Nedjeljna Bo\u017eja rije\u010d nas poti\u010de da razmi\u0161ljamo o vjeri, svojoj vlastitoj vjeri o svome iskustvu vjere. Isus govori svojim apostolima o \u017eivoj, \u010dvrstoj i djelotvornoj vjeri. To zna\u010di da nije dosta samo vjerovati, nego i svoju vjeru i djelima pokazati. Samo \u017eiva i djelotvorna vjera \u010dini nas pravim kr\u0161\u0107anima katolicima, jer kao \u0161to je tijelo bez du\u0161e mrtvo, tako je i vjera<\/p>\n
<\/p>\n
bez dobrih djela mrtva. Vjera bi trebala pro\u017eimati sav na\u0161 \u017eivot. Ona daje poseban smisao na\u0161emu \u017eivotu. \u017divimo i radimo uvijek sa svije\u0161\u0107u da smo pred Bogom.<\/p>\n
Vjera je Bo\u017eji poziv\u2026 dar Duha koji nam omogu\u0107uje da \u010ditavo svoje bi\u0107e predamo njemu koji je ve\u0107i od nas i da prihvatimo njegovu poruku. Vjera je \u010din povjerenja i potpunoga predanja Bogu. To je osobni susret \u010dovjeka s Bogom\u2026 Vjera je na\u0161 odgovor na Bo\u017eju objavu. Bog koji je sama ljubav objavio nam se. Pavao \u0107e re\u0107i svome u\u010deniku Timoteju: \u201eRaspiruj dar Bo\u017eji koji si primio. Stalno ga u sebi raspiruj i ustraj u tome. Ne daj se pokolebati, budi stalan!\u201c (2 Tim 1,6-8. 13-14.) Vjera je uvijek stav \u010ditava \u010dovjeka. To je osobni susret \u010dovjeka s Bogom\u2026
Vjerovati zna\u010di uvijek kroz \u017eivot slu\u0161ati Boga, ponizno za Boga biti otvoren, u Boga se pouzdavati, svemu se od Boga nadati. To zna\u010di imati udjela u Bo\u017ejem \u017eivotu. To zna\u010di re\u0107i “da” na Bo\u017eju objavu. A Bo\u017eja objava je u prvom redu poruka i svjetlo.<\/p>\n
Bo\u017eje svjetlo na na\u0161 \u017eivot, na povijest, na dobro i zlo, na smrt, na samoga Boga i na ljubav kao zadnju vrjednotu. Bo\u017eja objava je Bo\u017eji pogled na na\u0161u stvarnost. Gledati o\u010dima vjere zna\u010di gledati Bo\u017ejim o\u010dima. (Sv. Pavao… svijetlo… zvijezda). Ovjek mo\u017ee birati: prihvatiti taj Bo\u017eji dar ili ga odbiti. Nije lako vjerovati. Vjera se mo\u017ee pokolebati, mo\u017ee sustati, mo\u017ee se izgubiti. Zato govorimo o slaboj i jakoj vjeri, o \u017eivoj i mrtvoj.<\/p>\n
Ovaj primjer opominje: Kao maturantica oboljela je. Kad je smrt bila pred vratima, posjeti je sve\u0107enik kako bi je pripravio na smrt. Ona ga je odbila. “Toga ne trebam. Mi dana\u0161nja mlade\u017e tra\u017eimo zabavu, ples, u\u017eitke, a za drago nas nije briga. Vjeru smo izgubili, ideale su nam sru\u0161ili, du\u0161e su nam otrovane. Preostaje nam samo jo\u0161 u\u017eitak i smrt!” Izjava ove djevojke zaprepa\u0161\u0107uje. Doista je te\u0161ko i nepodnosivo stanje osobe kojoj je du\u0161a otrovana, kojoj su ideali sru\u0161eni i poga\u017eeni i koja je izgubila vrlo dragocjeni dar vjere.<\/p>\n
Vjera nam mo\u017ee biti optere\u0107ena pritisnuta pote\u0161ko\u0107ama i mukom, nesmislom i sumnjom. Tako temelj na\u0161eg kr\u0161\u0107anstva mo\u017ee biti uzdrman. Pod optere\u0107enjima po\u010dinje pucati. Zato svatko od nas ima zada\u0107u \u010diniti ne\u0161to za svoju vjeru. Zato su tu pouke, propovijedi, knjige tisak\u2026<\/p>\n
