Ludvig<\/strong>. \u017divjeli su u tro\u0161noj ku\u0107i sa \u0161estero djece. Slavko nikako nije mogao naprijed, a i kako bi? Od onoga rata obilje\u017eili ga kao usta\u0161u, pa onda naprijed ne daju a kad se mu\u010di\u0161, vole da gledaju. Kr\u010di o\u0161tri kamen, mrakom odlazio i mrakom dolazio ku\u0107i, samo da prehrani svoju obitelj. Uve\u010der bi Slavko s bra\u0107om i susjedima sjeo, i u ti\u0161ini ognji\u0161ta sje\u0107ali bi se, kuda su i\u0161li boriti se za slobodan \u017eivot Hrvata. Nisu primje\u0107ivali da ih iz prikrajka pomno prati dje\u010darac krupnih o\u010diju. Slu\u0161ao je kako su se njegov \u0107a\u0107a, stri\u010devi i na stotine mladih kr\u0161nih\u00a0 Hercegovaca i\u0161li boriti i ginuli za hrvatsku dr\u017eavu. Majke su ih \u010dekale, koliko njih ih nije do\u010dekalo, ni za grob im ne znaju. Umotale se u crninu, a tugu u srce za\u0161ivale.
Rastao je Ludvig uz pri\u010du i uz crne marame simbol stradanja Hrvata. \u0106a\u0107a bi \u010desto bacio oko i gledao u svoga prvijenca, no, nije ga htio skloniti od pri\u010de. ”Neka zna istinu, gvo\u017e\u0111e se kuje kad je vru\u0107”, govorio bi Ludvigov mla\u0111i brat Iko, \u010desto se sjeti kako je Lutko, tako ga je zvao od malena, volio \u010da\u010dkati oko oru\u017eja.<\/p>\n”Svi su ga nekako posebno voljeli i stri\u010devi i \u0107a\u0107a, uvijek su mu davali za pravo. Nije bio puno pri\u010dljiv. Sklanjao bi se negdje iza ku\u0107e i popravljao oru\u017eje. \u0160kolu ne\u0161to puno nije volio. Tamo su ga htjeli u\u010diti ne\u010demu sasvim suprotnome od onoga \u0161to je \u0107a\u0107a pri\u010dao. I kao dijete je znao \u0161to ho\u0107e, a i \u0161to ne\u0107e. Nije htio pisati \u0107irilicu, srpsko pismo, radi toga su ga u osmom razredu izbacili iz \u0161kole. Kao dijete 1968. godine, oti\u0161ao u bijeli svije”, sje\u0107a se Iko, ”jednostavno nije mogao da se pomiri i da \u017eivi u dr\u017eavi gdje hrvatski \u010dovjek ne mo\u017ee da slobodno \u017eivi, a komunisti\u010dka \u010dizma sve vi\u0161e priti\u0161\u0107e. U Njema\u010dkoj upoznaje svoje istomi\u0161ljenike, sastaju se rade na promid\u017ebi, ja\u010daju svoju organizaciju i sanja o SLOBODNOJ HRVATSKOJ DR\u017dAVI.”<\/p>\n
”Godinama se nije javljao, no, za Bo\u017ei\u0107 1971. godine kona\u010dno smo dobili pismo, u kojemu stoji da \u0107e do\u0107i ’72. godine i dovesti neko auto. Lijepo je napisao ”do\u0107i \u0107e Hrvatska i ja \u0107u se vratiti”. Majka bi pismo u d\u017eepu uvijek dr\u017eala, na stotine puta \u010ditala, ljubila ga, privijala na grudi. No\u0107ima bi se budila, Bo\u017ee, koliko joj je zna\u010dio taj papir! Nas bi budili njezini jecaji. Koliko god da se pri\u010dalo o tome, jo\u0161 u to nismo vjerovali, ali vratio se. Vratio se, ali ne ku\u0107i opet ga nismo vidjeli. Sa svojih\u00a0 18 momaka uba\u010den je na ove prostore. Kad je po\u0161la po zlu, saznali smo od onih koji su dolazili danju i no\u0107u, odvodili \u0107a\u0107u i premla\u0107ivali ga kasnije mene, govorili su oni tad kako su do\u0161li da ru\u0161e dr\u017eavu. Nisam im vjerovao, moj Lutko je do\u0161ao stvarati dr\u017eavu”.<\/p>\n
