio me da stvari promatram na malo druga\u010diji na\u010din. I zahvaljuju\u0107i ovom malo druga\u010dijem pogledu na svijet, nalazim se na odre\u0111enoj margini. I tako \u0107u s vama podijeliti nekoliko razmi\u0161ljanja s margine. Nekoliko vi\u0161ezna\u010dnih misli. Crnih i crvenih. Ja sam kroz ovu godinu provla\u010dio tri temeljne misli: 1. Bog postoji.\u00a0 2. Strah je nebitan. 3. Te\u017eimo nemogu\u0107em – budimo sretni.<\/p>\n
Bog stvarno postoji. Mo\u017ee\u0161 ti to ignorirati ponekad, ne vidjeti, ne biti toga svjestan, ali njegovo postojanje ne ovisi o nama. O nama ovisi samo kako \u0107emo mi reagirati na njega.<\/p>\n
Druga stvar. Strah je nebitan i neva\u017ean. Strah je iluzija. Uporno pri\u010dam o strahu, jer vidim da se ljudi boje. Svi se mi bojimo. Ja sam prije mislio da sam se svih svojih strahova oslobodio i da je moj strah od zmija najve\u0107i strah koji me sad okupira. Prije sam mislio da nemam nikakvih strahova. Prije sam tvrdio ovako: da sam ja \u017eensko, i da su strahovi mjese\u010dnica \u2013 ja bih bio trudan. Me\u0111utim… Primijetio sam da i ja krvarim i da me ne\u010dega strah. Strah me ljudskih obzira, strah me – straha. Strah me da ne bih proma\u0161io svoj \u017eivot. Strah me da bih odustao od potrage ono \u0161to jo\u0161 uvijek nisam prona\u0161ao.<\/p>\n
Nedavno smo slavili blagdan svetog Tome. Jednog od najsumnji\u010davijih likova u Svetom pismu. Taj \u010dovjek nikad ni\u0161ta nije prihvatio iz prve, nego je uvijek postavljao pitanja. Jednom zgodom Isus je ne\u0161to tuma\u010dio svojim u\u010denicima. Smrtno-ozbiljno. I sad veli Isus: \u201cKamo ja odlazim, znate put.\u201d I sad svi \u0161ute. Naravno da nitko ne zna put, ali ljudi se boje upitati. I veli Toma: \u201cGdje to? Ne znam ja gdje ti ide\u0161. Kako onda mogu znati put?\u201d I onda Isus ka\u017ee: \u201cToma, ja sam put, istina i \u017eivot. Nitko ne dolazi Ocu, osim po meni.\u201d Prije se ova re\u010denica tuma\u010dila tako da se smatralo da se \u010dovjek mo\u017ee spasiti jedino kroz Crkvu, me\u0111utim nije to tako…<\/p>\n
Ovaj Isusov odgovor upu\u0107e \u010dovjeka samom sebi. Upu\u0107uje da svaki \u010dovjek prona\u0111e svoj vlastiti put. Jedini put mora biti vlastiti put. Svatko tko je shvatio da je on sam put i cilj vlastitog traganja, poistovje\u0107uje se s univerzalnom svije\u0161\u0107u, s onim \u017divotom o kojem govori Isus. U onom trenutku kad se Isus poistovjetio s \u010dinjenicom da je on Bo\u017eji sin, on je tek tada mogao re\u0107i da je on Put, Istina i \u017divot. Jedini put koji svatko tr\u010di za sebe – mora biti vlastiti put. Svatko tko je shvatio da je on sam put i cilj vlastitog traganja, poistovje\u0107uje se s univerzalnom svije\u0161\u0107u, s vje\u010dnim \u017eivotom. To je onaj put koji svatko od nas kr\u010di i gazi sam. I zato tra\u017ei svoj put i njime idi. Evo za 4 dana idem na El camino.<\/p>\n
El camino (\u201cPut\u201d) jest jedan od najva\u017enijih i najzahtjevnijih hodo\u010dasni\u010dkih ruta na cijelom svijetu. Put svetog Jakova (\u0161panjolski: Camino de Santiago) jest ruta duga 800-ak kilometara koju ljudi prelaze pje\u0161ke iz pravca Francuske na putu koji vodi u Santiago de Compostelu, grad u kojem se nalaze mo\u0107i svetog Jakova. Svoj put prema Santiago de Composteli po\u010dinjem na Pirinejima u francuskom gradu Saint-Jean-Pied-de-Port. Uz Jeruzalem i Rim, ovo je najva\u017enije kr\u0161\u0107ansko hodo\u010dasni\u010dko mjesto. Postoji jedna zanimljiva izreka:<\/p>\n
\u201cAko \u017eeli\u0161 susresti Isusa \u2013 idi u Jeruzalem;
Ako \u017eeli\u0161 susresti svetog Petra \u2013 idi u Rim;
Ako \u017eeli\u0161 susresti samog sebe \u2013 idi u Santiago.\u201d<\/p>\n
To je \u201cput\u201d na kojem \u010dovjek preispituje kompletno svoje bi\u0107e. I puno se toga u meni lomi. Jako puno toga. I zato me je s odre\u0111ene strane i strah\u00a0 El camina… Jer to je put koji mijenja \u010dovjeka. I tako neki dan pri\u010dam s jednom osobom kako mi treba neki putokaz i veli ona meni: \u201cDosta vi\u0161e putokaza. Po\u010dni vi\u0161e hodati.\u201d I malo me to bocnulo.\u00a0 Ne \u010dekaj putokaz, nego hodaj. Putokaz \u0107e se pojaviti kad bude najpotrebnije.<\/p>\n
Svjestan sam da \u0107e me mnogi poznanici gledati \u010dudno nakon nekih ovdje napisanih stvari u idu\u0107ih mjesec dana, ali ne dira me to previ\u0161e. \u017delim \u017eivjeti svoj \u017eivot u punini, ali ne\u0161to me tu sprije\u010dava. Ne\u0161to me blokira. I nadam se da \u0107u na Putu otkriti i razrije\u0161iti svoje sumnje.
Uglavnom, da skratim pri\u010du, ako \u017eeli\u0161 biti pozer i ne\u010dija kopija, mo\u017ee\u0161. Samo se pusti k’o tikva niz vodu. Ako \u017eeli\u0161 \u017eivjeti prosje\u010dnim \u017eivotom \u2013 mo\u017ee\u0161. To nije lo\u0161e. Ako si na to pozvan.<\/p>\n
Ali ako u sebi osjeti\u0161 neke druge melodije.. melodije koje nisu od “ovoga svijeta”.. note koje je Skladatelj stavio u tebe.. neku pjesmu koja se krije duboko u tebi… Molim te, otpjevaj je. Pjevaj je najglasnije \u0161to mo\u017ee\u0161. Radi sebe. Mo\u017eda \u0107e se mnogi smijati tvome glasu i ne\u0107e htjeti plesati na taj ritam, ali ti \u0107e\u0161 se zadnji smijati. Napa\u0107en, ranjen, umoran… dati \u017eivot za svoju pjesmu.<\/p>\n
I do\u0107i Gore \u2013 i re\u0107i \u2013 “evo me, Bo\u017ee, ja sam pjevao.” A On \u0107e re\u0107i \u2013 “Znam, dok si ti pjevao, ja sam plesao.”<\/p>\n
Budimo oprezni da ne proma\u0161imo svoj put.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
fra Dalibor Milas | Dnevno.ba<\/strong><\/span><\/p>\n \u00a0<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"