Smije\u0161no je kad neki govore: Ne mogu vjerovati, jer nisam vidio. \u010cim vidi\u0161, zna\u0161. A vjeruje\u0161 u ono “\u0161to jo\u0161 ne vidi\u0161. U to gledamo tu\u0111im okom, okom onoga koji je to vidio, za sve to zna. U tom smislu veli sv. Pavao : “Vjera je jamstvo za ono \u010demu se nadamo!” Vjera mora biti \u017eiva, mora biti \u017eivot. Vjera je snaga, vjera je \u017eivot, dinamizam, dar. Briga za vjeru obuzimala i Isusove u\u010denike. Bili su svjesni da je njihova vjera slaba i mlaka, kolebljiva i optere\u0107ena zemaljskim interesima. Molili su Gospodina: “Umno\u017ei nam vjeru!” Bolje je re\u0107i: “Daruj nam vi\u0161e vjere, uve\u0107aj nam, oja\u010daj vjeru!” Na taj na\u010din daju nam vrlo zna\u010dajan poticaj: Du\u017eni smo moiti da se na\u0161a vjera uve\u0107a i oja\u010da. To je i ono najva\u017enije \u0161to mo\u017eemo u\u010diniti za ustrajnost u svojoj vjeri.<\/p>\n
Na njihovu molbu Gospodin slikovito odgovara: “Da imate vjere koliko je zrno goru\u0161i\u010dino, rekli biste ovom dudu: is\u010dupaj se s korijenom i presadi se u more. – I on bi vas poslu\u0161ao”. Ova slika sadr\u017ei dvostruki paradoks. Dud je poznat po dubokom korijenju. Ka\u017eu da njegovo stablo mo\u017ee \u017eivjeti i 600 god. Is\u010dupati dud – to grani\u010di s nemogu\u0107no\u0161\u0107u. S druge strane – besmisleno je drvo presa\u0111ivati u more, vodu. Gospodin \u017eeli re\u0107i da \u010dovjek po vjeri poprima bo\u017eansku snagu. Nema takve situacije koju ne bi vjera prevladala. Ona nalazi smisao i u “besmislu” svjetlo u tami, izlaz u slijepoj ulici, snagu u slabosti, silu u nemo\u0107i, \u017eivot u smrti.<\/p>\n
Vjera mora biti jaka, tako jaka da i brda prenosi. Ali ne zaboravimo da je ovdje rije\u010d o brdima u nama koja prije\u010de da se Bog po nama objavljuje drugima i o\u010dituje drugima. Ta su brda ono \u0161to nas zatvara u nas same da ne vidimo drugoga, da ne vidimo tu\u0111e potrebe. Ta brda su na\u0161e sklonosti kojima umirujemo savjest te umi\u0161ljamo da smo dobri katolici i kr\u0161\u0107ani ako od vremena do vremena povirimo u crkvu po\u0161aljemo uku\u0107ane u crkvu ili… Ta brda su nehaj za odgoj djece. Eto, ta brda mora ukloniti jaka vjera. Zato molimo da nam Gospodin umno\u017ei vjeru. Vjera nam je kao put kojim dolazimo do vje\u010dne sre\u0107e. Ako samo poznajemo put a njime ne idemo, nikada ne\u0107emo do\u0107i do cilja, isto je tako i kod vjere, ako mi poznajemo du\u017enosti svoje svete vjere, i ne vr\u0161imo ih, nikada ne\u0107emo do\u0107i do spasenja.<\/p>\n
Vjera daje razumnom \u010dovjeku dostojanstvo, ona ga uzdi\u017ee k Bogu, i zato je samo \u010dovjek vjere u pravom smislu potpun \u010dovjek. Svaki \u010dovjek te\u017ei neodoljivo za sre\u0107om, a svatko zna da potpune sre\u0107e nema na zemlji. Vjera nas u\u010di kako \u0107emo posti\u0107i tu pravu sre\u0107u za kojom \u010dezne svako ljudsko srce.