Grupa od 19 momaka pod nazivom \u201eFENIX\u201c, (ptica nikla iz pepela), do\u0161li su da razviju svijest kod Hrvata, jer godinama su komunisti nastojali da im ispiraju mozak, sputavali im nacionale slobode. Akcija je bila \u201eprovaljena\u201c, 21, lipnja 1972. godine na Radu\u0161kom kamenu iznad Bugojna upali su u zasjedu. \u010cetiri momka su i tu poginula. Radi lak\u0161eg izvla\u010denja dogovorili su se da se podijele u grupe. Do Livna su zajedno krenuli. Pokojni Veger, Andri\u0107, Bakula, Vlado, Mikuli\u0107, Ludvig. U Livnu se opet razdvajaju. Pokojni Veger sa grupom ide prema \u0160irokom Brijegu, a Vlado i Ludvig prema Dinari, njihov kona\u010dni cilj je bio Sinj. U malom selu ispod Dinare 10. srpnja, opet zasjeda. Vladu su ubili, Ludviga ranjavaju u ruku”.<\/p>\n
”Kad bi se sje\u0107ao tih vremena uvijek mu je bilo najte\u017ee govoriti, te\u017ee i od tamnovanja, kad su ih vozili prema Livnu. U kampanjoli pokojni Vlado, le\u017eao je u krvi, sav izre\u0161etan. Koliko god da su Ludviga tukli, nije htio popustiti, samo je gledao u Vlatka. Iz Livna helikopterom ga prebacuju u Mostar a potom u Sarajevo. U istra\u017enom zatvoru u Sarajevu ima \u201eposeban tretman\u201c, a to da je Bog dragi sa\u010duva, dan no\u0107 samo mu\u010denje, od sedmog mjeseca ’72. do prvog mjeseca ’73. godine, kada mu je su\u0111eno”.<\/p>\n
”Kada je objavljeno na televiziji o su\u0111enju, tada smo i saznali da je \u017eiv. Osu\u0111en je na dvadeset godina stroge robije od toga sedam godina samice. Prebacuju ga u Zenicu gdje izdr\u017eava kaznu stroge samice, izolaciju. Dozvolili su jednu posjetu, to je bilo ’74. godine. Roditelji su krenuli u Zenicu. Tatu su odmah zatvorili u jednu \u0107eliju i tukli ga, majci su dozvolili da ga vidi. Kad se vratila bila je sva slomljena. Gubila se, u momentu je govorila da joj je lak\u0161e jer je sigurna da je \u017eiv, a opet bi onda o njegovim patnjama, o tome kako je izmu\u010den, \u201eizdr\u017eat \u0107e moj Ludvig, Bog ga \u010duva jer se bori za pravdu\u201c.<\/p>\n
Nakon \u0161est godina stroge samice iz Zenice ga prebacuju u Srijemsku Mitrovicu na daljnje izdr\u017eavanje kazne. To mu je jo\u0161 te\u017ee palo, borio se protiv srpskog re\u017eima, a sad ga \u0161alju u njihovo leglo. Posjete su dozvoljene. Ne \u010desto, ali njegovi najbli\u017ei su ga mogli vidjeti. U Srijemskoj Mitrovici je do ’89.godine, kada su bili i prvi izbori u Hrvatskoj. Brat mu Iko odlazi u Hrvatsku u Sabor, tra\u017ei pomo\u0107 od predsjednika Dr. Franje Tu\u0111mana, da izvu\u010de brata, jer znao je ako ostane u Srijemskoj Mitrovici, Srbi \u0107e ga ubiti. Ikin odlazak nije uzaludan. Uz pomo\u0107 prijatelja iz Hrvatske, Ludvig biva preba\u010den u zatvor u Lipovcu u Hrvatskoj, 23. prosinca 1990. godine iza\u0161ao je iz zatvora. \u201eSam njegov dodir prvi put sa zrakom\u201c, naviru Iki sje\u0107anja \u201ebilo je nezamislivo\u201c. Oko 