{"id":4328,"date":"2010-03-08T09:26:26","date_gmt":"2010-03-08T08:26:26","guid":{"rendered":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/2010\/03\/08\/saga-o-fra-hazimu\/"},"modified":"2010-03-08T09:26:26","modified_gmt":"2010-03-08T08:26:26","slug":"saga-o-fra-hazimu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/saga-o-fra-hazimu\/","title":{"rendered":"Ante Grani\u0107: Saga o fra Hazimu"},"content":{"rendered":"
\"hazim\"Sjeverna pari\u0161ka \u017eeljezni\u010dka stanica sli\u010di i danas, kao i svakog dana u ovo vrijeme, na uzavreli ljudski mravinjak, iako je jo\u0161 u toku \u0161trajk osoblja prigradskih vlakova i pari\u0161kog metroa, a usto je i – minus pet.<\/div>\n
Minus pet u Parizu – oh, Bo\u017ee, pa to je pravo \u010dudo !. \u010cak je i jezero u Cr\u00e9teilu pobijelilo, ali ne od snijega nego- od mno\u0161tva galebova
doletjelih i pobjeglih od zime, uzvodno Sienom, sa Atlantika. <\/p>\n

A tu, pored stanice Gare du Nord, nalazi se i znamenita klinika \u2013 svojevrstan centar za reanimaciju najte\u017eih bolesnika koji su ovdje upu\u0107eni iz drugih bolnica, posebno onih bolesnika koje i starost zove da odu sa ovog svijeta. Tri je sata poslije podne kad je ovdje dozvoljena posjeta bolesnicima, a koja traje to\u010dno do pet sati. Snije\u017ei !. . Hladan mi vjetar ledi pocrvenjelo lice dok koracam u posjetu. <\/p>\n

Uz vanjski zid ove znamenite bolnice, gdje je nekada \u017euborila \u010desma (dok nije, prije tridesetak godina, zamukla zauvijek), le\u017ee na hladnom asfaltu, jedan pored drugoga – \u010dovjek i pas. Stiskaju se jedan uz drugoga i vrpolje ispod deke, koju im je, zasigurno, ovdje doturila jedna od mnogobrojnih humanitarnih organizacija koje se brinu o besku\u0107nicima u Parizu, a kojih u ove zimske dane ima preko dvadeset tisu\u0107a. Tako bar ka\u017eu. Pas nervozno cici, a \u010dovjek umorno jeci i cvoko\u0107e od zime, kao da je u groznici. Samo mu se ispru\u017eena ruka vidi – iz koje mu golubovi, u letu, otimaju komadi\u0107e kruha. <\/p>\n

Nitko od mnogobrojnih prolaznika i ne obra\u0107a pa\u017enju na njih. \u010cak ni sve\u0107enik, koji samo zastaje za trenutak, a onda zabrinuto produ\u017euje dalje. U sobi broj jedanaest, na tre\u0107em katu ove specijalizirane bolnice, nepomi\u010dan i nijem, opru\u017een na krevetu i bez ikakve mogu\u0107nosti da se sam pokrene, le\u017ei Faik Dizdarevi\u0107 i te\u0161ko di\u0161e, bore\u0107i se sa devedesetim godinama \u017eivota. . . Porijeklom je iz Vitine, a pisac Zijo Dizdarevi\u0107 je njegov brat. Ro\u0111eni !<\/p>\n

Dok ulazim, Faik otvara umorne o\u010di i pojavljuje mu se njegov poznati osmjeh, ali drhtavo i sporo, onda naglo zastaje i gasi se odjednom. <\/p>\n

Jedino mu otvorene o\u010di govore da je jo\u0161 \u017eiv. I da, uz pomo\u0107 specijalnog slu\u0161nog aparata, jo\u0161 uvijek dobro \u010duje. Govori sporo, razvu\u010deno i bolno- ali su mu, za\u010dudo, rezoni ostali netaknuti. Kao u mladi\u0107a. To mu je jedino ostalo \u017eivo. I zato on voli kad ja do\u0111em, jer od mene o\u010dekuje da mu svaki put ispri\u010dam poneku, uvijek novu pri\u010du, koju sa napregnutom pa\u017enjom i sa zahvalno\u0161\u0107u slu\u0161a, ma kako bila duga. A ja mu svaki put i najavim o \u010demu \u0107u mu pri\u010dati idu\u0107i put.\u00a0 Zato mi je sada rekao : Danas je o -fra Hazimu !. . . <\/p>\n

