\u017dute strelice obilje\u017eavaju cijeli El camino, drevni hodo\u010dasni\u010dki put u Santiago de Compostelu, na koji se jedni odlu\u010duju iz vjerskih razloga, drugi tra\u017ee\u0107i sebe, tre\u0107i iz avanturisti\u010dko-turisti\u010dkih razloga, a \u010detvrti jer \u017eele jednostavno iskusiti ne\u0161to novo. Ja sam se po malo pronalazio u svakoj od ovih kategorija.<\/p>\n
<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
“Nisu svi oni koji lutaju izgubljeni.” J. R. R. Tolkien<\/p>\n
Smisao El Camina nije u kona\u010dnoj destinaciji (op. Santiago de Compostela) nego u samom putovanju. U pro\u017eivljavanju svega onoga \u0161to se dogodi na Putu. I u meni i izvan mene. Kad mi je Sanda rekla da \u0107e mi nekakva \u017euta strelica postati na\u010din \u017eivota, nisam je u po\u010detku shva\u0107ao ozbiljno. \u010cak \u0161tovi\u0161e… To mi je bilo malo smije\u0161no. Sve dok nisam po\u010deo hodati.<\/p>\n
\u017dute strelice obilje\u017eavaju cijeli El camino, drevni hodo\u010dasni\u010dki put u Santiago de Compostelu, na koji se jedni odlu\u010duju iz vjerskih razloga, drugi tra\u017ee\u0107i sebe, tre\u0107i iz avanturisti\u010dko-turisti\u010dkih razloga, a \u010detvrti jer \u017eele jednostavno iskusiti ne\u0161to novo. Ja sam se po malo pronalazio u svakoj od ovih kategorija.<\/p>\n
Svako je raskr\u0161\u0107e na Putu obilje\u017eeno \u017eutom strelicom. \u017dute strelice su ne\u0161to na \u0161to se \u010dovjek lako navikne: naslikane su na kamenju, na\u0161arane po zidovima, ispisane po ogradama. Kad do\u0111e\u0161 na neko prekretnicu, samo pogleda\u0161 gdje je usmjerena strelica i ide\u0161 dalje. Prema cilju.<\/p>\n
Zamisli da u \u017eivotu postoje famozne \u017eute strelice. Treba\u0161 donijeti neku veliku \u017eivotnu odluku? Potra\u017ei \u017eutu strelicu. Nisi siguran \u0161to \u0107e\u0161 prvo napraviti sutra? Potra\u017ei \u017eutu strelicu. Nisi siguran kojim \u017eivotnim putem krenuti? Pogledaj \u017eutu strelicu…<\/p>\n
Nakon prospavane no\u0107i u Torres del Riju, krenuli smo ranom zorom prema Navarreti. Opet ista shema: bu\u0111enje i poku\u0161aj spremanja za put u apsolutnoj ti\u0161ini da ne bismo probudili one koji su jo\u0161 uvijek bili u Morfejevu carstvu (\u010ditaj: sve). Dok smo gazili ulicama, Sunce je jo\u0161 uvijek hrkalo. Do Navarrete imamo 35 kilometara. U me\u0111uvremenu smo pregazili Vianu i Logro\u0144o. Ovaj je dio puta dosta brdovit s nekoliko nezgodnih uspona i spustova, \u0161to me vjerojatno i ko\u0161talo lagane upale lijevog mi\u0161i\u0107a.<\/p>\n
Budu\u0107i da se na ovom dijelu Puta nemogu\u0107e izgubiti, hodao sam po defaultu. Samo hodaj. Samo hodaj. Samo gazi. Nakon 10-ak kilometara relativne pusto\u0161i i divljine, u\u0161li smo u Logro\u0144o, glavni grad provincije i autonomne pokrajine La Rioje. Zanimljivo je da i u La Rioji postoji politi\u010dka frakcija koja \u017eeli \u2013 neovisnost. Stje\u010dem polako dojam da u ovoj \u0160panjolskoj svako selo \u017eeli neovisnost i slobodu. Logro\u0144o se ina\u010de nalazi u dolini rijeke Ebro. Put prema Navarreti vodi preko uskog, ali impresivnog kamenog mosta na kojeg su gra\u0111ani Logro\u0144a neobja\u0161njivo ponosni. Most k’o most.<\/p>\n
Izlaze\u0107i iz Logro\u0144a i ulaze\u0107i u vi\u0161ekilometarsku dionicu Puta prekrivenu vinogradima, krenuli smo prema na\u0161em slijede\u0107em odredi\u0161tu Navarreti, srednjovjekovnom gradi\u0107u koji se nalazi na brdu. Nakon \u0161to smo se smjetili u malenom i skoro pa klaustrofobi\u010dnom preno\u0107i\u0161tu, po\u010dela je padati jaka ki\u0161a. Dobro je pa smo se mimoi\u0161li. Ujutro smo bili malo hedonisti\u010dki raspolo\u017eeni, pa smo, umjesto u 5, ustali \u010dak u 6.30. Hedonizam, kao \u0161to rekoh! Lagano smo se spremili i krenuli prema Najeri. Budu\u0107i da je cijelu no\u0107 padala ki\u0161a, cijeli je put bio blatnjav. Ovdje sam se malo bio izgubio…. Kad ka\u017eem \u201cmalo izgubio\u201d, onda tu mislim na 4 km hodanja u pogre\u0161nom smjeru.<\/p>\n
