<\/strong><\/p>\n
Dragi tata,<\/p>\n
pro\u0161ao je i 23. dan od kada te nema. Nedavno bi proslavio svoj 44. ro\u0111endan. Bo\u017ee, pa tek sada shva\u0107am da ti nisi bio star. Oni sijedi pramenovi na tvojoj kosi i ona dva sjeda roga na bradi, bili su to tek znaci briga koje si nosio.<\/p>\n
Kao da si \u010dekao “punoljetnost” dr\u017eave da ode\u0161, ironi\u010dno, zar ne? Tako davno se \u010dini ta 91′. Godina koja je promijenila sve nas, a vas branitelje najvi\u0161e. Bio si dobar \u010dovjek i odli\u010dan otac, ali po\u010deo si se “gasiti”. Ba\u0161 kao i mnogi. I\u0161\u010dezavao si pred na\u0161im o\u010dima, tako potiho a opet tako radikalno, o\u0161tro, duboko. Gubio si na kila\u017ei, borio se sa dijabetesom, sa glavoboljama, PTSP-om, otkazivanjem bubrega, mo\u017edanim udarom, da bi ti naposljetku srce doslovce “puklo” i jednostavno si oti\u0161ao. Znao si gdje odlazi\u0161 – na neki, zasigurno, bolji, po\u0161teniji svijet.<\/p>\n
Da se za ovo nisi borio, to si shvatio i sam. I to nedugo nakon rata. Darovao si najbolje godine \u017eivota i riskirao ono najvrjednije \u0161to si imao za “slobodu”. Sloboda? \u010cija? Tvoja? Moja? Na\u0161a? Ne! Sloboda onih koji nas ru\u0161e od samoga po\u010detka.<\/p>\n
Pri\u010dao si mami kako \u0107e ovo biti pravna dr\u017eava i kako \u0107e se branitelji cijeniti, kao i u drugim zemljama. Moram li ti govoriti u \u010demu si pogrije\u0161io? Mislim da sve i sam zna\u0161.<\/p>\n
Ne da vas cijene, ne da vas po\u0161tuju ili vam olak\u0161avaju daljnji \u017eivot. Oni vas gu\u0161e, gaze i pljuju, jer za njih ste samo roboti koji su izvr\u0161ili njihovu ljigavu misiju. Za njih ste samo brojevi, kojih se \u017eele rije\u0161iti.<\/p>\n
Ka\u017eem ljigavu, jer kako nazvati ovaj period od 18 godina tzv. “slobode” nego ljigavo\u0161\u0107u? Kako nazvati sve postupke kojim vas “re\u0161etaju” iz dana u dan, sve njihove poduhvate u kojima vas “lome” i ostavljaju da \u017eivotarite kao napu\u0161teni bjegunci u pra\u0161umi?<\/p>\n
Kako nazvati njihov postupak ostavljanja pi\u0161tolja braniteljima nakon rata kao “uspomenu”? Samo \u0161to vam nisu dali i “zlatni” metak da se ubijete i da vas skinu sa “tereta”.<\/p>\n
Tata, koliko se tvojih suboraca ubilo, koliko ih je umrlo nakon rata, a kako \u017eive oni pre\u017eivjeli? Tata, lupaju li glavom o zid, kao \u0161to si ti lupao od boli? Imaju li no\u0107ne more koje si i ti imao? Osje\u0107aju li se prevareno, kao \u0161to si se i ti osje\u0107ao?<\/p>\n
Tata, imaju li i njihova djeca moje godine? Jesu li i njima njihovi o\u010devi umrli na rukama? Jesu li i oni svjesni kako ovo nije dr\u017eava za koju ste se borili?<\/p>\n
Tata, znam da zna\u0161 odgovore, ali ne mora\u0161 mi odgovarati. Samo pozdravi i njihove o\u010deve “gore”, ako ih mo\u017ee\u0161 pozdraviti.<\/p>\n
Pita\u0161 se kako smo mi. Pa lo\u0161e smo. U papirologiji provodimo sate i sate. Vrte nas u krug sa papirima. Toliko potvrda, dokaza. Za \u0161to? Jesu li i tebe 91′ tra\u017eili toliko potvrda, papira? Znam da nisu. Tada je bilo bitno imati vojsku. Danas vas se \u017eele rije\u0161iti.<\/p>\n
Pogledali su tvoje papire i neki stru\u010dniji ljudi, ka\u017eu da si trebao dobiti dva \u010dina vi\u0161e od \u010dina narednika. \u010cak sam i ja iz onih papira mogla to zaklju\u010diti.<\/p>\n
Pa ti si obavljao poslove zapovjednika kasarne, radio sa bojnim otrovima, pi\u0161e da si imao odgovornost za sve.<\/p>\n
Narednik? Heh, ne mora\u0161 mi obja\u0161njavati, znam ja da su se \u010dinovi dijelili “\u0161akom i kapom” preko veza. Ti ih nisi imao.<\/p>\n
Bio si ponosan i na to malo. I meni je dovoljno znati da si bio \u010dovjek i da su te svi voljeli.<\/p>\n
Zna\u0161, na sprovodu su bili i neki de\u010dki kojima si bio nadre\u0111en. Ka\u017eu da si bio dobar prema njima i da si mnoge spasio riskiraju\u0107i svoj \u017eivot.<\/p>\n
E heroju moj, znamo i ti i ja da se herojstvo ne mjeri njihovim “titulama” koje se mogu kupiti. Ali, to je danas jedino na cijeni, o\u010dito.<\/p>\n
Ne brini. Ja te volim takvoga.<\/p>\n