Tako ja Faiku do\u0111em kao neka mu\u0161ka \u0160eherzada koja mu dolazi u posjetu, i koja mora da se trudi da mu pricom uljep\u0161a dane i odagna strahove od smrti, a ona je u ovoj bolnici sastavni dio \u017eivota. I gdje su sirene mrtva\u010dkih kola uobi\u010dajen zvuk. Tako tim pri\u010dama Faik Dizdarevi\u0107-Vitinjanin, povezuje svoje dane izme\u0111u moje dvije posjete.
-E, sada pri\u010daj, ka\u017ee mi bolno i otvara o\u010di.
-Ovoga puta sam pri\u010du i napisao, ka\u017eem Faiku i uzimam papire.
-Nije va\u017eno-\u010ditaj!. . Ali \u010ditaj kao da pri\u010da\u0161. . . va\u017ei ?
-Va\u017ei !
Prozor je ve\u0107 zastrt pahuljicama snijega, a meni se \u010dini da, tu pored mene, le\u017ei dje\u010dak Faik Dizdarevi\u0107 i nagoni me da mu pri\u010dam o danima koje smo nas obojica smatrali sretnim. <\/p>\n

“. . . Dok su, Faik, druga djeca igrala, smijala se, pjevala, ili su naprosto bez ikakvog povoda plakala, dje\u010dak Hazim Krehi\u0107 je, u osami, postavljao sam sebi mno\u0161tvo pitanja, kao sto su: -Za\u0161to se neki dijelovi njegovog brdovitog i strmog Ljubu\u0161kog zavi\u010daja zovu:Crkvice, Vodica, Hercegusa, Zabljak, Gozulj, Gujista, Pobrisce, Glavica. . . I mnoga druga pitanja postavljao je on sam sebi, a i drugima, ali je na ve\u0107inu tih pitanja, ponaj\u010de\u0161\u0107e, dobivao dvosmislene i nepouzdane odgovore. A naj\u010de\u0161\u0107e su mu pitanja ostajala bez odgovora, kao sto je odgovor na pitanje:ZA\u0160TO JE ZNAMENITI PUTOPISAC EVLIJA \u0106ELEBIJA LJUBUSKI NAZIVAO “PAKLENI ZAVICAJ?”. . . Ili, ili-za\u0161to je u ljubu\u0161kom kraju godine 1905. bilo gotovo sto posto nepismenih, te kako je bilo mogu\u0107e da neki fra Didak Bunti\u0107 opismeni, sam samcat, trinaest tisu\u0107a ljudi- i to od 1910. do 1914. ? To ga je pitanje posebno zaintrigiralo. Postavljao ga je on mnogima, ali ti mnogi su bili, uglavnom, nepismeni pa mu i nisu mogli da odgovore. Zato se, jednoga dana, osmjelio da to pitanje postavi svom ozbiljnom ocu, koji je tada bio profesor na Muslimanskoj gimnaziji u Sarajevu. Profesor Sukri efendija Krehi\u0107, \u010desto iznerviran beskrajnim dje\u010djim pitanjima, nimalo o\u010dinski, odbrusio je kroni\u010dno znati\u017eeljnom sinu:
-Stalno me bombardira\u0161 nekim svojim djetinje glupim pitanjima, kao starmali !Kad bude vrijeme, saznati \u0107e\u0161 i to. . . Uostalom, upisi se u U\u010diteljsku \u0161kolu i tamo \u0107e\u0161 dobiti odgovore na sva svoja pitanja. . . a mo\u017eda postane\u0161 i-FRA DIDAK DRUGI, okretao je na \u0161alu otac, brane\u0107i se od njegovih dje\u010djih pitanja. <\/p>\n

Ali, dje\u010dak je bio naprosto opsjednut i mnogim ozbiljnim pitanjima, ne samo onim o Evliji \u0106elebiji i fra Didaku, a o\u010dev savjet je shvatio ozbiljno-odlu\u010dio je da postane u\u010ditelj !
\u010cak je, pou\u010den lo\u0161im iskustvom sa odraslima, po\u010deo i sam da tra\u017ei odgovore na mnoga pitanja. Posebno je bio ponosan na svoj zaklju\u010dak da je Evlija bio u pravu, jer je svaki nepismeni zavicaj, zapravo-PAKLENI ZAVICAJ!<\/p>\n

I sa tim svojim zaklju\u010dkom i tom svojom istinom, kao sa zagonetnom i lijepom suputnicom, Hazim Krehi\u0107 je po\u010deo formirati svoje dje\u010dje snove.
Tako su prolazile godine. I tako je, iznad njegovog kamenitog zavi\u010daja prohujalo mnogo prolje\u0107a, ljeta, jeseni i zima. . . Prohujalo je, Faik, mnogo prolje\u0107a, ljeta, jeseni i zima, Hazimu Krehi\u0107u-u postavljanju pitanja i u tra\u017eenju odgovora. Ali i mnogo vremena od onog dje\u010daka Hazima Krehi\u0107a sa Gozulja, do ovog sada Hazima-visokog, nao\u010ditog, uozbiljenog i sijedog \u010dovjeka, koji tu sada stoji pognute glave pored groba fra Ilije Petrovi\u0107a, profesora vjeronauka u klobu\u010dkoj \u0161koli, u kojoj je Hazim Krehi\u0107 dobio svoje prvo zaposlenje kao u\u010ditelj. Sa buketom ocvalih, crvenih ru\u017ea iz svoje izbeharale, strme ba\u0161\u010de na Go\u017euli, stajao je sada- profesor Hazim Krehi\u0107 kao kameni spomenik i zurio uko\u010deno u skromni grob fra Ilijin te, iza spu\u0161tenih trepavica, vrtio svoj dramati\u010dni \u017eivotni film. . . <\/p>\n