Na ovom dijelu Puta izme\u0111u Navarrete i Najere uspio sam zalutati. Hodao sam po blatnjavoj pusto\u0161i 4 km sve dok nisam shvatio da sam proma\u0161io skretanje. \u0160to se dogodilo? Do\u0161ao sam na raskr\u0161\u0107e, a \u017euta strelica je bila naslikana iza mojih le\u0111a. Budu\u0107i da se nikad ne osvr\u0107em iza sebe, nisam mogao vidjeti strelicu te sam gledao\u00a0 kojim putem krenuti. Budu\u0107i da svi veliki Hrvati nikad ne idu lijevo na kri\u017eanju staze, tako sam i ja kona\u010dno odlu\u010dio poslu\u0161ati Thompsonov savjet i krenuti desno. Nisam se ba\u0161 usre\u0107io. Do\u0161ao sam do zida. Doslovno. Nije bilo \u017eutih strelica. Nije bilo ugraviranih \u0161koljki na putu. Nije bilo putokaza. Kamo dalje? Nastavio sam hodati te sam igrom slu\u010daja u jednom od mnogobrojnih vinograda ugledao \u010dovjeka koji je obra\u0111ivao lozu. Nekako sam ga uspio dozvati na svom nemu\u0161tom kasteljanskom izri\u010daju i o\u010dajni\u010dki\u00a0 upitati gdje je put za Najeru. \u010covjek mi je za\u010du\u0111eno pokazivao totalno suprotni smjer od onog kojim sam do tada i\u0161ao. Smirio sam se i krenuo natrag ve\u0107 utabanim blatnjavim putem prema prvoj \u017eutoj strelici.<\/p>\n
I tako to. Ako \u017eivot ponekad ne ponudi \u017eutu strelicu, uvijek \u0107e uz nas biti netko od ljudi. Moja je pogre\u0161ka bila \u0161to sam se odvojio od ostalih putnika i gazio sam. I pogrije\u0161io sam. Ali na svom \u017eivotnom putovanju nikad nismo sami. Uvijek je netko uz nas.<\/p>\n
Jeste li se ikad u \u017eivotu osjetili izgubljeno i niste znali kojim putem krenuti? Jeste li ikad morali donijeti odluku i niste znali \u0161to napraviti? Jeste li se ikad osje\u0107ali kao da ne znate koji smjer odabrati? Zar ne bi bilo mo\u0107no u takvim trenucima imati ne\u0161to \u0161to \u0107e nam jasno pokazati pravi put, pravi smjer, pravi izbor?<\/p>\n
Cijeli je El Camino je obilje\u017een tisu\u0107ama malih \u017eutih strelica koje nas usmjeravaju na put prema Santiagu de Composteli. \u017dute se strelice nalaze\u00a0 posvuda: ku\u0107e, stabla, ceste, zidovi, ograde. Karte nisu potrebne. Potrebno je samo slijediti \u017eute strelice. Ideja \u017eutih strelica do\u0161la je od don Eliasa Valine Sampedro, sve\u0107enika koji je djelovao u malenom selu O Cebreiro. Zajedno sa svojim ne\u0107acima, 1984. po\u010deo je obilje\u017eavati put prema Santiagu kako bi hodo\u010dasnicima olak\u0161ao putovanje.<\/p>\n
Nekad nas ove male strelice vode pravo, nekad nas vode desno ili lijevo, nekad kroz tunel, nekad kroz pusto\u0161 ili divljini, a nekad kroz prenapu\u010dene gradove. Ali \u017eute strelice poma\u017eu putnicima i hodo\u010dasnicima da sigurno stignu u Santiago. Ako \u010dovjek odbije slijediti \u017eute strelice, lako \u0107e se izgubiti. Ve\u0107i gradovi tra\u017ee ve\u0107u pozornost. Previ\u0161e je buke i gu\u017eve i ako \u010dovjek ne obrati pozornost, lako mo\u017ee proma\u0161iti ono \u0161to je bitno (\u017euta strelica) i oti\u0107i krivim putem. Ako skrene\u0161 s Puta, potrebno je vremena (i snage) vratiti se na pravi put. \u010covjek se lako\u00a0 mo\u017ee izgubiti, ali ne zato \u0161to su \u017eute strelice nestale nego zato \u0161to se on odvojio od njih. Smatram da su ove \u201c\u017eute strelice\u201d itekako prisutne i u na\u0161im \u017eivotima. Samo ih treba znati vidjeti.<\/p>\n
Nakon \u0161to me \u0161panjolski vinogradar uputio na pravi put, shvatio sam da mi u \u017eivotu nisu toliko potrebne \u201c\u017eute strelice\u201d. Imam oko sebe ljude koji \u0107e mi pokazivati put. U sebi \u010desto \u010dujem sna\u017ean unutarnji glas koji me usmjerava na odre\u0111eni put. Pitanje je samo ho\u0107u li imati sluha, snage i hrabrosti poslu\u0161ati ga kad bude najva\u017enije.<\/p>\n
Poanta: Tra\u017ei male \u017eute strelice svog \u017eivota. One postoje. I u doslovnom i u prenesenom smislu.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
\u00a0Fra Dado Milas | dnevno.ba<\/strong><\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"