Vjera nas u\u010di da je sre\u0107a ovdje na zemlji samo u \u010distoj savjesti, a potpuna nakon smrti u vje\u010dnosti na drugom svijetu. Vjera nam pokazuje pravu na\u0161u svrhu i nadom u vje\u010dnu sre\u0107u ubla\u017euje nam patnje i u\u010dvr\u0161\u0107uje nas u ljubavi i pravdi prema bli\u017enjemu.<\/p>\n
Vjera \u010dovjeka potpuno oplemenjuje i poti\u010de ga da ljubi svoga Stvoritelja i Spasitelja. Zdravi na\u0161 razum u\u010di da je posve opravdano \u0161to Bog od nas tra\u017ei pored vjere i dobra djela. Kad mi usadimo neku vo\u0107ku, sigurno ne\u0107emo biti zadovoljni s tim da nam to stablo samo uzraste i donese golo li\u0161\u0107e, mi o\u010dekujemo od njega obilni rod, dakle brojne plodove. A ako stablo ne rodi, posje\u0107i \u0107e se i u vatru baciti, jer za\u0161to se oko njega mu\u010diti kad ne donosi roda. Na isti na\u010din postupa Gospodin Bog kad nas je postavio na ovaj svijet, i \u0161to je jo\u0161 va\u017enije pozvao nas svojom milo\u0161\u0107u u svjetlo vjere i to prave vjere. On ne mo\u017ee biti zadovoljan time da mi samo \u017eivimo, nego da nosimo i plodove dobrih djela i na taj na\u010din odgovorimo svojoj uzvi\u0161enoj svrsi za koju smo stvoreni, a to je vje\u010dno spasenje. Vjera je samo po\u010detak na\u0161ega spasenja, dakle sama vjera nije dosta za spasenje. Vjera i dobra djela \u0107e nas spasiti. Lijepo ka\u017ee sveti Jakov. Vjera bez dobrih djela je mrtva. Vjera nije samo poznavanje vjerskih istina, nego jo\u0161 vi\u0161e krjeposno \u017eivljenje po vjeri. Vjera je \u017eiva kad \u017eivimo po Bo\u017ejim i crkvenim zapovijedima. Zato Isus Krist ka\u017ee: Ne\u0107e svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine u\u0107i u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vr\u0161i volju Oca mojega, koji je na nebesima. Bog nam je podijelio dar svete vjere da po njoj nasljedujemo \u017eivot Isusa Krista i tako zaslu\u017eimo vje\u010dno bla\u017eenstvo na nebesima. Vjera je \u010din koji izvode dva \u010dinitelja: s jedne strane Bog, koji poziva, a s druge strane \u010dovjek koji je pozvan morao bi odgovoriti na taj poziv. Vjera je kod \u010dovjeka trostruko djelo: djelo njegove pameti, njegove volje i njegova srca. Vjera je kona\u010dno veliki Bo\u017eji dar, Bo\u017eja milost koju Bog slobodno daje kome \u017eeli dati. Ona nam dolazi od Boga i mora se razrasti na zemlji. S vjerom nas \u017eivot dobiva novo svjetlo, koje se odnosi na Boga i Bo\u017eji svijet, ali u isto vrijeme i na \u010dovjeka i na ljudski \u017eivot. Vjera nam otkriva neizmjernu ljubav i dobrotu Boga koji nas je \u017eelio imati i zato nam je darovao \u017eivot. Njegova nas providnost \u010ditav \u017eivot