Bila je godina 1920. Bio je tada mlad, ambiciozan, lijep i u\u010den dvadesetogodi\u0161njak. Za uspje\u0161no zavr\u0161enu U\u010diteljsku \u0161kolu, dobio je tada od oca na dar-nov novcat bicikl. Obradovao se Hazim tom lijepom i iznenadnom daru kao malo dijete, jer je tim rije\u0161io i va\u017eno pitanje svojih svakodnevnih putovanja u Klobuk, i opet nazad ku\u0107i. A scene prvog dana u\u010diteljovanja, Hazim Krehi\u0107 nikada nije mogao zaboraviti. Cijelu noc nije mogao spavati od uzbu\u0111enja. Le\u017ee\u0107i poledjice, zurio je sa kreveta u potkrovlju kroz otvorenu badzu na krovu i promatrao zvjezdano, plavo nebo iznad Gozulje, na kome se pred zoru, ili mu se to samo tako pricinilo, pojavio mlad polumjesec-kao neki islamski znak, nekako ostar, svijetao i hladan kao mesingana ploca. <\/p>\n

Ustao je prije zore i zastao na Gozulji pored cesme. Jedva je u mraku napipao lulu, iz koje je tekao debeo i hladan vodeni mlaz, da bi uzeo Avdes!. . I pomolio se.
Putovao je po mraku, izlokvanim drumom, sve do Vitine i-(sjecao se on sada), mislio stalno na ocevu preporuku da se, usputno u Grabovom vrelu, navrati u kavanu Ante Grbavca Josipova, njegovog druga iz djetinjstva, te da mu samo kaze da je on Hazim Krehi\u0107, sin Sukri efendijin. I nista vise. Samo to da mu kaze. . .
A tim nesigurnim i izlokanim makadamskim putem, Hazim nikada do sada nije prosao, iako ga od Klobuka dijeli samo petnaestak kilometara.
I tog svog prvog puta na biciklu kroz Vitinu on se nostalgicno sjecao, kao i krakog predaha-tek toliko da se napije vode sa izvora Vriostice. I pitanja se sjecao koje ga je tada mu\u010dilo:Da li je Hasanaginica, u pjesmi opjevana, zaista bila Ljubusanka udata u Vitinu, a nesretno napustila muza i vratila se u Ljubuski te, po starom obicajnom pravu, morala ostaviti djecu u Vitini, kao sirotice?. . A onda, kad ju je kao ljepoticu zaprosio i sam Imotski kadija i kad su svatovi prolazili kroz Vitinu, ona je, guseci se u suzama, htjela da vidi svoje sirotice. . . !<\/p>\n

Stojeci tako iznad fra Ilijinog groba, sada se profesor Hazim sjecao kako je to pitanje postavio i fra Iliji, i kako mu je on odgovorio da bi to tako i moglo da bude, s obzirom da je Hasanaginici, zapravo, pravo ime bilo DELFA, sto je, kako je naglasavao fra Ilija, tipicno i istorijski ljubusko ime, podjednako zastupljeno-posebno u to vrijeme, i kod krscana i kod muslimana. Od pamtivijeka! <\/p>\n

Navratio je on i u kavanu Ante Josipova u Grabovom vrelu, vitinskom naselju, koje je samo par kilometara udaljeno od klobucke skole u koju sada on ide na svoj prvi uciteljski sat, a koja je smjestena u privatnoj kuci ugledne kuce Petrovica-Dujmovica.
-Ne,nije moguce! Ti si Sukri efendijin sin? Ma nije moguce, odkud sad Ti. . . hajde sjedi evo ovdje, popi kavu, jesi li gladan?. . .
Taaakkoo, sjedi bas ovdje, tu ti i otac sjedi kad god iz Sarajeva dodje u Ljubuski!. . Eh, prodje veseli Sukri efendija sve kavane od Ljubuskog do Vitine, i evo ga kod mene. Eto, sad ima i sina, pa-dobro dosao!- govorio je mladicu Ante Josipov, visok, naocit i snazan covjek, iskrenog osmjeha i gospodskog stava. <\/p>\n