4 kilometra hodali smo od zatvora do prvih ku\u0107a u selu. On, onako prebacio ruksak preko le\u0111a, gazi pun volje, kao da ga ne\u0161to nosi. Dok sam ga gledao samo mi se jedna misao vrtila po glavi, eto, izdr\u017eao je i to moj Lutko, nisu ga uspjeli slomiti. U selu nije bilo taksija, te sam jednog mje\u0161tana zamolio da nas prebaci do Siska,odakle smo taksijem krenuli doma. U\u017easno mu je bilo te\u0161ko, gledao je u ljude, zgrade, sve to mu je izgledalo nepoznato. Negdje iza Banja Luke sam se javio ku\u0107i da dolazimo. Sve \u0161to smo bili bli\u017ee, njemu je bilo sve te\u017ee, otpuhivao je, gutao. Kad smo u\u0161li u Grabovo Vrelo pitao sam ga zna li gdje smo?, rekao je \u201eDA\u201c, okuku je prepoznao. Rekao mi je \u201eSad ti mene pusti, ho\u0107u li ja treviti gdje je na\u0161a ku\u0107a?\u201c Pustio sam ga. Ku\u0107u smo pro\u0161lim, dolazimo u takozvanu \u010dar\u0161iju. Pitam ga, \u0161to misli\u0161 jesmo li dobro? Vidim, falio sam. Vratili smo se, pred ku\u0107om nas je \u010dekalo petsto du\u0161a, majka klonula, \u010dekanje je dotuklo.<\/p>\n
Gleda mene, pa Lutka, a mi se zagrlili, ba\u0161 kao nekada kad smo bili djeca. U svemu tome Lutko se izgubio. Ljudi se ve\u0107 promijenili, u biti sve se promijenilo. Poljubio je majku, a potom oti\u0161ao na terasu na\u0161e ku\u0107e, gdje je stajao hrvatski stijeg, kleknuo je i ljubio stotinu puta. Do\u017eivio moj Lukto da slobodno gleda i ljubi ono \u010demu je svoj \u017eivot podredio, SLOBODNOJ HRVATSKOJ DR\u017dAVI. Trebalo mu je puno vremena da se uklopi, nikad ne\u0107u zaboraviti jedan detalj, par dana po povratku ku\u0107i uzeo daljinski upravlja\u010d, gleda ga s \u010dudom i pita \u0161to je to, ja mu poja\u0161njavam on ne vjeruje da je tehnika toliko napredovala\u201c, pri\u010da Iko a suze mu se ljube na bradi, stisnulo u grlu, treba samo malo vremena da do\u0111e do zraka.<\/p>\n
\u201eSvakodnevno su ga ljudi posje\u0107ivali, i njemu je bilo drago razgovarati, ljudi su ga stvarno voljeli. Jedan dan mi je rekao da ga vu\u010de \u017eelja, da jo\u0161 jednom pro\u0111e putem kojim je krenuo ’72. godine. Iz Posu\u0161ja smo oti\u0161li na mjesto gdje su ga uhitili. Polo\u017eili smo cvije\u0107e, gdje je poginuo pokojni Vlado Mileti\u0107. Pro\u0161ao sam sa mojim Lutkom sve sto je on prolazio ’72. godine od Rumboka \u2013 Rame pa sve do mjesta njegova uhi\u0107enja. Jo\u0161 jednom to sve pre\u017eivljavati, ali nije htio stati. O zatvoru nikad nije htio puno pri\u010dat, znam da mu je bilo te\u0161ko. Kako pri\u010dati nekome o mu\u010denju, o lomljenju \u010dovjeka, o uni\u0161tavanju svega onoga \u0161to je ljudsko i napredno. Nisu znali oni koji su ga mu\u010dili da su u njemu stvarali jo\u0161 ve\u0107i inat, i oja\u010dali volju da istraje\u00a0 na svom putu. U tre\u0107em mjesecu ’91. godine, po povratku iz Lipovca, u Gornjoj Vitini napravio je prvi poligon gdje se obu\u010davala hrvatska vojska. Vje\u017ebe je izvodio u Omi\u0161u, Makarskoj sve do Zagreba. Prvi