prati i bdije nad nama. Vjera nas \u010dini prijateljima Bo\u017ejim. Vjera je svakom \u010dovjeku neophodno potrebna za spasenje. To i sam Krist potvr\u0111uje kad ka\u017ee: Koji uzvjeruju i pokrste se, spasit \u0107e se, a koji ne uzvjeruju osudit \u0107e se. Isus je zato do\u0161ao s neba na zemlju, da nas otkupi i da nas u pravoj vjeri pou\u010di po kojoj \u0107emo se najsigurnije spasiti i do\u0107i u nebo. Ni\u0161ta nam ne\u0107e koristiti, niti na\u0161e intelektualne, ili tjelesne sposobnosti, ni zemaljska dobra na putu u nebo. Tu poma\u017ee samo prava vjera i dobra djela. Jer ona je onaj most koji spaja zemlju s nebom i ne mo\u017ee se na drugi na\u010din do\u0107i u nebo, nego samo preko toga mosta.<\/p>\n
Pravi vjernik \u0161iri oko sebe dobrotu Bo\u017eju, ljubav, prijateljstvo, mir\u2026 ne o\u010dekuje nikakvu nagradu za uzvrat, niti pljesak, nego \u010dini dobro jer vjeruje Bogu koji ga je pozvao i odabrao, vjeruje da tako izvr\u0161ava ono \u0161to mu je Bog povjerio tako postaje Bogu sli\u010dan, pribli\u017eava se vje\u010dnome dobru. Na kraju \u0107e ga Gospodin pozvati k stolu \u2013 kad ispuni svoju du\u017enost i bude spreman re\u0107i: evo izvr\u0161io sam \u0161to mi je bila du\u017enost. Prava \u017eiva vjera, od koje pravednik \u017eivi, sadr\u017ei zato u sebi i imperativ. Vjera nije samo na\u0161a unutra\u0161nja potreba, potreba da se oslonimo na nekog ja\u010deg, nije na\u0161a unutarnja opu\u0161te\u00acnost, nego i unutra\u0161nja motivacija, sila koja nas poti\u010de na dje\u00aclo. Ona je i du\u017enost. Stoga, kako re\u010de Isus na drugom mjestu: “Ne\u0107e svaki koji mi govori: \u2019Gospodine, Gospodine!\u2019 u\u0107i u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vr\u0161i volju moga nebesko\u00acga Oca” (usp. Mt 7,21). Dakle, treba i izvr\u0161iti ono \u0161to vjerom spoznajemo daje Bogu milo. Dok tako razmi\u0161ljamo o vjeri, dok propitujemo svoje osobno iskustvo vjere, valja nam se upitati: jesmo li u svojoj vjeri uistinu strpljivi, primamo li s pravim pouzdanjem sve \u0161to nas slalazi, jesmo li ustrajni na putu dobra kojim smo krenuli prema Bo\u017ejem pozivu, izvr\u0161avamo li ono \u0161to u svjetlu vjere spo\u00acznajemo kao dobro koje se tra\u017ei upravo od nas? Jesmo li uvijek spremni i djelom zasvjedo\u010diti svoju vjeru? Zasvjedo\u010diti cijelim svojim \u017eivotom! Vjera nam ne smije biti vanjsko odijelo, makoliko lijepo bilo, kojim bismo se pred ljudima zaognuli. Vjera je dar Bo\u017eji, snaga Bo\u017eja nama darovana kako bi je pretvorili u djelo Bo\u017eje. Du\u017eni smo pokazati dobrotu na\u0161ega Boga, pokazati svijetu, svim ljudima tko je Bog u kojega vjerujemo.