Sjecao se tako Hazim, stojeci tu iznad groba fra Ilijinog, vec zaraslog u travu, kako ga je tada -tu u kavani, posluzivala desetogodisnja djevojcica, Antina kcerka Marija, koju su od milja zvali MARECKA. Vesela i vragolasta djevojcica, na Hazimovu radost, isla je u skolu i to u Klobuk, a to je mladicu bila sansa da od nje cuje mnoge novosti o skoli u koju ga je sudbina poslala. I zajedno s djevojcicom, na molbu Antinu, vozeci bicikl pored sebe-Hazim Krehi\u0107 je posao na svoj prvi cas u Klobuckoj skoli. . .
Na ovom dijelu svoga razmisljanja i svojih uspomena, tu pored groba fra Ilijinog, Hazimu zadrhta buket ruza u ruci i on ga njezno polozi pored kriza, pocistivsi malo oko groba, a onda sjede na jedan izdvojeni kamen. Da razmislja.
Slike njegovog prvog skolskog dana zaigrase mu tu pred grobom fra Ilijinim: Djeca su ga docekala sa mrznjom u ocima, i u postupcima. Neki su zvizdali, neki spominjali Turke neko je glasno opsovao Muhameda!?. . I to je bio povod(sjecao se Hazim)da se gomila ucenika, kao u nekom mladalackom ludilu, odjednom zatalasa i da svi pocnu glasno da zvizde i da psuju. Samo je djevojcica Marecka stajala kao ukopana, tu pored Hazima, i nije mogla da razumije nista. <\/p>\n

Galamu je cuo i fra Ilija, profesor vjeronauke u Klobuckoj skoli, i izisao iz zbornice u dvoriste. Na pojavu fra Ilijinu, koji je drzao u ruci svoj staracki stap kao ovecu toljagu i bio namrgodjen i crven u licu-odjednom, kao da su vjetrom odneseni, umukose svi djecji glasovi. I sve oci bijahu uperene prema fra Iliji. A fra Ilija, nijem i srdit u isto vrijeme, nije nista progovarao, samo je dugo sibao pogledom jednog pojednog ucenika i na kraju, kratko i ostro rekao:Svi u ucionicu broj jedan!. . <\/p>\n

Sta se tamo u ucionici doga\u0111alo, Hazim nikada nije saznao, a nikoga on o tome nije smio ni pitati. Niti je ko Hazimu smio o tome govoriti.
Vec tog istog dana izmijenila se atmosfera u skoli i odnos prema ucitelju Hazimu Krehi\u0107u. Odmah ga je primio direktor skole, predstavio ga ostalim uciteljima, a fra Ilija ga je osobno uveo u ucionicu broj jedan i predstavio ga sedmogodisnjacima, ucenicima prvog razreda. I odmah u pocetku sata, fra Ilija je naucio djecu kako se zove njihov prvi ucitelj, trazeci od njih da glasno, onako u zboru, ponavljaju ime :Hazim Krehi\u0107 !<\/p>\n

Fra Ilija se, na kraju, obratio Hazimu molbom da, ako moze, dodje poslije nastave u njegovu sobicu, koju je on nazivao “\u0107elija”, tu odmah pored crkve. I izisao iz ucionice.
Mladi ucitelj je ostao sam ispred djece. Nije se zbunio. Prilazio je jednom po jednom uceniku i pitao ih za ime, i jos ponesto, a onda je iz unutarnjeg dzepa izvadio malu, drvenu, svijetlu frulicu i poceo svirati. Djeca su, ponajprije, zanijemila od iznenadjenja, a onda pocela lupkati po klupama, u taktu muzike koju su slusali. Cak je i direktor skole, cuvsi neobicnu muziku iz ucionice prvog razareda, otvorio polakovrata da vidi sta to mladi ucitelj radi, a onda ih isto tako polako i pazljivo zatvorio. <\/p>\n

Na kraju prvog casa, sva su djeca coporativno izisla u dvoriste, nastojeci da budu sto blize svom ucitelju, nastojeci da ga dodirnu i moleci da im svira. Hazim je na tu molbu otisao do svog bicikla i iz posebno objesene torbe izvadio novu novcatu tamburicu, koja se presijavala na zarkom hercegovackom suncu. Onda je izvadio bijelu krpicu i brisao tamburicu, kao da je ziva. I poceo da svira. I da pjeva. To je bio povod da se i sva druga djeca okupe oko njega, a fra Ilija je stajao na onom istom mjestu gdje je jutros bio ljut kao ris, i smjeskao se.
Prva do Hazima, nekako se nasla bas ona mala Marecka iz Grabovog vrela, ucenica cetvrtog razreda, koju ce on danas i da vrati kuci. Ona je pljeskala u taktu muzike sa Hazimove tamburice.
Tako je vec prvi cas donio nesto kao slavu mladom ucitelju. Neki su se stariji ucenici cak javno izvinjavali za ono sto se jutros desilo, ali Hazim nije obracao paznju na njihove rijeci, nego je svakog pojedinacno milovao po glavi i dozvoljavao im da malo udaraju po zicama tamburice, za koju je fra Ilija kasnije govorio da, “u Hazimovim rukama izgleda-kao da svira sama!”<\/p>\n