Zna\u0161, moramo dokazivati da si umro od posljedica rata, jer ina\u010de ne mo\u017eemo ostvariti neka prava na tvoju mirovinu. Ne razumijem to najbolje, jer ne razumiju to ni ljudi koji bi trebali razumjeti. Zovem ove urede, ali ti ljudi koji tamo rade ni\u0161ta ne znaju. \u010cak ne znaju ni da je objavljen natje\u010daj za braniteljske stipendije, a njihov posao je da to znaju prvi.<\/p>\n
Zna\u0161, seka i ja vi\u0161e nemamo pravo ni na povrat novaca za ud\u017ebenike. Ka\u017ee mi \u017eena koja radi u uredu za ta pitanja da oni nemaju stavku u zakonu koja \u0107e definirati \u0161to sa djecom branitelja koji umru. Rekla nam je da po njenom nemamo pravo na ni\u0161ta. Valjda vi\u0161e nismo djeca branitelja, a ti nikada valjda nisi ni postojao, a kamoli bio branitelj.<\/p>\n
Zna\u0161, \u010dudni su ti ljudi tamo. Uop\u0107e ne razumiju ono o \u010demu pri\u010daju. Ponude ti njihovog besplatnog pravnika ili savjetnika i kada iza\u0111e\u0161 iz njegove kancelarije, osje\u0107a\u0161 se jo\u0161 gluplji nego \u0161to si bio kada si ulazio.<\/p>\n
To su ti jo\u0161 jedini koji “kradu” radna mjesta sposobnim ljudima. Ka\u017eu da je “debela veza” neraskidiva. Sada se sla\u017eem sa tim.<\/p>\n
Tata, ovo ti ne pi\u0161em samo da ti predo\u010dim za kakav si se “svijet” borio, ovo ti pi\u0161em da se i oni branitelji koji su jo\u0161 \u017eivi pripreme na sve i da znaju u kakvim \u0107e problemima ostaviti svoje najbli\u017ee. Ovo pi\u0161em kako bi se ti \u017eivu\u0107i branitelji borili a ne predali. Kako bi se uzdigli, a ne klonuli. Kako bi shvatili da one koji sjede u udobnim foteljama ne\u0107e pogoditi njihovo samoubojstvo, ve\u0107 njihova odlu\u010dnost da \u017eive, da poka\u017eu da nisu odustali.<\/p>\n
Tata, ovo ti pi\u0161em, kako bi poku\u0161ala spasiti barem jednog branitelja od smrti. Kako bih smanjila broj djece koja \u0107e se sutra probuditi bez o\u010deva.<\/p>\n
Kako bi potakla ostale da se udru\u017ee, da se sastaju, da razmjenjuju mi\u0161ljenja iz ratnih dana i da se podupiru. Jer vas su razbacali kao kuglice, svakoga u svoju osamu. Pustili su vas da sami pre\u017eivljavate i da se sami uzdi\u017eete nakon pada. Tata, bilo bi vam lak\u0161e da ste se ponekad okupili. Jer samo vi, koji ste 91′ hodali po popaljenom tlu, znate kako je to hodati u\u017earenih stopala i samo vi znate kakav je osje\u0107aj “gorjeti” ili gorjeti za ideale.<\/p>\n
Samo vi znate koju bol u sebi nosite i samo vi sami sebe najbolje razumijete.<\/p>\n
Tata, ovo ti pi\u0161em jer \u017eelim da zna\u0161 da ne\u0107u odustati. Ovo ti pi\u0161em jer ne \u017eelim da se zaboravi. Ne \u017eelim da se opet ponovi, iako znam da ho\u0107e.<\/p>\n
Na\u017ealost, ti nisi jedini.<\/p>\n
Tata, sada moram oti\u0107i, do\u0161la sam te samo obavijestiti, ako nisi, slu\u010dajno, znao – da kada umre\u0161 vi\u0161e nisi branitelj.<\/p>\n
Volim te, to zna\u0161.<\/p>\n
<\/strong><\/div><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
![\"in_memo_branitelj\"](\"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-content\/uploads\/2009\/11\/novo_srpanjkolovoz_novo_in_memo_branitelj.gif\")
S internetskih stranica pollitika.com donosimo anonimno pismo djevoj\u010dice napisano njenom preminulom ocu, hrvatskom branitelju. Jednom od mnogih koji su za Hrvatsku dali sve, a vra\u0107eno im je malo ili ni\u0161ta, u svakom slu\u010daju – nedovoljno. “Kao da si \u010dekao “punoljetnost” dr\u017eave da ode\u0161, ironi\u010dno, zar ne? Tako davno se \u010dini ta 91′. Godina koja je promijenila sve nas, a vas branitelje najvi\u0161e. Bio si dobar \u010dovjek i odli\u010dan otac, ali po\u010deo si se “gasiti”. Ba\u0161 kao i mnogi. <\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":2997,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[25],"tags":[],"class_list":["post-2998","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-kolumne-kolumne"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2998","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=2998"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2998\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media\/2997"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=2998"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=2998"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=2998"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}