Ne zaboravimo Bog nas je za sebe stvorio i s odre\u0111enom namjerom poslao ba\u0161 u ovo milosno vrijeme u ove okolnosti. U nas je stavio iskru prave ljubavi i ta iskra ljubavi neka nas ra\u017eari da ne kukamo nad zlim vremenima i nepravdama \u0161to nas snalaze nego kako bi kao pravi anga\u017eirani vjernici i svojim djelima pridonijeli raskrinkavanju grijeha i nepravde, da bi istina, pravednost, dobrota, ljubav i mir zasjali me\u0111u svim ljudima.<\/p>\n
U 17. stolje\u0107u bili su stra\u0161ni progoni kr\u0161\u0107ana u Japanu. Tada Japanci poubija\u0161e sve kr\u0161\u0107ane, a u prvom redu katoli\u010dke sve\u0107enike i hermeti\u010dki zatvori\u0161e svoje otoke. Noga katoli\u010dkog misionara nije smjela vi\u0161e stupiti na japansko tlo. Tako je to potrajalo punih 200 godina. Napokon su Japanci bili prisiljeni da otvore vrata svoje zemlje. Crkva nije nijednog trenutka \u010dekala, nego je odmah u Japan poslala svoje misionare. Jedan od misionara otac Petronije uspio je prodrijeti duboko u unutra\u0161njost zemlje i na svoje veliko \u010dudo na\u0161ao je ondje nekoliko sela potpuno katoli\u010dkih. I \u0161to je bilo naj\u010dudnovatije, ti su Ijudi bili dobro upu\u0107eni u glavna otajstva svete vjere. Misionar je tu stajao pred velikom zagonetkom. On je znao da ti seljaci nisu nikada \u010duli propovijedi jer su ve\u0107 dvije stotine godina bili bez sve\u0107enika. A nisu ni \u010ditali sveto Evan\u0111elje, jer su bili nepismeni. Pa odakle im onda ta vjera? Tko ih je tako dobro pou\u010dio u glavnim istinama svetog Evan\u0111elja? To je zaista bilo nesvatljivo. Ali misionar je brzo otkrio tu zagonetnu stvar. Dakle zadnji sve\u0107enik koji je bio u tim krajevima bio je osu\u0111en na mu\u010deni\u010dku smrt i spaljen na loma\u010di. Kad je gorio na loma\u010di, uzeo je svoju krunicu i bacio ju je me\u0111u svoje vjernike vi\u010du\u0107i iza glasa: Djeco moja molite redovno svetu krunicu, ona \u0107e vam sa\u010duvati vjeru. I oni su poslu\u0161ali svojega zadnjeg sve\u0107enika i svaku su ve\u010der molili svetu krunicu zajedni\u010dki po svojim ku\u0107ama, Kad su stari pomrli, mladi su nastavili s krunicom. Pomrije\u0161e i oni, ali i njihova djeca ostado\u0161e vjerna djedovskoj molitvi. Upravo im je sveta krunica sa\u010duvala vjeru, a s njom i sve drugo, jer vjera je po\u010detak Ijudskoga spasenja, i korijen svega opravdanja.<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
Htio sam ubiti \u017eenu<\/p>\n
\u00a0“Bo\u017ee, ako postoji\u0161, reci mi \u0161to mi je \u010diniti?”<\/p>\n