I tako je zavrsen prvi skolski dan ucitelja Hazima Krehi\u0107a. Cekao ga je, toga dana, jos samo susret sa fra Ilijom u njegovoj \u201c\u0107eliji”. Tamo je posao sa onom Mareckom, jer je ona poznavala i\u00a0 \u0107eliju i fra Iliju, koga je bas ona posluzivala svaki put kad dodje u ocevu kavanu u Grabovom vrelu.
Hazim je ostavio djevojcicu pored bicikla, a sam se popeo na prvi sprat male kucice, u kojoj ga je docekao fra Ilija i uveo ga u \u201c\u0107eliju”.\u00a0 \u0107elija je Hazimu licila na minijaturnu biblioteku, sa malim stolicem i vostanicom na njemu. I krevetom zastrtim bijelim i debelim pokrivacem od sukna. Fra Ilija se tada (sjecao se zivo Hazim), onako poguren, oslonio na zid i prekrizio ruke, tako da je (cinilo se Hazimu) sli\u010dio na ostarjeli nisan nagnut na jednu stranu, u napustenom muslimanskom groblju.
I sada, tu pored fra Ilijinog groba, kao ostarjeli profesor Hazim Krehi\u0107-on se zivo sjecao tog fra Ilije koji je, kao i svi Petrovici, bio onako-malo “na svoju ruku”.
Govorio je malo i rijetko izlazio iz svoje\u00a0 \u0107elije, u kojoj se, uglavnom molio, ili citao Bibliju. A kad bi i izlazio, bilo je to -ili na misu, ili u skolu na sate vjeronauka. Kretao se sporo, tiho i necujno kao sjena i tako, svojom povucenoscu, skretao paznju na sebe. Hazim se tu, pored njegovog groba, posebno zivo sjecao svog prvog ulaska u\u00a0 \u0107eliju fra Ilijinu sa velikim, zidnim raspecem i vostanicom koja je stalno gorila. Posebno se sjecao njegovih rijeci koje mu je uputio, onako oslonjen na zid, i to bez uvoda:
-Evo, dijete, mozes do\u0107i svakog dana u ovu moju\u00a0 \u0107eliju kad treba da molis po svom zakonu. . . Prostri ovu, ev ovu malu serdzadicu i klanjaj, te tako i molitvom vezuj svoje dane u Klobuku. . . Nemoras Ti, moj Hazime, da molis Boga da te vas svijet slusa i gleda”-govorio mu je tada fra Ilija, dok ga je mladi Hazim Krehi\u0107 slusao sa zaprepastenjem!. .
I tako je i bilo. Uglavnom je tako bilo!
A svaki put, kad bi Hazim dolazio u fra Ilijinu\u00a0 \u0107eliju na molitvu, sto se doga\u0111alo vrlo rijetko i to samo petkom, fra Ilija bi se tada uvijek nasao u “nekom poslu” u dvoristu, ili oko crkve. To nije promaklo ocima saldzija klobuckih koje su, doduse, to samo tiho i gotovo bezglasno saputale-kako” fra Ilija u crkvenom dvoristu “UZIMA AVDES!”. . .
To do fra Ilije nije dopiralo, niti se ko osudjivao da se na taj nacin s njm sali, ali je dopiralo do Hazima- koji se grohotom smijao ovoj seljackoj “ujdurmi”. Medjutim, ni on nikada nije smio da to, cak ni u sali, isprica fra Iliji. <\/p>\n

Tako su tekli Hazimovi jednolicni dani u Klobuku, sve do jednog dana!. . Jednog dana, kad se oko Hazima okrenuo svijet. Kad se oko Hazima sve izmijenilo.
Naime, fra Ilija je pao u postelju, danima se nije oglasavao, a u\u00a0 \u0107eliji nikoga nije htio da prima. Djeca su ostala bez Vjeronauka, a Hazim bez fra Ilije!<\/p>\n

Neocekivano i odjedanput, poceli su da teku dani bez fra Ilije.
A jednog od tih dana, dotrcala je do Hazima ona mala djevojcica Marecka i priop\u0107ila mu da ga fra Ilija hitno zove u “\u0107eliju”, i to odmah!
Hazim je trkom stigao do\u00a0 \u0107elije fra Ilijine i pokucao. Niko se nije javljao. I tako dva-tri puta, a onda lagano. . . otvorio vrata. . . Na krevetu je lezao fra Ilija u habitu, blijed u licu kao brasno, i bezglasno otirao svojom teskom, starackom rukom, znoj sa cela. . . . <\/p>\n

-Sjedi Hazime. . .
Hazim je sjeo i primakao se blize. Fra Ilija je, gledajuci nepomicno u jednu tacku na plafonu!, mirno nastavio:
-Starost je, moj Hazime, kao mladost koja je zauvijek prosla. Kad covjek ostari, i onemoca. . . ev ovako kao ja, onda su svi putevi teski, razdaljine duze i usponi strmiji. . !
I sto je najteze, govorio je sa zastajkivanjem fra Ilija, sve se tada okrene protiv starosti. . . Sve osim Boga!A Bog je jedan, moj Hazime. Kao sto je i ovaj prolazni zivot covjekov -jedan. <\/p>\n

