Obi\u010dno, ljetno jutro na \u0160irokom Brijegu. Ni po \u010demu druga\u010dije od ostalih jutara u kojima je \u010delopek ve\u0107 zaprijetio, kamen se u\u017eario, zrikavci su poja\u010dani na maksimum, a vjetra niotkud. Pozvana sam na jednu ranu kavu, dan ranije zamoljena za pomo\u0107. Naravno, pristajem bez razmi\u0161ljanja, onako kao \u0161to uvijek i radim, mada niti ne<\/p>\n
<\/p>\n
znam o \u010demu se zapravo radi. Za stolom je nekoliko predivnih \u017eena koje me i\u0161\u010dekuju. Prepoznajem ih po glasnom smijehu, iako ih vidim po prvi put u \u017eivotu. Prilazim im odgovaraju\u0107i tako\u0111er osmijehom kao tajnom lozinkom, kao da ih znam sto godina u sto \u017eivota. Predivne, kako ve\u0107 rekoh. Ljep\u0161a od ljep\u0161e.<\/p>\n
I odjednom saznajem za\u0161to sam tu, za\u0161to su one tu. Saznajem da ispod onih cvjetnih uzoraka kojima plijene to jutro nemaju dojke. Da osim raka dojke, vode bitku s jo\u0161 kojim od njih. Tek toliko, da im nije malo jedan. Saznajem o njihovim danima, no\u0107ima, godinama, borbama. \u017dene koje su tu iz grada, iz ulica kojima prolazimo svaki dan, mo\u017eda smo se sudarili ramenima u prolazu, zajedno kupovali tre\u0161nje, ovdje gdje je jo\u0161 tabu o tome pri\u010dati, pa se rijetko tko i pregledava. I zapljusne me u\u017eas. Nemo\u0107. Sjedim tu malena i si\u0107u\u0161na, i svako mi moje sranje izgleda nebitno. A onda ih opet pogledam, kako se smiju, kako su pune ideja, planova, hrabrosti i gorljive \u017eelje da pomognu drugima. Kako se ne predaju, kako ne kukaju.<\/p>\n
Naprotiv, zdru\u017eene u jedinstvenu udrugu u ovoj \u017eupaniji, udrugu \u201eNarcis\u201c, odlu\u010dile su dati svoj maksimalan anga\u017eman i doprinos da se njihova pri\u010da ako je to mogu\u0107e navrijeme sprije\u010di u \u017eivotima nekih drugih \u017eena. Udruga ve\u0107 godinama okuplja \u017eene oboljele i lije\u010dene od te maligne bolesti, ali ovaj put njihov je korak sna\u017eniji i odlu\u010dniji. U koordinaciji sa na\u010delnicima svih hercegova\u010dkih op\u0107ina i pripadaju\u0107im Domovima zdravlja, u narednim mjesecima planiraju veliku i opse\u017enu, kontinuiranu akciju stalnih besplatnih mamografskih pregleda, koji kroni\u010dno fale ovom podru\u010dju. Pregleda koji ne\u0107e biti tek simboli\u010dna manifestacija odr\u017eana jednom godi\u0161nje, nego pokretni, stalni ritual koji \u0107e u\u0107i u naviku jer \u0107e \u017eene kona\u010dno imati priliku u bilo kojem mjestu unutar \u017eupanije besplatno da se pregledaju.<\/p>\n
A mjesta su to gdje se o ovakvim stvarima jo\u0161 uvijek \u0161uti. \u010cije \u017eene odlaze na kontrole tek onda kad su stjerane uza zid. Gdje je pri\u010da o raku dojke ono pred \u010dim se zatvaraju o\u010di i spu\u0161taju roletne, ono \u0161to nas se ne ti\u010de sve dok nas osobno ne dotakne. A i onda kad nas dotakne na najgori na\u010din, vrlo malo je onih, osim najbli\u017eih, koji \u0107e zaista pomo\u0107i. Bilo da se radi o birokratskoj, medicinskoj ili jednostavno ljudskoj podr\u0161ci. Zid nerazumjevanja je velik i mu\u010dan, a vrijeme je dragocjeno u ovakvim bitkama. Pri\u010daju mi kako u mnogim stvarima glede ove tematike beskrajno kaskamo za drugima. O regiji da ne govorimo. Navikli smo da ljudska i prava bolesnika u BIH odavno dno gledaju odozdo.<\/p>\n
Pri\u010daju mi s toliko entuzijazma i \u017eelje da to u\u010dine druga\u010dijim, a ja, s druge strane, ne znam kako sam taj dan do\u0161la doma. Pi\u0161em osobi u daljini o tome. I njega znam sto godina u sto \u017eivota, a bez ijednog pogleda. Stalo mi je da ljudi ovog grada i \u010ditave okoline znaju za te \u017eene. Od kojih okre\u0107emo glavu kad im je najte\u017ee. Da, pomo\u0107i \u0107u, kako znam i umijem, rekoh tiho i u glavi odmah sabirem imena svojih prijatelja novinara koje pozivam da prate ovu pri\u010du u budu\u0107nosti. A najradije bih vri\u0161tala.<\/p>\n
Jer jedna od tih \u017eena je \u010dak mla\u0111a od mene. Dok odlazim od njih, prolazim cestom i vidim djevojke sa ajfonima, u najnovijim cipelicama, najve\u0107a sekirancija im je koji i kakav minjak navu\u0107i za vru\u0107u ljetnu no\u0107. A ona, nasmijana, divna i prelijepa, naizgled bez onog \u0161to \u010dini jednu \u017eenu “trebom”, da bi za njom mogli zvi\u017edukati kreteni dana\u0161njice, u tih sat vremena o\u010ditala je takvu lekciju cjelokupnoj ispraznosti \u017eivota, da se postidi \u010ditav izokrenuti svijet.<\/p>\n
Volim neobi\u010dna jutra sa nesnosnom vru\u0107inom. Volim \u017eivot \u0161to mi daruje ovakve ljude onda kad to najmanje o\u010dekujem. Ljude koji su inspiracija i snaga. Koji se ne pu\u0161taju sjebadama, nego daju sebe nesebi\u010dno za druge. \u010cak i onda kad su sami sebi najpotrebniji.<\/p>\n
Karcinom dojke se ne doga\u0111a nekome tamo, negdje tamo. Nego ovdje i nama. Kontrolirajte se. Uklju\u010dite se u udrugu. Ako ste bilo tko koga \u0107e ove \u017eene trebati kroz pokretanje najavljene akcije u narednom periodu, pomozite koliko mo\u017eete. Ili samo \u2013 budite \u010dovjek i otvorite srce.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Martina Mlinarevi\u0107 Sopta | LJ::portal<\/strong><\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"