Bio sam student druge godine i stanovao s kolegom u studentskom domu. Jednom smo zapo\u010deli razgovor i o vjeri. Postavio mi je pitanje, ne slu\u010dajno, ve\u0107 hotimice, jesam li osvjedo\u010deni katolik? Odgovorio sam potvrdno. Nakon toga mi je postavio pitanje koje nikada ne\u0107u zaboraviti: “A za\u0161to si ti katolik?” Nisam mogao odgovoriti, iako sam i\u0161ao redovito na misu i vjeronauk. Namjesto mene on je odgovorio: “Ti si katolik samo na papiru!” To me stra\u0161no naljutilo. Htio sam ga i tu\u0107i. Njegovu tvrdnju, koju danas dr\u017eim potpuno to\u010dnom, nisam mogao opovrgnuti. Tada sam po\u010deo vi\u0161e razmi\u0161ljati o vjeri i kr\u0161\u0107anstvu. Uvidio sam \u2013 tradicionalni sam kr\u0161\u0107anin, roditelji su mi isto kr\u0161\u0107ani, pa zato i ja moram biti \u010dlanom Crkve. Prijelomni je trenutak nastupio nekoliko mjeseci kasnije.<\/p>\n
Dogodilo se to ovako. Jedna je \u017eena u\u010dinila puno zla mojoj obitelji. Odlu\u010dio sam je ubiti jer su me toliko razbijesnila njezina zlodjela. Nakon toga sam u\u0161ao u sobu i rekao naglas: “Bo\u017ee, ako postoji\u0161, reci mi \u0161to mi je \u010diniti?” To sam rekao s ono malo vjere \u0161to sam imao. U tome je trenutku kroz moje tijelo pro\u0161lo ne\u0161to \u0161to ga je potreslo, a potom smirilo. Vi\u0161e se nisam prepoznao. To vi\u0161e nisam bio ja! Poku\u0161ao sam se ljutiti i u mr\u017enji obnoviti svoju odluku, no to vi\u0161e nije bilo mogu\u0107e. Na sve sam se na\u010dine poku\u0161ao dovesti u ono stanje od maloprije \u2013 nije i\u0161lo! Netko kao da je bio u mojoj sobi i gospodario mnome. Taj je doga\u0111aj sna\u017eno djelovao na mene i doveo me do obra\u0107enja Kristu. To je zapravo moje prvo iskustvo Boga. Nakon nekoga vremena priklju\u010dio sam se Zajednici mladih svetoga Vinka. U po\u010detku nije bilo lako; nisam poznavao mladi\u0107e i djevojke. Po\u010deli su naglas moliti za mene. I ja sam \u017eelio izre\u0107i svoje molitve. Vjerovao sam kako nas tako skupljene Bog ne mo\u017ee odbiti, svi mi \u017eelimo isto. To se i dogodilo.<\/p>\n
Na Veliki \u010detvrtak svi smo bdjeli u kapelici. Moram priznati, nisam namjeravao do\u0107i. Spremao sam ispit i bojao se… Nisam, zapravo, jo\u0161 bio spreman sve dati Bogu. Odvi\u0161e sam ra\u010dunao, a Bog (na sre\u0107u) nije ra\u010dund\u017eija. Ovaj je put On mislio druk\u010dije. Te se no\u0107i sa mnom dogodilo ne\u0161to neizbrisivo. Do\u017eivio sam isti onakav trenutak kao kad sam prije, pun bijesa, sjedio u svojoj sobi i govorio naglas, pitaju\u0107i Boga \u0161to \u0107u u\u010diniti. Opet, ovaj put jo\u0161 jasnije, postaje moje iskustvo Boga. Spoznao sam nazo\u010dnost Boga kao osobe tu blizu mene i \u017eelio sam ga hvaliti. Ne\u0161to kao struja pro\u0161lo je mojim tijelom, ruke su se po\u010dele \u0161iriti, a u ustima bujica rije\u010di hvale koju je \u010ditavo moje bi\u0107e \u017eeljelo izre\u0107i. Nemogu\u0107e je bilo re\u0107i sve \u0161to sam osje\u0107ao. Stalno sam ponavljao: “Hvala ti, Bo\u017ee!” Od toga trenutka nestalo je one svakodnevne smrknutosti moga lica. Po\u010deo sam shva\u0107ati molitvu, vjeronauk i uop\u0107e \u017eivot na jedan sasvim druk\u010diji i novi na\u010din. Ako vas zanima, i onaj sam ispit polo\u017eio!<\/p>\n
\u00a0<\/p>\n
rastimougospodinu.com<\/strong><\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"