A Bog je jedan, moj Hazime, ma kako mu se mi molili-govorio je fra Ilija, kao da pravi uvod za nosto sto je vazno, sto je vrlo vazno! -Ti si, moj Hazime, mlad i vole te te ljudi ovdje. To je vazno. To je jako vazno!. . . Nego, imam jednu ideju:Bili Ti, Hazime, ako ti nije tesko i ako, s tim u vezi, nemas nekih vjerskih zapreka i smetnji. . . BI LI TI MOGAO MENE DA ZAMIJENIS I PREDAJES VJERONAUK UMJESTO MENE, DOK SE JA PRIDIGNEM?A ja bi ti pripremio Program?<\/p>\n

Sjedeci na onom kamenu pored fra Ilijinog groba, profesor Hazim Krehi\u0107 se trze, malo se strese, cak se i nasmija prilazeci blize grobu, da bi po njemu rasprostrao ruze iz buketa koga je ovdje donio. Tri najljepse ruze povezao je jednu za drugu i stavio ih na kriz, na ono mjesto gdje je bilo fra Ilijino ime. I tu, kao i uvijek, Hazimu je lice fra Ilijino bilo zivo ispred ociju, kao da je sada- tu ispred njega.
I toga se sjecao nebrojeno puta u svom zivotu, posebno u vrijeme studentskih dana, za vrijeme kojih je, onako nostalgije radi, uvijek nosio medju studentskim skriptama i onaj fra Ilijin “PROGRAM VJERONAUKA”. Ali, kao i danas pred njegovim grobom, nikada nije mogao da objasni-za\u0161to uvijek kad se sjeti te scene u fra Ilijinoj\u00a0 \u0107eliji, odmah predje sa mislima i na fra Ilijinu sahranu, na kojoj je on bio prisutan i sjedio na ovom istom kamenu na kome sjedi i sada, tuzan kao i na sahrani. <\/p>\n

I tu, kao i danas ovdje, on je u mislima bio u fra Ilijinoj \u201c\u0107eliji”u kojoj je prvi put zaplakao kao dijete.
Naime, JEDNOGA DANA FRA ILIJA NIJE DOSAO U SKOLU. Ni sutradan. Ljudi koji su dolazili do Crkve, pricali su da fratar nece nikome da otvara vrata, uzalud su ga zvali.
Drugoga dana, direktor skole je poslao Hazima da ga udobrovolji da otvori vrata, jer se zakljucilo da Hazima fra Ilija nece odbiti, osim toga Hazim je jedin i imao kljuceve od njegove “\u0107elije”. <\/p>\n

U Dnevniku skolskom bilo je tada upisano. . “Da je fra Ilija te noci, i to u snu, ispustio svoju plemenitu dusu i otisao, po Bozijem pozivu, u ljepsi i vjecni svijet.
Njegovo ukoceno tijelo, ispruzeno na krevetu u\u00a0 \u0107eliji, pronasao je ucitelj Hazim Krehi\u0107, provalivsi vrata, posto se fra Ilija na pozive nije odazivao, a kljuc je ostavio u zakljucanim vratima. Iznutra!<\/p>\n

I to je bila ta scena u fra Ilijinoj “\u0107eliji”koje se Hazim najcesce sjecao i zasuzio, kao i danas na ovom kamenu pored fra Ilijinog groba. I svaki put u takvim situacijama, Hazim bi, kao neizljecivi optimist, prelazio na onaj dan kad je od fra Ilije zamoljen da predaje vjeronauk u Klobuckoj skoli. I kad je to prihvatio, uglavnom iz ljubavi prema fra Iliji, i prema djeci. I to su dani kada je Hazim poceo da radi novi, dodatni posao. Bila je to velika senzacija za skolu, za selo pa i za cijelu Bekuju i Nahiju.
A bilo je protesta, komentara, cak i prijetnji. Nije sala da se nesto desi u Klobuku sto se nigdje i nikada nije desilo. Nikada Sto se nigdje i nikada nije desilo, i to u selu u kome se pjevalo:”Klobuk selo u cara te nema, jer u tebi turske kule nema”!. . I onda bas tu da katolickoj djeci vjeronauk predaje jedan musliman-govorkalo se, sa puno nevidljivog, ali i stvarnog ogorcenja. Ali, sve je to u svojim rukama cvrsto drzao fra Ilija i uspjesno, bez pogovora, neutralizirao-i to, prvo \u0161utnjom, ignorancijom i velikim autoritetom u narodu. A taj autoritet je bio iznad svega toga. Na kraju, fra Ilija je i sa oltara, onako onemocao, najavio -da o vjeronauku ima ko da brine, i da o tome nema vise nikakve price!. I tako su sve price o vjeronauku u Klobuckoj skoli, bar javno, prestale. Sve dok nije dosao kraj skolske godine. A onda je sve krenulo u drugom, neocekivanom, pravcu.
Skolski inspektorat se posebno pozabavio skolom u Klobuku, i posebno predmetom:VJERONAUK. . . A i rezultat je bio iznenadjujuci!<\/p>\n