je skinuo komunisti\u010dki stijeg s vojnog zatvora u Zagrebu, gdje je su\u0111eno Viroviti\u010danima. Uvijek je bio u pokretu, sudjelovao u oslobo\u0111enju Plo\u010da. Odmah po osloba\u0111anju vojarne u Plo\u010dama, Ludvig gine. Ja sam bio u Stuttgardu, i\u0161ao sam po naoru\u017eanje i odore za na\u0161e momke. Bio sam s ro\u0111akom pokojnog Vlade Mileti\u0107a. Meni je odmah javljeno, nikad ne\u0107u zaboraviti taj 18. rujan kad su mi javili da je prona\u0111eno tijelo moga Lutka u Studenim Vrilima. On za mene nije tamo poginuo, pri\u010de mogu biti, ali se ja s tom pri\u010dom nikad ne\u0107u slo\u017eiti. Sve \u0161to imam re\u0107i napisano je na plo\u010di spomen \u2013 obilje\u017eja u Studenim Vrilima. Najvi\u0161e me boli kad se sjetim kolika je njegova \u017ertva, s kolikom je \u017earom i\u0161ao u stvaranje slobodne Hrvatske dr\u017eave, a nije ju do\u010dekao. Mi Pavlovi\u0107i opet imamo svoga Ludviga, sina mog pokojnog brata. Tje\u0161i me to \u0161to je ostavio iza sebe nekoga tko s podignutom glavom mo\u017ee hodati svetom hrvatskom zemljom u \u010diji temelj je ugra\u0111en i Ludvigov \u017eivot.\u201c<\/div>\n
Program obilje\u017eavanja:<\/strong><\/p>\n14:00 sati: polaganje vijenaca na mjestu pogibije pokojnog brigadira Ludviga Pavlovi\u0107a \u2013 Lutka u Studenim Vrilima, prometnica Posu\u0161je \u2013 Tomislavgrad<\/p>\n
16:00 sati: polaganje vijenaca i paljenje svije\u0107a na grobu pokojnog brigadira, na mjesnom groblju u Vitini<\/p>\n
16:30 sati: polaganje vijenaca i paljenje svije\u0107a kod poprsja Ludviga Pavlovi\u0107a-Lutka u parku u Vitini<\/p>\n
17:00 sati : Sveta misa za pokojnog Ludviga u crkvi sv Pa\u0161kala u Vitini<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
![\"ludvig_pavlovic\"](\"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2009\/09\/novo_srpanjkolovoz_novo_ludvig_pavlovic.gif\")
Dana 18. rujna 2009.godine (petak) obilje\u017eit \u0107e se 18-a obljetnica pogibije hrvatskog viteza sto\u017eernog brigadira Ludviga Pavlovi\u0107a \u2013 Lutka, prve \u017ertve velikosrpske agresije na prostorima BiH. Donosimo program obilje\u017eavanja i Ludvigov \u017eivotopis iz pera njegova brata
Ivana Ike Pavlovi\u0107a<\/strong>.
Rodio se u selu Vitina, op\u0107ina Ljubu\u0161ki 1952. godine na veliku radost Slavka i Mile Pavlovi\u0107. <\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":2200,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[19],"tags":[],"class_list":["post-2201","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drustvo-drustvo"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2201","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=2201"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2201\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media\/2200"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=2201"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=2201"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=2201"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}