Glavni skolski inspektor je, uz suglasnost fra Ilijinu, dao najvecu ocjenu Cazimu Krehi\u0107u, predavacu predmeta VJERONAUK u klobuckoj skoli! Ali, ne samo to. Usto je dosla i nagrada od hiljadu dinara. Hiljadu dinara-godine 1920!
Kako seljaci sve mjere svojim mjerilima, mnogi su bili gotovo zabezeknuti-kako neko moze dobiti tolike pare za koje se moze kupiti-najbolja krava?!
Ali, sve to nije moglo biti i bez vraga. Ljudi su o tome zbijali sale i izmisljali svakojake price, koje su se sirile po selima kao iznenadni pozar i sluzile, uglavnom, za uveseljanje. Prosirio se i vic- kako je tih hiljadu dinara, zapravo, dao fra Ilija licno-da bi platio Hazimu “sto ga je naucio da uzima avdes”!. .
Cak je i ona mala Marecka, jos od prvih dana “Hazimova vjeronauka”, po selu i u kavani rastrubljivala kako je ucitelj Hazim novi fra Ilija, a ona mu je i dala ime-“fra Hazim”!I od tada su ga svi poceli tako i zvati-fra Hazim! U to vrijeme, u kavani Ante Josipova u Grabovom vrelu igrana je cesto ista predstava, kad bi se ucitelj Hazim navratio tamo. Mala Marecka bi oblijetala oko njega i zadirkivala bi ga: Hajde, ispovidi me fra Hazime. . . ispovidi me, vikala bi ona po kavani i imitirala Hazima kako se pogresno krsti!
A nevista Kata Tica, kako su zvali Mareckinu majku, ganjala bi je metlom po kavani i vikala za njom : Kus, kus. . . tebe ni biskup ne bi moga ispovidit-toliko je vragova u tebi. . . kus!
Ali, djevojcica se nije smirivala. Oblijetala bi oko Hazima i dalje-i zadirkivala ga, a on se nije ljutio, nego se i sam ukljucivaao u “predstavu”:
-Bili se ti mala udala za mene?. . okretao je Hazim pricu na salu.
– Ne, nebi se nikada udala za tebe!. . . Nikada !
-A za\u0161to, je li zato sto sam ja musliman-pitao je Hazim, a kavana se grohotom smijala.
-E, nije zato, smijala se glasno djevojcica, -nije zato. . !Nego, ti si pra Hazim, ti si pratar, a pratri se ne zene!. . . <\/p>\n

-Dobro, nije se dao Hazim, doci ces ti meni u Ljubuski, prevest cu ja tebe na islam inaturit ti feradzu na glavu, pa kad te Hodza opatrzi!. . .
I svi su se gosti u kavani smijali ovom dijalogu, osim neviste Tice. Znala je ona, ako se ovo nastavi, da bi vrag mogao odnijeti salu, i zato je pozvala svoju stariju kcerku Kristu, odraslu i ozbiljnu djevojcicu, da zamijeni sestru, a Marecku je otjerala na neki drugi posao. <\/p>\n

-I eto tako, moj dobri Dizdarevicu, svako cudo u Hercegovini traje tri dana, jer gazamjenjuju druga cudesa. !. . Oko Hazimovog zivota, Faik, te tog jedinstvenog i izdvojenog slucaja, kao i fra Ilijinog vjeronauka, pocela je da buja, raste i osvaja -trava zaborava!Vremenom sve sve zaboravilo, sve izmijenilo, sve osim jednog. Ime Hazima Krehi\u0107a tada je malo dopunjeno, samo malo dopunjeno. Svi su ga od tada zvali kratko:PRA HAZIM!<\/p>\n

I tako je to i ostalo dugo. Vrlo dugo. A onda se polako gubilo i nestajalo. Kao i sve drugo u zivotu samom. Ipak je Hazim Krehi\u0107, na kraju, i svojom smrcu priredio ljudima iznenadjenje: prvi put je, kazu, na jednoj muslimanskoj dzenazi ilo vise krscana nego muslimana. . . Tako se pricalo, pa se i to zaboravilo.
I eto, moj Faik, moj dobri Vitinjanine-to je to!To je ta prica. Za danas. Faik. . . za danas ti je: CICA MICA-I GOTOVA PRICA!, rekao sam Faiku Dizdarevicu i ostavio mu tekst price pored jastuka. <\/p>\n

-Cica mica. . . cica mica, ponavljao je sa usiljenim osmjehom Faik, gledajuci listove teksta price, tu uz njegovo uzglavlje.
-Eto, ostavljam ti to kao Novogodisnji poklon, kakav je da je, kakav je da je-od srca je, rekao sam Faiku i prisao prozoru. Padao je i dalje snijeg.
-Prica je neobicna, moram da ti kazem- i nevjerovatna. I nezamislivo je da bi moglabiti istinita, posebno ne u Hercegovini!. . . Gdje Ti, zapravo, nadjes te price?Ja tu nikada nisam cuo-govorio mi je Faik kao stari i iskusni novinar, koji uvijek trazi izvore i dokaze. <\/p>\n

Otsetao sam ponovo do prozora. Soba je zaudarala na lijekove, a Paris je vec bio prekriven snijegom. Okrenut tako ledjima Faiku, odgovorio sam mu:
-Dokazi, dokazi ! Za\u0161to dokazi?. . A zar prica, zapravo saga, ne bi bila isto tako vrijedna da ju je narod smislio i prenosio s koljena na koljena, kao snove ?
Kao stremnjenje ka ljubavi medju ljudima?. . . Jer, narod kaze:”kad prestanemo voljeti i sanjati-prestacemo i zivjeti!”. . Ni CRVENKAPICA, Faik, nije istinita, ali se ipak na njoj odgajaju generacije!. . A nasa prica je, u osnovi, istinita. Imaju i dokazi. Prvo, to je zabiljezeno u Crkvenoj kronici. <\/p>\n

Drugo, prica je zapisana, kad vec trazis preciznosti, i u knjizi koju je pripremila zagrebacka “STVARNOST”, i to godine 1974, preciznije-knjiga druga, stranica 152. HRONIKE O LJUBUSKOM KRAJU!. .
A i da nije toga, moj Faik, da i nije toga-ima i treci dokaz, jaci od prva dva. I to iz usmene tradicije, koju prenose bake i nene unucima. Naime, ona mala djevojcica Marecka iz Grabovog vrela, i iz nase price, postala je Faik, postala je – tisu\u0107u devesto trideset i \u010detvrte godine, postala je, Faik-moja MAJKA, moja majka Marecka! I umrla je u devedesetoj godini 1999. i sahranjena u Vitinskom groblju, tu pored svog oca Ante Josipova i majke Kate Tice-prva grobnica lijevo, odmah na ulazu. Ima i slika. Zagonetno se Mara smije, kao da je ziva. Bog joj dao pokoj dusi!. . .
-VIZITA. . . VIZITA. . . prolomio se zvonki zenski glas hodnicima bolnice za reanimaciju najtezih bolesnika uz stanicu Gare de Nord!To je bio i znak da je posjeta zavrseena, da dolazi lije\u010dni\u010dki konzilij, i da se sobe moraju
brzo napustiti. Na izlazu, glavni doktor mi kaze:<\/p>\n

-Za Dizdarevica pitate. . . Izvuci ce se, izvuci ce se on, jos nekoliko dana i poslati \u0107emo ga kuci-Vidite kako se smije kad to cuje!. . I jos k tome cuje od mene!
Izisao sam napolje. Snijeg je vec pokrio Paris, oh Boze! Snijeg u Parizu-pa to je pravo cudo!. . A i onaj pokrivac iznad covjeka i psa prekrio je snijeg- te izgleda kako gomila snijega dise! Odnekud se, odjedanput, oglasise zvuci cegrtaljki i uzvici gomile ljudi. To su strajkaci u sukobu sa policijom. <\/p>\n

– Eh, bas je ovaj zivot- pasji zivot, pomislih. Trebalo bi vise vjerovati u cuda. Naprimjer, da Faik stvarno ozdravi i da, poslije dvadeset godina neuspjesnih pokusaja, zajednicki posjetimo Vitinu-posjetimo Vitinu zaista, a ne samo u pricama.
E, to bi vec bilo cudo. Zapravo, bilo bi to-cudo nad cudima!A cuda se zaista i doga\u0111aju.
Posebno onima koji vole. . . I koji vjeruju ! <\/div>\n

<\/p>\n

Ante Grani\u0107, Hercegova\u010dke novine | ljubusaci.com<\/strong>
<\/span><\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
\"hazim\"Sjeverna pari\u0161ka \u017eeljezni\u010dka stanica sli\u010di i danas, kao i svakog dana u ovo vrijeme, na uzavreli ljudski mravinjak, iako je jo\u0161 u toku \u0161trajk osoblja prigradskih vlakova i pari\u0161kog metroa, a usto je i – minus pet.<\/div>\n
Minus pet u Parizu – oh, Bo\u017ee, pa to je pravo \u010dudo !. \u010cak je i jezero u Cr\u00e9teilu pobijelilo, ali ne od snijega nego- od mno\u0161tva galebova <\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":4327,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[25],"tags":[],"class_list":["post-4328","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-kolumne-kolumne"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/4328","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=4328"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/4328\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media\/4327"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=4328"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=4328"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ljportal.com\/arhiva\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=4328"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}